MIGRANT AMAR IZ ALŽIRA ČESTO BI ZAPLAKAO PRED PUNOM SOFROM SVOJIH TUZLANSKIH DOMAĆINA

Kad je čuo za Amarovu sudbinu, Dževad Hasanović, devedesetih godina izbjeglica iz Zvornika, ponudio je Amaru gostoprimstvo u svojoj kući, ne znajući ništa o njemu osim da je ranjen, bez novca, bez doma i da je porijeklom iz Alžira.

Piše: Almasa Hadžić

Ko su „ljudi u pokretu“, ustvari, migranti koji su iz svojih zemalja, iz svojih domova, krenuli u svijet „evropskog blagostanja“ i koji su na tom putu „nabasali“ na Bosnu i Hercegovinu, pitanje je na koje malo ko može dati valjan odgovor.

Oni koji svakodnevno imaju kontakt sa nekim od njih, koji ih, također, sretnu „u pokretu“, koji dojam o njima stiču putem medija…, bez obzira koliko imali saznanja o njima pojedinačno, teško da mogu opričati njihove životne sudbine, ljudske kvalitete i neljudske osobine, potrebe, snove….

Još uvijek se u Tuzli mnogi sjećaju Amara, dvadesetšestogodišnjeg Alžirca, koji je 2019. godine, na ulicama Tuzle, braneći nepoznatu Tuzlanku od napada dvojice migranata, teško povrijeđen, nakon čega je završio u bolnici i dugo se oporavljao.

Kad je čuo za Amarovu sudbinu, Dževad Hasanović, devedesetih godina izbjeglica iz Zvornika, ponudio je Amaru gostoprimstvo u svojoj kući, ne znajući ništa o njemu osim da je ranjen, bez novca, bez doma i da je porijeklom iz Alžira.

Doveo ga je u svoj dom u naselju Vasići u Tuzli u kome živi njegova mnogočlana porodica, i tek tada saznao za životnu priču ovog mladića, koji je iz svoje alžirske neimaštine krenuo u bijeli svijet nadajući se da će svojim radom moći pomoći porodici iz koje potiče.

„Bude mi teško kad čujem kako su svi migranti loši ljudi. Ne kažem da među njima nema onih koji nisu dobri, koji hoće ukrast, potući se, koji se bave dilanjem droge, ali ja vas pitam jesmo li i mi u Bosni svi dobri.

Evo, danas čujem da je u vrijeme ovih praznika, samo u Simin Hanu, opljačkano nekoliko desetina kuća. Nisu to uradili migranti već naši, domaći pljačkaši.

Dok je kod nas živio, Amara je, naprosto bilo stid što ima pristojan krevet, što ima ručak, večeru, što s nama skupa za stolom sjedi i pije kafu.

Postio je mjesec ramazan pa kad bi smo sjeli da iftarimo , on bi uzeo sasvim malo hrane. Govorio bi da je haram da on jede, a njegovi braća, sestre, roditelji da oskudjevaju u svemu“, prisjeća se Dževad, vremena dok je Amar živio s njegovom porodicom.

Amar se, pričao je svojevremeno autoru ovog teksta, na putu „za Evropu“ obreo u Srbiji gdje je proveo nekoliko mjeseci. Radio je kod jednog privatnika, čiju dobrotu, kazao nam je tada, nikad neće zaboraviti.

Kad je čuo da se iz BiH može lako stići u Hrvatsku i dalje prema Evropi, došao je u Mali Zvornik i nakon nekoliko dana, bez da ga je iko na srbijanskoj granici i pogledao, prešao preko takozvanog „željeznog mosta“ i stigao u Zvornik.

U porodici Hasanović, nakon svega što mu se dogodilo, Amar je, priznao nam je tada, živio životom koji nije mogao ni sanjati. Imao je svoju sobu, televiziju, kupatilo, hranu, lijep odnos ukućana.

„Ja sam vodio računa da se u slučaju Amarovog boravka u mojoj porodici, pridržavamo svih zakonskih propisa. Bio je uredno prijavljen u Službi za strance.

Na suđenju migrantu koji ga je teško nožem povrijedio, sudinica ga je pitala kako to da on, za razliku od nekih, ne krije svoj identitet, našto joj je Amar odgovorio da je on musliman i da ne smije da laže.

Bio je to jedan iskreni, fini momak.

Čim je prizdravio, išao je da radi kod jednog privatnika. Donio bi mjesečnu platu, koju bi mu moja supruga čuvala, dok smo mu mi davali novac za džeparac.

Sanjao je samo kako da pomogne svojim roditeljima. Sjećam se njegove sreće kad je prvi put poslao roditeljima para od onog što je zaradio“, prisjeća se Hasanović u razgovoru za politicki.ba.

Prošle godine, nakon ramazanskog Bajrama, Amar je saopćio svojim domaćinima da želi ići dalje u Evropu, jer je tamo imao neke rođake. Obreo se u Francuskoj gdje , trenutno i boravi. Po nekoliko puta mjesečno javi se porodici Hasanović da čuje kako su, šta rade.

„Dok je bio kod nas Amar je naučio bosanski jezik.

Sada kad nam se javi, kaže da boljih ljudi od Bosanaca nema i da Evropa nije to što mnogi misle. Kad nešto zaradi, pošalje porodici u Alžir, a radi kad god mu se ukaže priliku. Kad sam vidio gdje u nekoj alžirskoj zabiti živi Amarova dvanaestočlana porodica, razumio sam razloge zašto je on krenuo u bijeli svijet, i zašto bi mu, pred punom sofrom za koju bi s nama sjeo, redovno potekle suze. Takvih kao što je Amar je mnogo među onima koji i danas lutaju Bosnom“ zaključuje Hasanović.

Hasanović u razgovoru napominje da, niukom slučaju, ne želi amnestirati one migrante koji svojim nedoličnim ponašanjem čine razna krivična djela i da se takvi lako prepoznaju prenosi Politički.

Hayat