Zaboravljeni ramazanski običaji koje su nam donijele Osmanlije

Ramazan je stoljećima svojom duhovnošću, ali i običajima, tkao snažnije i iskrenije veze među stanovnicima naših prostora, nego što je to bio slučaj u ostalim periodima godine. Svaki grad pa i mahala imaju neku specifičnu ramazansku priču i običaj, piše Preporod.

Mnogih običaja i dogodovština iz prošlosti se i sami vrlo rado sjetimo. Neki od tih običaja su nastavili živjeti u praksi muslimana, dok su neki već odavno zamrli, ili su pak zaboravljeni. Ovom prilikom vam donosimo neke ramazanske običaje iz perioda Osmanskoga carstva, koje ne susrećemo često u našoj literaturi.

Iftarski pokloni
Najrasprostranjeniji ramazanski običaji odnose se na darivanje hrane onima koji su u potrebi. U osmanskome periodu, posebno u konacima i kućama imućnijih pojedinaca, organizirani su obroci, odnosno iftarske sofre za stanovništvo, koji nikome ne bi bili uskraćeni. Nakon što bi se musafiri počastili hranom koliko im je volja, domaćin bi u vrećice od kadife za goste spremao poklone, zlatnike ili srebrenjake. Povod ovom poklonu je bilo iskazivanje zahvalnosti gostima što su domaćinu omogućili zarađivanje sevapa te večeri a naziv mu je bio „iftarski poklon“.

Otkup posta
Odrasloj djeci, koja prvi put poste, pripremani su različiti pokloni kao znak ohrabrenja i čestitke za napor koji su podnijeli. Uglavnom bi se taj poklon sastojao od različitih vrsta hrane, za kojom bi djeca čeznula tokom dana. Nekada bi se ta nagrada davala u vidu igre „otkupa posta“, gdje bi stariji tražili od djece da od njih kupe post u zamjenu za različite vrste poklona. Cilj ovakvih poklona bio je navikavanje djece na post i ukazivanje na vrijednost samoga mjeseca Ramazana.

Iftar
Spremanje iftara za prijatelje i poznanike u toku ramazana smatran je izuzetno vrijednim ibadetom, te su se muslimani takmičili u pozivanju što većeg broja musafira na iftare. U iftarsko vrijeme ulazna kućna vrata su ostavljana otvorena kako bi se putnici, oni koji bi se zadesili u vrijeme iftara na određenome mjestu, ili pak siromasi mogli pridružiti sofri. Nije bilo neophodno poznanstvo s domaćinom niti bi se postavljalo pitanje odakle musafir dolazi.

Serviranje jela
Običaj je bio da se jela serviraju u dva navrata. Prvi objed se zvao „iftarija“ ili neka vrsta hladne plate, kako bi se spriječilo prekomjerno unošenje hrane u prvim trenucima iftara, kada je osjećaj gladi najsnažniji. U tu svrhu bi se na manjim tanjirima servirali džemovi, sirevi, masline i slično a postači bi uzimali hranu u manjim količinama. Tada bi se „iftarija“ podigla i pospremila i nastupalo je obavljanje akšam-namaza. Potom bi uslijedio drugi dio iftara, u kome bi postači mogli dodatno uživati u blagodatima hrane.

Teravijsko šerbe
Među ramazanske običaje u periodu Osmanskoga carstva spada i posluživanje šerbeta spravljenog od meda, koje se nazivalo „teravijsko šerbe“. Čak su u ovu svrhu osnivani i vakufi. Primjer za to je vakuf Hatidže Turhan, majke sultana Mehmeda IV, koja je osnovala vakuf Nove džamije. U okviru vakufa je službovalo ukupno 116 službenika, koji bi u mjesecu ramazanu poslije iftara stanovništvo posluživali navedenim šerbetom.

Zimem defteri
Bogatiji pojedinci su u toku ramazana odlazili u njima manje poznate mahale, tražili u tamošnjim prodavnicama „zimem deftere“ ili sveske „veresije“ u kojima su bili zapisani dugovi njihovih sugrađana slabijeg imovinskog stanja, te nekada djelimično slučajnim uzorkom, a nekada u cjelini isplaćivali njihove dugove. Niti je znao dužnik ko je izmirio njegov dug, niti je dobročinitelj znao koga je oslobodio tereta duga.

Narh defteri
Približavanjem nastupanja mjeseca ramazana državna služba je s ciljem sprječavanja rasta cijena namirnica uže i šire potrošnje, određivala fiksne cijene istih, te navedene cijene zapisivala u vidu posebnih dokumenata zvanih „narh defteri“. Mahalskim imamima je bilo naređeno da tu listu cijena dostave mjesnim prodavačima namirnica. Na taj način su osiguravane niže cijene, posebno prehrambenih artikala, kako bi i siromašne porodice osjetile blagodat kupovine ramazanskih potrepština.

„Džerre“
Ljetni raspust učenicima u školama osmanskoga carstva trajao je u periodu učajluka (redžeb, šaban i ramazan). U toku ovoga raspusta probrani učenici medresa su bivali raspoređivani u različite oblasti Carstva gdje su imali priliku praktično primijeniti stečena znanja i usvojiti nova, te istovremeno biti na usluzi tamošnjem stanovništvu. Ta praksa je nazivana „džerre“. Na našim prostorima ovaj običaj je još uvijek djelimično primijetan kroz ramazansku praksu učenika medresa, mada sa sve slabijim intenzitetom.

„Huzur dersovi“
Osmanska država je u toku ramazana u većim centrima organizirala različite obrazovne aktivnosti, među kojima su prednjačili „huzur dersovi“. Ta predavanja su se držala u prvih osam ili deset dana ramazana. Predavače bi lično birao šejhu-l-islam i počinjala su tumačenjem (tefsirom) jednoga kur’anskoga ajeta. Alim koji je držao predavanja nazivao se „mukarrir“ dok su se slušaoci nazivali „muhatapi“. Nekada bi i sam car ili najveći državni velikodostojnici prisustvovali tim predavanjima i poput svih drugih slušalaca sjedili bi na koljenima i pažljivo pratili predavanje. Još jedna karakteristika ovh predavanja bila je slobodna diskusija, koja bi uslijedila nakon izlaganja predavača. Sam sultan je određivao lokacije održavanja ovih predavanja, a lista slušalaca bi se odredila nakon što bi prošla sultanovu provjeru.

Temdžid-i šerif
Pojam „temdžid“ označava „pohvalu“ i „veličanje“ i koristio se za sve oblike dova i pobožnih spjevova, koje bi se učile sa munare, osim ezana. Temdžid je oblik „salle“ kojeg su učili mujezini poslije jacije namaza, počevši od prve noći mjeseca redžeba pa do prvoga teravih-namaza, te svakoga jutra u vrijeme sehura u toku mjeseca ramazana. Sastojao se od izgovaranja tri puta kelime-i tevhida na početku. Potom bi slijedili salavati na Poslanika, a.s., podsjećajući se na njegova imena i nadimke. Nakon toga bi se proučio jedan kur’anski ajet, u kome se spominje neko Allahovo lijepo ime, te par pobožnih stihova. Temdžid bi se završilo učenjem sure el-Fatihe. U toku prvih petnaest noći mujezin bi temdžid upotpunjavao izgovarajući riječi „Merhaba ja šehr-i ramazan“, dok bi u toku druge polovine ramazana izgovarao riječi „Elveda, dost, elveda.“radiosarajevo.ba