POTRESNO SVJEDOČENJE O UBISTVU ŠESNAESTOGODIŠNJE SANIDE KAPLAN: VOJNIK HVO-A SASUO JE ČITAV RAFAL U NJU

Svaki 13. juli Bošnjacima Dubravske visoravni u općini Stolac je dan podsjećanja na bol, patnju, stradanje i progon stanovništva iz svojih domova, javlja Anadolu Agency (AA).
Ali, to je i vrijeme u kojem se podsjeti na zahtjev za rasvjetljavanjem ubojstva nedužne šesnaestogodišnjakinje pred očima majke i brata na kućnom pragu i torture koja je njezinim ubojstvom započela u tom kraju.
Sanida Kaplan je šesnaestogodišnja djevojka koja je tijekom bošnjačko-hrvatskog sukoba ubijena pred očima majke i maloljetnog brata i osoba koju čitav kraj pamti kao prvu nedužnu žrtvu torture koja je kobnog 13. jula 1993. godine počela nad bošnjačkim civilnim stanovništvom toga kraja.

Posebno emotivno o svemu priča Ibrahim Kaplan koji je tada imao 15 godina, a koji je gledao smrt svoje sestre.
On ja na mjestu ubojstva ekipi Anadolu Agency (AA) govorio o stravičnom događaju i prizorima koji mu ni nakon 25 godina ne daju mira.
“Bili smo u kući, čuli smo galamu, pucnjavu i izašli pred kuću. Tada je došla vojska HVO-a koja je tjerala narod iz susjednog sela, Humačkića mahala. Počeli su galamiti: ‘Izlazite iz kuće’. U tom trenu je moja sestra izašla sa sprata niz stepenice. Prišla je pred kuću da se obuće i rekla’ šta nas tjerate svaki dan, šta nam ovo radite’?! Jedan vojnik koji je bio među njima je sasuo čitav rafal u nju. Ona je tu pala pred kuću, mi smo ostali u šoku. Drugi je povikao: ‘hoćemo li sve’? Potjerali su nas odatle, a ona je ostala da leži. Nisu nam dali ni da je pogledamo“, kaže Ibrahim.

Tu je kako naglašava bila i njihova majka, strina i amidža koji je također smrtno stradao u Dretelju nakon premlaćivanja koje je doživio u Koštanoj bolnici.
“Sve kao da sad to gledam. To ne mogu izbrisati nikako. Uvijek se toga sjećam i teško je to zaboraviti“, kaže Ibrahim.

Svi su kako naglašava odvedeni u Osnovnu školu Crnići u kojoj je tada bilo zarobljeno 1.500 žena sedam dana bez adekvatnih uvjeta za život, a potom raspoređivali po logorima.
Stravične prizore ne zaboravlja ni stariji brat Samir Kaplan koji je za vrijeme sestrinog ubojstva bio je u kući i kako kaže čuo majku da plače i govori ‘ubiše je’, ali je mislio oda se radi o udaranju, te se s nekoliko rođaka uspio sakriti.

No, kada su nakon cjelonoćnog skrivanja izašli pred vojsku HVO-a kaže on bili su prisiljeni predati se. Tada je kako ističe od vojnika saznao stravičnu vijest o svojoj sestri.

“Jedan od tih vojnika je rekao: ‘došli smo da pokopamo jednu žensku osobu’. Kada je rekao da je posljednja kuća onda sam ja vrisnuo – to je moja sestra“, prisjeća se Samir bolnog trenutka.

Po njezino tijelo su kako kaže, otišli traktorom, a tijelo su joj zamotali on i rođak u deku.
“Sva je bila u krvi, nisi mogao ni pogledati. Jedne dojke nije bilo nikako i pola glave. Ja i rođak smo je previli i stavili smo je na traktor i tako išli do harema“, kaže Samir kojeg taj prizor proganja i danas.

Ističe da su na traktoru svi bili vezani žicom osim njega i rođaka koji su se brinuli za tijelo sestre koju treba sahraniti, dok su ih neprestano požurivali u tom činu.
“Nismo je ni pokopali kako bi trebalo, niti mogli da iskopamo mezar kako treba po muslimanskom običaju. Tu smo je pokopali i sahranili. Samo što je tijelo jedva stalo u mezar i ništa više. Nije bilo dubine ni pola metra“, tvrdi Samir…

IZVOR: saff.ba