Analiza prvog u Bošnjaka: Kakav je političar Bakir I – Alijin strah postao stvarnost

Bakir Izetbegović jenakon pobjeda na izborima za Predsjedništvo BiH i na Kongresu SDA postao ključna politička figura u Bošnjaka. Kako je o ambicijama svoga sina govorio rahmetli Alija Izetbegović, zašto Bakir I. popušta Draganu Čoviću, te kakve je stavove o demokratiji u SDA, o ”mega-kantonima”, o zatvorenim listama na izborima imao nekad i sad, donosimo u ovoj analizi.

Kada bi Vam sin Bakir kazao da se želi kandidirati za člana Predsjedništva BiH, ili u nekoj ljepšoj budućnosti za predsjednika BiH, šta biste mu savjetovali?

Prvi predsjednik suverene i nezavisne države Bosne i Hercegovine, rahmetli Alija Izetbegović, nije poznavao ambicije svoga sina Bakira. Jasno, Bakirove ambicije su mogle biti ostvarene zato što je sin čovjeka koji je uveo našu zemlju u porodicu slobodnih demokratskih država, ali i zahvaljujući činjenici da je iza njega stala najmoćnija bošnjačka stranka – SDA. Na ruku mu je išla i činjenica da u obje utrke za bošnjačkog člana Predsjedništva nije imao ozbiljnog konkurenta. No, kad se prevelike ambicije ostvare, valja se znati nositi sa njima, naročito imajući u vidu da Bakir Izetbegović trenutno u ime bošnjačkog naroda upravlja svim procesima u državi. No, kako se prvi u Bošnjaka nosi sa izazovima kroz koje prolazi današnja Bosna i Hercegovina?

Nakon prilično dominantne pobjede na proteklim opštim izborima u BiH, SDA bi trebala imati sve ključne poluge vlasti i na pošten, javan i efikasan način upravljati sa njima, a što je i obećano građanima pred izbore. To, nažalost, nije tako. Bez obzira što SDA ima i državnog i entitetskog premijera, lider HDZ BiH se od završetka oktobarskih izbora nametnuo kao apsolutni lider političkih procesa u zemlji. On je, ustvari, politički broj 1 u BiH, bez obzira što je njegova stranka dobila više nego duplo manje glasova na izborima. Čović je dobio najvažnije resore u Federalnoj vladi, u Vijeću ministara, pored tri ministra, ima i najviše zamjeničkih pozicija, a da ne govorimo o finansijsko-bankarskom sektoru kojeg je potpuno poklopio (državni ministar finansija, federalna ministrica finansija, direktor Uprave za indirektno oporezivanje, Agencija za bankarstvo FBiH…). Čović je uspio u vlast uvući svog bošnjačkog pajdaša Fahrudina Radončića, a na dobrom putu (nakon što je izbacio Demokrastku frontu) je da, kao trozubac opasan po budućnost ove zemlje, u vlast u vuče svog strateškog partnera – Milorada Dodika. Ovakav scenarijo je dosta izvjestan, s obzirom na činjenicu da je Dodikov režim izvršio državni udar te odbija bilo kakvu saradnju sa državnim organima. On će svoju kooperativnost testirati tako što će insistirati da bude uvučen u državnu vlast – Čović i Radončić to jedva čekaju, tako da će SDA od dobitnika izbora, na kraju, ostati usamljena da brani državne interese.

Poseban test za budućnost ove zemlje bit će Izborni zakon BiH. Prvo je izmišljeno tzv. ”hrvatsko pitanje”, putem kojeg se želi mijenjati Dejton u korist jednog naroda, a onda, da bi se učvrstila aktualna partijska diktatura, trojac Čović – Izetbegović – Radončić žele uvesti ”zatvorene liste” u Izborni zakon! Ovako je Izetbegović junior, tada kao poslanik u Predstavničkom domu PS BiH, govorio u Dnevniku D Federalne televizije 7. 2. 2010:“Zatvorene liste su demokratija. Ipak, ja sam za otvorene, i pored toga što stranački predsjednik Sulejman Tihić insistira na tome – on obrazlaže da bi se na taj način afirmirali nebošnjaci da glasaju. Ne bih glasao za neku odluku u parlamentu protivno svojoj savjesti. Ako bi se moji politički stavovi i uvjerenja sudarili sa SDA, razišli bismo se.”, Bakir Izetbegović, Dnevnik D, Federalna TV, 7. 2. 2010. Očito da se Bakir ”poslanik” i Bakir ”predsjednik” ne slažu.

