PROČITAJTE PRIČU O RAMIZU DELALIĆU ĆELI ?

Ramiz Delalić Ćelo – vojnik, tajni agent, kriminalac, hadžija…
Ramiz Delalić Ćelo, komandant, vojnik, tajni agent pomalo kriminalac kad mora. Bio je čovjek kojeg su u Srbiji zvali „osobom koja je počela rat u Sarajevu“.

Ubijen je ljeta 2007, u klasičnoj sačekuši. Ubile su ga, zvanično, nepoznate osobe, a Tužilaštvo Bosne i Hercegovine još uvijek vodi istragu za „organizaciju i provođenje ubistva Ramiza Delalića“. Brojne su osobe sumnjičene da su povukle obarač automatskog pištolja iz kojeg je (ovaj) Ćelo upucan (najčešća dva imena koja se spominju su Strahinja Rašeta i Milan Mitić; Rašeta je kasnije poginuo kada je pokušao postaviti eksploziv ispod Mitićevog vozila), a informacije o naredbodavcu vode, navodno, do Nasera Kelmendija.
Vratimo se na početak priče o Ramizu Delaliću.

Ćelo je rođen 15. februara 1963. u Priboju, a svoju karijeru u “podzemlju” izgradio je na relaciji Sarajevo – Priboj – Milano. U Sarajevo se doselio 1985, nakon što je odslužio vojni rok u Tuzli. Spominjalo se i da je pobjegao iz njemačkog zatvora gdje je, navodno „ležao“ zbog ubistva.

Rat je dočekao s debelim policijskim dosjeom, a prema nekim izvorima prije, na proljeće 1992. obučen je u Podgori, u Hrvatskoj, u kampu za specijalnu vojnu obuku koji je vodio Nijaz Batlak (alias Mate Šarlija) ili general Dajdža, kako ga je raja zvala. Delalić i Batlak postat će dobri prijatelji, a Ćelo je u jednom intervjuu poslije rata izjavio kako je tajne poslove za državu Bosnu i Hercegovinu (prisluškivanje Ambasade Hrvatske u Sarajevu) u ratu obavljao zahvaljujući poznanstvu s „ovim jednim kojeg sam znao u Ambasadi i s kojim sam bio blizak“. Riječ je bila o generalu Dajdži.

Prije obuke u Podgori, 1. marta 1992, Ćelo se našao usred događaja koji je potresao Sarajevo i zloguko najavio strahote koje dolaze. Bila je nedjelja, i bio je to dan kada su Dijana Tambur i Milan Gardović izrekli “sudbonosno da”, vjenčavši se u hramu Preobraženja Gospodnjeg (crkva na Pofalićima u Sarajevu). Potom su se uputili u Dom svete Tekle u dvorište Stare crkve na Baščaršiji, gdje ih je čekao svadbeni ručak. Parkirali su se kraj Vijećnice i krenuli prema Crkvi, a mladoženjin otac Nikola Gardović nosio je srpsku zastavu.

Nikola Gardović će u narednih nekoliko minuta biti ubijen, a sveštenik i mladoženjin zet Radenko Mirković ranjeni.

Ramiz Delalić Ćelo ovako je u izjavi za TVBiH opisao taj događaj, neposredno nakon početka rata:

„Vidjeli smo tu kolonu kako je prošla pored Miljacke prema Vijećnici. Tada smo ustali, izašli iz kafića i pošli prema Čaršiji da vidimo, jer smo čuli da se nešto događa…i htjeli smo da vidimo i mi to. Došli smo na parkiralište ispred Vijećnice, gdje se zaustavila kolona svatovska. Oni su izašli i odmah počeli s pjesmama, neke su zastave, njihove srpske, izvadili iz auta i počeli da mašu njima. Mi smo tog momenta stali ispred njih i pitali gdje će da idu i rekli im da ovo nije Srbija, da je ovo Sarajevo, da je ovo Čaršija. Mi smo onda skočili, ja i drug Suad, skočili smo na, na ove momke koji su držali zastave u rukama, istrgnuli smo im zastave iz ruku i tada je nastao jedan haos.“

Inače, sve svoje ispovijesti počinjao je riječima „Kur’ana mi“.

Te noći, nikle su prve barikade u Sarajevu, a srbijanski/srpski mediji do danas u ovom događaju traže izgovor za brutalno uništavanje Sarajeva u narednim godinama. Dodajmo i da je Oslobođenje 6. marta 1992. napisalo kako je Delalić već bio osumnjičen za pucnjave u Sarajevu, te silovanje i da je bio smješten na Psihijatrijskoj klinici.

Delalić tada bježi iz Sarajeva, a raspisana je potjernica za njim.

Iako je pred TV kamerama priznao da je ispalio smrtonosni hitac u Gardovića, kasnije se pravdao kako nije mislio bukvalno, već je pod utiskom priče o Gavrilu Principu izjavio kako bi volio da ga je on ubio. “Nešto sam tako pričao, lupao“, kazat će u intervjuu za Oslobođenje 2000. godine.
Ramiz Delalić se ubrzo vratio u Sarajevo i u prvoj godini rata postaje formalno zamjenik, a faktički komandant Devete brdske brigade Armije R BiH, koja je formirana u novembru 1992, ukazom Alije Izetbegovića s kojim je Delalić bio izuzetno blizak. Izetbegović mu je, za ratne zasluge, poklonio i revolver s posvetom. U ratu nije vojevao velike bitke, za razliku od vojnika Devete brdske koji su bili među najhrabrijim u redovima Armije BiH.

