Kad jaganjci utihnu…

U Chicagu je jučer 50.000 ljudi stupilo u štrajk zahtijevajući bolje uvjete rada izražene u paroli “tri osmice”, po osam sati rada, odmaranja i kulturnog uzdizanja. U Istanbulu gdje je obilježavanje Prvog maja, Međunarodnog dana rada, zabranjeno, suzavac i demonstracije. Isto i u Moskvi gdje je na ulice izašlo milion i po ljudi, Berlinu, Atheni, Parisu…

Helem, potrajalo bi nabrajanje jer radnici širom svijeta svake godine na ovaj dan dignu svoj glas i podsjete poslodavce da nisu robovi, da žele bolje uvjete za rad i bolje plaće.

Sa agencijskih slika prosvjednih kolona, mase nezadovoljnih, policajaca, dima, suzavaca i radničkih parola, prebacimo se na drugu sliku.

Struja se mora platiti

Bosna i Hercegovina, Prvi maj. Osvanuo je divan, sunčan dan. Na putu do najbližeg granapa, sretnem komšiju u radnom odjelu sa natpisom firme preko cijelih leđa i još na nekoliko mjesta.

– I danas radno – upitah ga iz kurtoazije.

– Struja se mora platiti. I telefon. I kirija. I vrtić za dijete. I kredit za auto i za namještaj. U srijedu će mi plaća i to mi je jedino bitno. Ništa Prvi maj, ne pikam ja to. Samo pošteno. Rad, red i disciplina – odgovori mi poletno komšija.

Pozdravismo se, a istog trenutka u glavi mi bljesnu slika Ivanke Pavljašević, radnice tekstilne konfekcije “Borac” Banovići, koja isto tako pošteno, nakon 40 godina rada, prvomajske praznike provodi pod otvorenim nebom, na hladnom sarajevskom betonu.

Umjesto uz porodicu i raznoliki izbor mesnih delicija, Ivanka sa koleginicima, pod policijskom prismotrom, protestuje ispred zgrade Vlade FBiH.

– Vlada Federacije BiH čini sve kako bi bila otvorena nova radna mjesta i građanima omogućeno da dostojanstveno žive od svog rada – poručio je federalni premijer Fadil Novalić u prvomajskoj čestitci, otišao Bog zna gdje i ostavio šest žena da na zidiću pred zgradom Vlade da traže svoja zaslužena prava.

Bez želje da traži neka svoja, a kamoli tuđa prava

U zemlji gdje je više od 500.000 nezaposlenih i 650.000 penzionera, šest žena pokazalo je zašto je BiH svjetlosnim godinama daleko od svijeta. Oni tamo, u na primjer, miljama dalekom Chicagu traže svoja osnovna radnička i ljudska prava. Traže da pošteno rade, zarade, ali i da vrijeme provedu sa porodicom, prijateljima. Traže vrijeme kada jednostavno neće raditi ništa. Traže da imaju život.

Naš radnik daleko je od toga. Bez želje da traži neka svoja, a kamoli tuđa prava. Naš radnik, presretan što se nakon godina tavorenja po biroima za nezaposlene, uz pregršt moljakanja, nerijetko i uz mito, našao u situaciji da odnekud prima nekakvu plaću, ne smije ni pomisliti da postoje neka radnička prava. Jer šta bi onda bilo? Morao bi voditi neke borbe za ista protiv nečega što više nije kapitalizam nego robovlasništvo, izlaziti na ulice, dići svoj glas…

Ovako će svoju radnu snagu prodati za siću sretan što uopće ima posao. I onda, tradicionalno, umrtvljenog instinkta za borbu protiv nepravde, svakog Prvog maja, na Međunarodni praznik rada, okretat će janjad, uživati u prirodnim ljepotama BiH dok cvrče ćevapi i pileća krilca na “tihoj vatri” i pjevušit će stihove popularnih pjesama.

Tako je i jučer širom BiH utihnulo hiljade janjadi. Ali, blejanje nije…