Nakon Kongresa SDA, na kojem se i video dokazima dokumentirala izborna krađa, Izetbegović je napravio prividnu idilu u rukovodstvu stranke. Međutim, četiri poslanika u Parlamentu BiH, javno su istupila iz Kluba SDA i otvoreno poručili da stranka zahtjeva hitne promjene i drugačiji pristup. I sam Izetbegović, nakon što je poražen na Kongresu SDA 2009. od rahmetli Sulejmana Tihića imao je ”malo” drugačije stavove nego što ih danas propagira:“Moramo se potruditi da sačuvamo SDA, jer razbiti stranku bilo bi vrlo ružno. Trudiću se da do toga ne dođe. Dobro bi bilo da Tihić nije od sebe gurnuo ljude koji nisu za njega, jer onda bi imao i ljude koji bi radili za stranku. On je napravio grešku, kada je probrao ljude koji su samo bili za njega. Treba imati snagu ljudi koji nisu bili za njega, a vole SDA.”, Fokus 26. juli 2009. Očito da je sadašnji Klub SDA u državnom Parlamentu podijeljen i da je na njegovu podjelu u mnogome uticala činjenica da se Bakir Izetbegović u dobroj mjeri okružio ljudima koji su i u vrijeme Sulejmana Tihića bili među najomraženijim SDA-ovima u narodu (Asim Sarajlić, Amir Zukić…).

Bakir Izetbegović je i sam kao tadašnji šef Kluba poslanika SDA upozoravao Sulejmana Tihića kako stranku treba demokratizirati te kako se ne smije olako prihvatiti novi teritorijalni preustroj zemlje, naročito zasnovan na etničkim linijama, pa je tako u intervjuu u Oslobođenju, 7. 3. 2009., izjavio:“Stranka je organizovana kroz glomazne i inertne strukture koje stvaraju privid demokratičnosti, iluziju kolektivnog promišljanja i vođenja. Realno SDA vodi predsjednik stranke uz nešto konsultacija sa Kolegijem i Predsjedništvom SDA. Ovaj put smo iz novina saznali da je predsjednik potpisao nekakve četiri regije, ni sa kim to nije bilo dogovoreno. Lider SDA bi trebao dirigovati orkestrom, a ne svirati sam…”. Bilo bi dobro da Bakir I. presluša Bakira I., pa onda se sigurno ne bi upuštao u avanturu izjavljivao kako treba uvesti tzv. mega-kantone…

Dobro bi bilo i da Bakirova glavna pesnica u Džaferović (druga je Saraljić, al’ on ne udara nego bukvalno davi), sebe presluša šta je izjavio nakon Izetbegovićevog poraza od Tihića na Kongresu SDA, pa je novinama SAN 29. maja 2009. potpuno nezadovoljan što je Tihić izabran za predsjednika SDA kazao: “ovo je raspad BiH”.

Političari bi trebali imati ulogu onih koji svoj narod i državu principijelno brane, ali analizirajući ranije i sadašnje stavove, a naročito uzimajući u obzir činjenično stanje na političkoj sceni u Bosni i Hercegovini, može se zaključiti da je rahmetli Alija Izetbegović bio u pravu kada je govorio da ne bi savjetovao svoga sina da bude predsjednik. Doduše, pogriješio je kada je rekao da Bakir nema tu ambiciju, jer je rahmetli Alija znao da će nas sve zajedno ta ambicija koštati – njegov strah da bi se ipak mogao postati predsjednik i zemlje i stranke postala je stvarnost.

Preuzeto sa : visoko.co.ba