Kajtazova kuća: Najstarija kuća u Mostaru i zaboravljeni arhitektonski dragulj

Prekrasan primjer gradnje tog doba, da čovjek danas doživi šta je zaista naša izvorna arhitektura.

Prelijepa kuća nalazi se paradoksalno u sokaku koji nosi naziv Ružni sokak, a ne zna se zbog čega je ime baš takvo. Anes Kajtaz nasljednik je porodične imovine stare skoro pet stotina godina i neskrivenim ponosom priča o vlastitim korijenima.

“Imamo podatke da je kuća značajno starija od samog Starog mosta, koji je građen od 1557. godine. Ovaj sadašnji, sačuvani dio, je samo polovina stare kuće. Drugi dio je nekad ranije prodan, a u ratu je potpuno razrušen i sad ja na njegovim temeljima novi objekat. Zapravo, sačuvani dio je bio ženski dio kuće, a u vremenu je nestao muški dio”, govori nam Anes.

Kadijina kuća, pravosudni centar tadašnjeg grada

Prvi vlasnik kuće bio je mostarski kadija, koji je došao direktno iz Turske.

“On se zvao Kajtaz i logično je da onda svi mi današnji Kajtazi potičemo od njega. Prošlo ljeto u tri navrata su dolazili posjetitelji iz Turske, koji se zanimljivo baš zovu Kajtazi”, govori nam Anes pokazujući kuću koja vas u trenutku odvede nekoliko stoljeća u prošlost.

“Nedaleko od kuće, u bašti, nalaze se ostaci kadijine kule, koja je u to doba korištena kao zatvor. Blizu je i begova kula, tako da se može zaključiti da je ovaj dio grada bio svojevrsno administrativno središte tadašnjeg Mostara”, priča nam historiju stare kuće Kajtaz.

Znajući do počeci Mostara datiraju baš iz tih dana zaključuje se da je ovo jedna od najstarijih, ako ne i najstarija sačuvana kuća u Mostaru. Kadija je obavljao funkciju sudije u periodu Osmanskog carstva.

Četiri sobe za četiri žene

“Prvi vlasnik, moj predak kadija Kajtaz, imao je četiri žene i ovaj dio kuće je bio samo za njih. Ovdje i danas možete vidjeti da imaju četiri sobe za četiri njegove žene”, provodi nas kroz kuću Anes i ukazuje na njene zakonitosti, koje su u isto vrijeme i zakonitosti tog doba.

Na spratu, lijevu od ulaza, nalazi se veća soba, kadunina, soba prve i najstarije žene. Soba je osjetno veća od drugih i zanimljivo da jedina ima vrata normalne visine. Druge žene su se ulazeći u svoje sobe morale saginjati, a samo je kaduna ulazila visoko podignute glave, što je simboličan dokaz autoriteta i hijerarhije.

Svakoj ženi njen dio klozeta

“Sačuvane su dvije sobe, kuhinja i ovaj centralni dio uz stepenice, ostale dvije sobe tek treba obnoviti, ali je to otežano, jer je objekat pod zaštitom”, govori naš sagovornik.

Još u bivšoj državi Kajtazova kuća stavljena je pod zaštitu, ali je taj status danas dosta nejasan, kao i obaveze države prema ovom objektu.

Anes nam govori kako je po običajima tog doba klozet uvijek morao biti odvojen od kuće, ali da je zanimljivo ovdje svaka žena imala svoj dio u klozetu. Postoje čak i četiri septičke jame.

Dva odvojena svijeta povezana malim vratima

Ženski i muški dio kuće bio je povezan malim vratima, koja izgledaju kao polica u zidu, sa otvorima na obje strane. Dva odvojena svijeta povezivao je kanal za transport pripremljene hrane. Danas je zbog nepostojanja drugog dijela kuće zazidan.

“Žene bi spremljenu hranu stavljale ovdje, zatvarale vrata i kucajući najavljivale da je hrana pripremljena. Muškarci su onda preuzimali hranu, tako nije bilo kontakta jednih i drugih. Muški dio kuće imao je sve kao i ovaj ženski dio, osim kuhinje”, pojašnjava Kajtaz.

Među stotinama starih predmeta u kući, antiknog pokućstva i sitnica iz nekog zaboravljenog vremena pokazuje dvije posebne stvari.

Prva je knjiga koja je rukom pisana na materiji starijoj od papira, a sadrži tekstove o islamskom moralu i lijepom ponašanju. Druga stvar je jedno posebno pismo.

Ne tako davno korištena za stanovanje

“Alefendija Kajtaz, moj djed, dobija pismo 1905. godine od šerijatskog autoriteta iz tadašnjeg Irana, da se može oženiti drugi put. On je ranije morao dokazati svoju imovinu, te dobiti pristanak i prve žene”, objašnjava nam sadržinu pisma Kajtaz.

Kuća se za stanovanje koristila do smrti Anesove nene 1980. godine, a kad je rat donio i izbjeglice iz drugog dijela grada za stanovanje je korištena i do 2003. godine. Danas je odredište turista koji je uspiju naći na vrhu tzv. Ružnog sokaka ili zvanično ulice Gaše Ilića.