SA ABDESTOM U MINSKO POLJE: SVE SAM SANJAO NOĆ PRIJE!

Kada mi je moj dragi prijatelj Amir predložio da pišem priče o ljudima za koje se ne priređuju svečane sjednice, gala predstave i ne kinđure kamere koje će bilježiti svaku onu licemjernu suzu na komemoraciji. ..

O ljudima, uglavnom težim invalidima minulog rata, koji niti jednog trenutka nisu klonuli duhom i nose samo dobrotu umjesto novčanika, tamo na lijevoj strani gdje po pravilima anatomije stanuje srce. O ljudima koji dođu i odu tiho, ostave svoja djela i onaj fini čovjeka trag na ovome svijetu. Rekao sam DA, makar toliko zaslužuju.

Evo treća priča!

Batonci u trci života

Ferid Osmić treće je dijete majke Ekreme i oca Jusufa, rođen 19. travnja 1970.godine u selu Osredak, MZ Seoci, općina Zenica. Pored njega, još četiri brata i dvije sestre. Osnovnu školu završio je u Babinu a potom zanat mašinbravara u Zenici. Kako je otac bio poljoprivrednik, Ferid odluči ostati na selu nastavljajući porodično zanimanje. Tek što je rat zakucao na vrata, dobi posao portira u Birou za zapošljavanje.

Nakon samo dva mjeseca rada, dobrovoljno se uključuje u Armiju R BiH. U manevarskom bataljonu, jedinici hrabrih, koja je odlazila na teška ratiša, provodi cio rat. Tako sve do 29. rujna 1995. godine kada, krećući u akciju na maglajskom ratištu, ulaze u minsko polje. Njegov drug stao je na minu koja je bila uvezana sa drugim, među kojimaje bila i tenkovska. Drug ostaje bez stopala a preostalo dejstvo mine završava na tijelu Ferida.

Detonacija ga baca, otkidajući mu donju vilicu, lice, oči, dio vrata, te dijelove oba ramena i sa mnoštvom rana do pojasa i po leđima. U jedinici nastaje panika, pristižu drugovi. Ferida nema. Pitaju druga koji je ostao bez stopala, ne zna. Traže ga! Jedan drug se spušta nekih trideset metara niže od mjesta aktiviranja i nalazi ga. Ferid je sjedio na koljenima, sa pruženim rukama i dlanovima okrenutim ka nebu, moleći se Uzvišenom Gospodaru. Prizor iz najstrašnijih filmova njegov drug teško opisuje. Čini se nije bilo dijela tijela od glave do pojasa, iz kojeg nije lila krv.Uzima ga u tom položaju kako ga je našao i nosi gore do drugova. Svi su ga gledali sa čuđenjem a Ferid je njihove glasove čuo samo kao zujanje. Krenulo je prebacivanje do Zenice.

Tek se u Zenici nastavlja drama.

U ćošku bolničke sobe, pored mnoštva ranjenih, skoro zaboravljen u teškim mukama, Ferid je tri dana čekao svoj red da ga neko pogleda. Lice kojeg nema, tek otvorena velika rana, zahvatila je gangrena. Niko od doktora ne smije niti pokušati da nešto poduzme. Ferid je čekao život.

Nakon tri dana prilazi mu doktor Škaljo Bakir i preuzima ga na svoj odjel da pokuša nešto učiniti. U priču spašavanja Ferida, posebno njegovog lica, uključuje se, tada mladi doktor, Tarik Mašić, koji mu je puno pomogao.

Jedna za drugom, urađeno je trinaest operacija. Ali već od šeste-sedme, Ferid ne prihvata anesteziju. Postaje imun i tako trpi nesnosne bolove. Kako je samo bilo osjećati rez skalpela, ubod igle i čekati. Ferid je trpio. Tkivo i koža su uzeti sa grudi, kako bi obložili bradu i dio lica. Kost je uzeta iz lijeve noge od koje je doktor Tarik uradio donju vilicu. Od donje strane jezika uradio je usnu. Nakon brojnih operacija u kojima su pored naših, učestvovali i stručnjaci iz Italije i Turske, u pitanju je i lijeva ruka iz ramena. Jedni predlažu da se siječe. Drugi nastavak liječenja u Sloveniji. Međutim, urađeni zahvat u Ljubljani ne daje rezultat nego pogoršanje. Rana curi, mišićno tkivo umire. Potrebno je ponovo intervenisati. Opet doktor Tarik uzima Ferida u rad. U toku operacije doktor je pored pomagala tražio i šarafciger. Kada je priveo operaciju kraju, još je stajao kraj operacijskog stola, Ferid progovori: „Doktore što ne reče, ponio bih ja šrafciger od kuće.“

Doktor Tarik teško se održa pri svijesti, ne vjerujući da pacijent s njim razgovara samo nekoliko trenutaka nakon operacionog zahvata. Sav u čudu ga je upitao, zar je moguće da mu anestezija nije djelovala? Da, istina je. Ferid je izdržao nemoguće. Ipak, vraćene su mu funkcije usta. Konačno je mogao primati hranu u sjedećem položaju koristeći usta a ne kao devet mjeseci ranije u ležećem položaju kada bi mu u želudac samo točili hranu.