Ime Devete brdske okaljano je zločinom u Grabovici kada je ubijeno više od 30 Hrvata. Nakon rata, Delalić će čak sedam dana provesti u Haagu, svjedočeći protiv optuženog Sefera Halilovića. Delalić je branio i sebe i brigadu, a stigao je reći i kako je upravo on spasio živote dvojici dječaka, jedinim preživjelim osobama iz ovog sela.

Mjesec dana nakon Grabovice, vrh države i Armije RBiH odlučio se, kako su saopćili, obračunati s kriminalom u svojim redovima (nezvanično, sklonjeni su komandanti koji su davali podršku Seferu Haliloviću kojeg je s mjesta prvog čovjeka Armije zamijenio Rasim Delić): 26. oktobra 1993. počela je akcija „Trebević“. Naređenje je izdao Alija Izetbegović, mete su bili Ramiz Delalić Ćelo i Mušan Topalović Caco, a sve je isplanirano još u junu iste godine.

Sarajevska najpoznatija javna tajna: Caco, Kazani i zločini nad Srbima

Caco je ubijen, a Delalić se predao (garancije da mu se neće ništa desiti dao je Haris Silajdžić). Proveden je prvo u zgradu Predsjedništva BiH, a potom je odveden u zatvor. Sedam i po mjeseci kasnije našao se na slobodi i već tada se, po sopstvenom priznanju, počeo baviti tajnim poslovima za državu, te biznisom. Otvorio je, recimo, kafić u sarajevskoj Štrosmajerovoj ulici, u blizini Katedrale.

Nakon rata, Ćelo se brzo izbirikao kao jedan od vladara podzemlja, i bio je vođa jedne od tri grupe koje su vladale crnim poslovima glavnog grada. Bojali su ga se mnogi, upućeni tvrde “s razlogom”. Nije imao skrupula i nije se bojao ničega i nikoga.

Vladao je u relativnoj tišini sve do 2002, kada sarajevski sud, u februaru te godine, za njim raspisao potjernicu jer se nije javio na izdržavanje šestomjesečne kazne koja mu je izrečena “zbog nasilničkog ponašanja”. U to vrijeme, ponovo je pokrenuta i istraga zbog ubistva Nikole Gardovića.

Nije se plašio nikoga, a u jednom razgovoru (koji možete preslušati na YouTube kanalu) možete čuti kako se ne plaši obračunati s više kriminalaca, samo da se “porokaju” van grada, da ne pucaju, kako kaže, „među rajom, nečije će dijete stradati…“.
Uhapšen je dvije godine kasnije, u jednoj kafani na Ilidži, a dane bježanije proveo je u Turskoj gdje je također bio optužen za zločine, pa se morao vratiti u Sarajevu. Kada je počeo proces, Delalić je pušten da se brani sa slobode.

Nekako u to vrijeme, uozbiljio se i njegov sukob s još jednim kriminalcem koji je reketario Sarajevom, a riječ je bila o Muhamedu Aliju Gašiju koji je poslije uhapšen, optužen i osuđen, i danas je u KPD Zenica iz kojeg bi trebao izaći 2027. godine. Prvo je Ali Gaši optužio Delalića da mu je u ratu opljačkao kuću i da je naručio nekoliko bombaških napada na njega. Pa su se sreli u Istanbulu, žestoko posvađali, a Gašiju su potom javili da mu je, ponovno, bačena bomba na kuću.

Gaši je, dodajmo i to, kum Naseru Kelmendiju.

Slučaj ubistva Nikole Gardovića ostat će bez kažnjenog počinioca, jer proces na sudu nikad nije okončan.

Delalić je ubijen 27. juna 2007. ispred kuće u Sarajevu, u Odobašinoj ulici, gdje se skrivao zbog informacija koje je dobio da ga čeka “likvidacija”.

Bila je to klasična sačekuša. Delalić je primio poziv na mobitel, nakon kojeg je otišao ispred zgrade. Prema tvrdnjama jednog izvora (video možete pogledati ispod), ispod stepenica ga je čekao ubica, a saučesnik je stajao preko ulice.

Delalić je sišao ispred zgrade, saučesnik je zviznuo, Delalić se okrenuo, a onda je ispod stepenica izašao ubica koji je iz automatskog pištolja Uzi ispucao pet metaka u Ćelu. Navodno je Ćelo nakon što je primio nekoliko metaka, i dalje bio živ, pa se ubica približio i ispalio šesti, smrtonosni metak.

On i saučesnik s lica mjesta su pobjegli u tamnoplavom autu. Policija je došla nakon građanske prijave o pucnjavi, i pronašli su već beživotno tijelo hadži Ramiza Delalića Ćele.

Ramiz Delalić sahranjen je 1. jula 2007, na šehidskom mezarju Kovači.

Dženazu, kojoj je prisustvalo nekoliko hiljada ljudi, predvodio je glavni imam sarajevske Careve džamije hadžihafiz Halid eh. Hadžimulić, s kojim je Ćelo bio prisan prijatelj (navodno je prije ubistva s njim klanjao akšam). Na Kovačima su tada bili ratni komandant Vehbija Karić, potom Munib Ušanović, te Fahrija Karkin, kojem je pozlilo pa su ga morali “odnijeti”. Dženazi su prisustvovali i Ismet Bajramović Ćelo te Muhamed Ušanović.

Prije dženaze u Domu Oružanih snaga BiH održana je i komemoracija, na kojoj su Delalićevi saborci uglavnom govorili o njegovoj ulozi u odbrani Sarajeva

Radiosarajevo