Messi i Suarez su “mrtvi”, živjeli Dybala i Mandžukić

Očitao je taktičku i stratešku lekciju potpuno izgubljenom i nedoraslom Luisu Enriqueu. Allegri je protiv Barce dokazao da maksimalno koristi resurse i snage zato što ih savršeno raspoređuje, a bitke i bojišta bira i nameće suparniku. Juventus je tako po volji udarao manijakalni visoki presing i opću ofenzivu ili se povlačio i igrao na kontre, ali radeći to planski i po želji, nikako stihijski i panično. S jednakim žarom i vještinom se s Barcelonom nadigravao, ali i tukao. Allegri je pri tome satkao momčad od igrača koji su na oba ova polja neustrašivi, a u sjajnoj egzekuciji njegovih zamisli neumorni i agresivni.

Cijeli Juventus; od Buffona, koji je fantastičnom obranom Iniesti u prvom dijelu omogućio da umjesto 1:1, bude 2:0, preko bokova Alvesa i Sandra, zaslužnih za isključivanje Neymara i tjeranje Messija iz njegove zone, zatim Chiellinija, koji je magisterij proslavio prvim golom u LP nakon sedam i pol godina, bio je gotovo perfektan. Što protiv momčadi koja odavno i definitivno više nije najbolja na svijetu, nije bio do kraja savršen, može zahvaliti Higuainu. Da napadač preplaćen 94 milijuna eura u tri velike prilike nije bio spor, sebičan i neprecizan, Juve bi zasluženo slavio s još kojim golom razlike.

Ali, dva igrača ipak zaslužuju isticanje. Dybalu zovu Novi Messi, što njega iznimno živcira, ali večeras je golovima, vještinom s loptom i driblinzima, zaslužio usporedbu s najboljim nogometašem svijeta. Do 22. minute izravnog dvoboja s njim, zabio je dva lijepa gola. Prvi iz kuta kaznenog prostora, a drugi po sredini, s ruba 16-erca. Ističemo “mikrolokacije” iz kojih je Dybala poentirao, jer to su bila njegova oba dodira s loptom u kaznenom prostoru Barce, te ujedno i jedina dva njegova udarca na gol u prvom dijelu!

Drugog mu je namjestio Mario Mandžukić. Akcijom kada mu je asistirao povratnom loptom, dokazao je da se sjajno razumije i nadopunjuje s argentinskim velemajstorom, jer od šest Mandžinih asistencija ove sezone, pola otpada na Dybaline golove. Ali, pustimo golove po strani, koliko god bili smisao igre. Zato što kod Mandžukića stasalog kod Magatha i do kraja procvalog pod Allegrijem, oni njemu nisu u opisu radnog mjesta. U nekadašnjoj raspodjeli nogometnih uloga, na posebnoj cijeni su uz “desetke”, bili “robusni” ili “teški centarfori”. Mandžukić, odgojen kao napadač, odlaskom u inozemstvo i na velike nogometne škole, redefiniran je kao “robusno krilo”. Istina, složenica je nezgrapna poput Mandže u driblingu. Međutim, on niti ne pokušava praviti se da je ono što nije, jer u Juventusu, za razliku od reprezentacije Hrvatske, on dobiva i izvršava zadatke u skladu s njegovom ulogom. Koju, pokazala je to i predstava protiv Barcelone, igra savršeno.

Mandžukić kao robusno lijevo krilo u istoj akciji zaustavi Messija, blokira Mathieuov ubačaj s boka i onda s oduzetom loptom namjesti gol Dybali. Možda nije Suarez, s kojim smo ga usporedili u naslovu, ali ne možemo se sjetiti još nekog napadača s ovakvim radijusom kretanja, te voljnim i borbenim momentom poput Mandžukićevog.