Ostao je potpuno slijep.

Razgovaramo u njegovoj radnoj sobi, stana u ulici Aska Borića i Ferid mi ispriča:

„Sve sam ja to sanjao noć prije. I velim ja jednome drugu dok smo kretali u akciju, sanjao sam nešto. Ako se vratim ispričat ću ti a ako se ne vratim nikom ništa. Molio me da mu ispričam san. Nisam. Znam da bi nastala panika. Znao sam i s kim ću biti ranjen i ko će me naći i nositi. Sve sam vidio u snu. I dođem ti ja skoro na ono mjesto gdje ćemo kasnije nagaziti na minu, sjetim se nemam abdest. Razgrnem zemlju pored staze i uzmem tejemum. Samo nekih desetak koraka dalje desilo se ovo“ – skida majicu, i pokazuje teške ožiljke od pojasa gore, zatim leđa, vrat i lice.

Ferid je ostao živ ali je trebalo živjeti. Kako?

Kako gledati u mraku? Odjednom, javi mu se želja – čitati. U pomoć pristižu njegovi drugovi, sada nerazdvojni batonci. Nalaze informaciju da u Novom Sadu ima softver sa glasovnom opcijom upravljanja. Ministarstvo za pitanje boraca ZDK se uključuje i kupuje mu taj softver sa kompletom računarske opreme.

Sve više su ga privlačili računari i informatika.

Ferid kreće na posao. Od momka sa sela kome knjiga i nije bila najbolji drug u mladosti, Ferid, zaljubljenik u računala, osvaja tehniku i stavlja je sebi u službu. Ali puno čita. Pročitao je kompletan fond knjiga za slijepa lica u Općoj biblioteci Zenica. Nalazi knjige putem interneta. Prećutao mi je, a to saznadoh od jednog druga, kako je pretplatnik biblioteka u Sarajevu, Zagrebu i Beogradu. Bavi se instalacijom i reinstalacijom operativnih sistema.

Rješava određene sistemske probleme. Dekodira mobitele, instalira govorne aplikacije za pomoć slijepima i pomaže im u korištenju istih. Želi biti ljudima od pomoći. To ga čini sretnim. Konvertira tekstove na internetu u MP3 formate. Putem društvenih mreža uspostavlja kontakt sa slijepim osobama širom svijeta. Ferid je predsjednik organizacije slijepih RVI, ZDK.

Voli da putuje i koristi svaku priliku da sa batoncima upoznaje svijet. Aktivno igra šah za slijepe.

Nakon nebrojeno kušnji kroz koje je Ferid prošao i zahvalan je Uzvišenom Gospodaru, ovih dana vrši pripreme kako bi sa svojom hanumom obavio i petu islamsku dužnost – hadž. Kaže, odavno mu je želja a eto i nafaka je, hvala Bogu, pokucala na vrata. Raduje se odlasku u Meku. Razgovor završavamo u njegovoj radnoj sobi dok je u susjednoj njegova hanuma Zahira i sinovi Kenan i Muhamed. Ferid ustaje, sigurno se krećući dolazi do ormara na dnu sobe, pruža ruku gore i skida neobično veliku knjigu.

Sjeda i otvara.

„Ovo je Kur’an pisan Brajevim pismom. Vidiš, ove moje ruke poljoprivrednika teško su to naučile,“ govori mi Ferid i spušta prste na stranicu, proučivši ajet iz Kur’ana na bosanskom jeziku.

Iako već dvedeset godina Ferid gleda u mraku, njegove ruke dodiruju svjetlost i na jagodicama prenose poruku Uzvišenog Gospodara. Imao bih još toga zapisati. Puno je kušnji ovog čovjeka koje ne mogu stati u jednu priču. Samo, biću sretan ako ova priča nađe mjesto u drugom čovjeku. Odlazim ostavljajući Ferida i njegovu prodicu koja kao aura isijava u toplini doma, oslikavajući onu lijepu ćehru čovjeka, na licu prepunom ožiljaka.

Piše: Said Šteta

Dnevno.ba