Priča o najtežem srebreničkom vrisku: Nermine, slobodno kod Srba, svi hajte

“Nermineee, hajde dolamo, ja sam dolamo. Slobodno kod Srba, svi hajte”, dozivao je Ramo sina Nermina nakon što su mu četnici rekli da im “neće ništa”. Nije znao Ramo da svog sina doziva u smrt. Da će ga ljudski žohari i zadnje ljige odvesti iznad iskopane jame, postrojiti i kao zadnji ološ i kukavice pucati u leđa. Istu će sudbinu doživjeti i njegov sin Nermin. Njegovo čedo. Poteći će vrela krv oca i sina i natopiti crnu bosansku zemlju.

Foto: Radiosarajevo.ba: Njiva sa koje je Ramo dozivao svog sina
Iza Rame i Nermina ostala je Saliha Osmanović. Žena, jaka kao stijena. Samo jedan atom njenog srca, njene hrabrosti veći je bezbroj puta nego srca svih monstruma koji su pucali u leđa nenaoružanim ljudima. Jer oni, srca i nemaju. Nit’ insani, nit’ hajvani. I insan i hajvan srce imaju, a ovi nemaju.

Ovi su monstrumi u tijelima ljudi, a ničeg ljudskog u sebi nemaju. Imala je Saliha svog Ramu, svoje sinove Nermina i Edina. Tek su raširili krila, Nermin je imao 19, a Edin 18 godina. Trebali su voljeti, ljubiti, patiti zbog nesretnih ljubavi, ljetovati, zimovati, završavati škole, graditi domove, odgajati djecu… Trebali su svojoj majci doći na kafu, donijeti kocku šećera, iscijepati drva, napraviti zimnicu, popraviti ponešto po kući, pobrati bostan…

Trebala je majka Saliha sada biti okružena unukama i unucima, kroz njenu bašču trebala je odzvanjati dječija graja… Umjesto sreće i smijeha u kuću Salihe Osmanović, kuću na dva sprata, kuću da ostane za Edina i Nermina, uselila je vječna tuga i bol.

“Evo ovdje mi je dnevni boravak i kuhinja, ovdje špajz, a ovdje dječija soba. Gore su dva sprata za mog Nermina i Edina”, govorila je ranije nana Saliha.

I nema u nani Salihi mržnje i zlobe. Nema. Nije nana Saliha naučena da mrzi. Nema tog osjećaja u njoj i nakon svog zuluma koji joj je nanijet. A većeg od ubistva, kukavičkog, hinjskog, neljudskog ubistva, sinova koji su tek zakoračili u život – nema.

Iza Rame i Nermina ostala je Saliha Osmanović. Žena, jaka kao stijena. Samo jedan atom njenog srca, njene hrabrosti veći je bezbroj puta nego srca svih monstruma koji su pucali u leđa nenaoružanim ljudima. Jer oni, srca i nemaju. Nit’ insani, nit’ hajvani. I insan i hajvan srce imaju, a ovi nemaju.

Ovi su monstrumi u tijelima ljudi, a ničeg ljudskog u sebi nemaju. Imala je Saliha svog Ramu, svoje sinove Nermina i Edina. Tek su raširili krila, Nermin je imao 19, a Edin 18 godina. Trebali su voljeti, ljubiti, patiti zbog nesretnih ljubavi, ljetovati, zimovati, završavati škole, graditi domove, odgajati djecu… Trebali su svojoj majci doći na kafu, donijeti kocku šećera, iscijepati drva, napraviti zimnicu, popraviti ponešto po kući, pobrati bostan…

Trebala je majka Saliha sada biti okružena unukama i unucima, kroz njenu bašču trebala je odzvanjati dječija graja… Umjesto sreće i smijeha u kuću Salihe Osmanović, kuću na dva sprata, kuću da ostane za Edina i Nermina, uselila je vječna tuga i bol.

“Evo ovdje mi je dnevni boravak i kuhinja, ovdje špajz, a ovdje dječija soba. Gore su dva sprata za mog Nermina i Edina”, govorila je ranije nana Saliha.

I nema u nani Salihi mržnje i zlobe. Nema. Nije nana Saliha naučena da mrzi. Nema tog osjećaja u njoj i nakon svog zuluma koji joj je nanijet. A većeg od ubistva, kukavičkog, hinjskog, neljudskog ubistva, sinova koji su tek zakoračili u život – nema.

Čekala je nana Saliha da nešto sazna o svomu životnom saputniku Rami, o svom sinu Nerminu. Čekala je godinama. Čekala je i saznala da su njen Ramo i Nermin razdvojeni i ubijeni i to samo nekoliko dana nakon što je granata ugasila život njenog najmlađeg sina Edina.

Spojili su ih monstrumi, samo da bi ih nekoliko sati kasnije ponovo razdvojene poslali u smrt. Nerminove kosti bile su u masovnoj grobnici u Snagovu kod Zvornika, a ostaci njegovog oca pronađeni su u Zelenom Jadru kod Srebrenice. Nana Saliha ukopala je kosti svojih najmilijih 11. jula 2009. godine. Tog dana sahranjeni su posmrtni ostaci (ono što je od njih ostalo nakon što su monstrumi da bi sakrili svoj zastrašujući i kukavički čin prekopavali masovne grobnice) 534 sina, oca, brata. Ukopano nas je tog 11. jula 2009. godine ukupno 534.

Sjeća se nana Saliha posljednjeg susreta sa svojim Ramom.

“Mi smo tog dana još bili u šoku, jer nam je samo prije nekoliko dana od granate poginuo mlađi sin Edin. Kad smo se rastajali, samo mi je rekao: Saliha, idi ti s narodom u Potočare, a ja i Nermin ćemo preko šume”, pričala je nana Saliha.

Prepoznaje nana Saliha na onom snimku i monstrume. Hodaju među nanom Salihom i brojnima nanama “salihama” širom Srebrenice i Podrinja. Ne kriju se. Ne kaju se. Ne peče ih savjest. Hodaju. Monstrumi. A nana Saliha će se jednog dana sresti sa svojim Nerminom i Edinom, gledat će ih opet svojim naboranim očima u kojima se skrila tuga, samo tog dana tugu će zamijeniti sreća. A monstrumi će dobiti zasluženu kaznu. Ono što ih nije stiglo na dunjaluku, stići će ih jednog dana i ostat će samo kazna, bol i patnja. Zauvijek!

RadioSarajevo