A tu je još i ono na što široke narodne mase padaju ničice; kada Messija, koji odbije njegov zagrljaj pomirenja, gurne poput klinca koji ga gnjavi, dok mu u duelima nogom ide u meso, a laktom u bradu. Društvene mreže mu se zbog tako impresivnih odjeba najvećoj svjetskoj zvijezdi klanjaju i zovu ga “herojem” i “majstorom za prljave poslove”, a u memeima je prikazan kako Messiju odrubljuje glavu. Ćiro je dakle bio u pravu kada mu je nadjenuo poznati nadimak, čije izvorno značenje malo ljudi zna. Đilkoš naime na mađarskom znači ubojica.

Ljepotan, majstor i golgeter Dybala, u nasrtljivoj, gruboj, nesebičnoj i do kraja požrtvovnoj zvijeri Mandžukiću ima savršenog partnera u savršenom “zločinu” – izbacivanju Barcelone iz Lige prvaka.

Ova Barcelona je gotova, jasno je to nakon čak trećeg poraza u posljednja četiri gostovanja u Ligi prvaka. Naravno, PSG ju je u prvoj utakmici osmine finala razbio 4:0, ali je u uzvratu ponižen sa 6:1, ali takva čuda događaju se jednom u stotinu godina. Također, nemoguće je da Barcelona dva puta u mjesec dana ima onako “domaćinsko” suđenje kao što je u uzvratu protiv Parisa bilo u režiji Deniza Aytekina. Juveova obrana u Barceloni se definitivno neće raspasti poput PSG-ove i nemoguće je zamisliti da netko pored Buffona, Bonuccija i Chiellinija, kojima asistiraju Alves, Sandro i Mandžukić, zabije četiri gola.

Još je teže zamisliti da s druge strane Umtiti, Mathieu ili Mascherano, za kojeg se ne zna je li u Torinu bio gori kao veznjak ili stoper, ne propuste i više od jednog gola. Kod Juventusa im je bolno nedostajao suspendirani Busquets, bez kojeg je Barcelona u presudnih prvih 20 minuta bila nemoćna uspostaviti ravnotežu u sredini ili na agresiju odgovoriti jednakom mjerom.

Za razliku od PSG-a, koji “nije znao što bi” s 4:0 iz prve utakmice, pa se velike prednosti i još veće prilike na najvećem stadionu prepao, Juventusovi nogometaši igraju, djeluju i izgledaju neustrašivo, a od Barceloninih su u prosjeku čak tri i pol godine stariji, dakle iskusniji, pa nema šanse da se preplaše Camp Noua.

S druge strane, nasuprot prekaljenoj, ali gladnoj momčadi i sjajnom treneru, koji je neznalice što ga optužuju da je obranaš ismijao rušenjem “jedne” Barcelone općim napadom i visokim presingom, stoji potrošeni i demotivirani skup zvijezda i trener koji je za ulogu koju glumi jednako potkapacitiran kao i barem pola njegovih igrača. Barcelona ima trenera koji ne zaslužuje njenu klupu i pet do šest igrača koji ne zaslužuju njen dres. Obje ove ključne mane do kraja su ogoljene kod Juventusa. Što Enrique glumi sa sustavom 3-4-3, kraterima na bokovima, pred golom i na centru? Igrači su mu u defenzivi očajni, bez želje da se brane kao momčad, za stiskanje protivnika nemaju volje. MSN trojac jedinstven je u svijetu po napadačkoj kvaliteti, ali došlo je vrijeme da oni ne mogu zabiti, koliko oni iza njih mogu primiti.

Prije dvoboja u Torinu, posljednja utakmica Juventusa i Barcelone bilo je finale Lige prvaka 2015. u kojem je Barca slavila 3:1. Iz Juventusove momčadi koja je izgubila tada u Berlinu, u prvoj momčadi sinoć bili su samo Buffon i Bonucci. Barcu je pak jučer u početnom sastavu predstavljalo čak osam pobjednika iz finala i sva tri strijelca s te utakmice. Što se onda tako promijenilo u niti dvije godine? To što igrači Barcelone na terenu djeluju kao da su osvojili sve i da im se ne da, a Juventusovi kao jurišnici željni osvete.

index.ba