ŽENA MU JE UMRLA SA SINOM U ZAGRLJAJU: ŽIVOT OVOG ČOVJEKA JE NAJTUŽNIJA PRIČA O BORBI, LJUBAVI I SMRTI

S jedne strane Srećko (2), s druge strane Miroslav (85). Između njih Tomislav (55) – jednom otac, drugom sin. I tužna priča o njegovoj borbi da u seoskom domaćinstvu koje ubrzano propada brine o malom sinu i nemoćnom ocu, oplakujući suprugu koja je dijete na svijet donijela bolujući od raka, ali njegov drugi rođendan nije dočekala.

Tomislav Sarić iz Gole Glave, udaljene 20 kilometara od Valjeva, kasno je postao otac, a rano udovac. Prije pola godine je sahranio suprugu Radmilu (50), koja je u svojoj 48. godini ostala u drugom stanju, kada joj je već bio dijagnostikovan karcinom dojke.

– Govorila je da je sebi već rodila troje danas već odrasle djece u prvom braku, da želi da meni rodi dijete da ima ko da me gleda i da mi slavu slavi. Jednostavno, borili smo se zajedno i o bolesti nismo mislili. Srećko se rodio 11. oktobra 2016, sa 2.270 grama, ali je dobro napredovao. Rada se nakon porođaja osjećala dobro, bila je srećna. Ali krila je da su se vratili bolovi, dokle god je mogla da trpi. Prvi odlazak kod ljekara poslije porođaja pokazao je veoma loše rezultate i bilo je neophodno da se odmah počne sa terapijom. Već tada sam prestao da radim na zemlji, da bih mogao da brinem i o njoj i o bebi. Svakog dana, sa djetetom u naručju, odlazili smo na onkologiju. Prodao sam stoku, kupio ljekove i injekcije iz Rusije, ali efekta nije bilo i pored sve te terapije koju je primila. Sama je, da bi mi olakšala, tražila da ode u bolnicu, svjesna da neće dugo izdržati. Govorila je da će biti šta biti mora, da gledam dijete – kroz suze priča Tomislav, prenosi Blic.

Posle tri mjeseca u bolnici, Radmila je sama od supruga tražila da je dovede kući. Iz polukome se probudila poslednjeg jutra svog života i praktično sa djetetom u zagrljaju preminula 10. aprila. Od toga dana, na Tomislavu je svaki kućevni posao, od spremanja hrane, preko čuvanja i igre sa djetetom, do pranja i čišćenja.

– Ni u šumu ne mogu da odem da isečem drva da ih pripremim za nas, kamoli da ih prodam. Krenem sa djetetom u njivu da radim, on uzme motiku, plašim se da se ne povredi, pa odustanem od posla. Sa ocem ne mogu da ga ostavim, jer on slabo vidi i teško se kreće, ni sebe ne može da sačuva. Selo je pusto, nema ko da ga pričuva. Pogotovo sad moram da budem stalno uz Srećka, jer je preponsku kilu operisao 9. oktobra – priča Tomislav.

Nije mu teško to što je, kako kaže, „i otac i majka i domaćica i dadilja“. Teško mu je što ne može da bude domaćin kao što je bio. Prije ženidbe podigao je kuću na sprat, obrađivao četiri hektara zemlje, radio sa drvima i gajio šest krava. Da bi liječio pokojnu suprugu, svu stoku, poljoprivredne mašine i automobil je prodao.

Jedini prihod sada je Srećkov dječiji dodatak od 3.560 dinara. S druge strane, nad glavom mu visi dug za struju od 45.000 dinara i stalna prijetnja da će ostati u mraku, kao i dug gradskoj direkciji za robne rezerve za 600 kilograma mesa, jer je grlo koje je dobio na čuvanje morao da proda kako bi platio lijekove i odvoženje Radmile na terapiju.

– U Centru za socijalni rad su mi rekli da socijalnu pomoć mogu da dobijem ako ostavim oca i odem da budem podstanar, jer poljoprivredno gazdinstvo nema pravo na socijalnu pomoć. Kako da ostavim oca, zbog čega? U obdaništu su mi rekli da sam zakasnio za Srećkov upis, a to je bilo u vrijeme dok je Rada bila na samrti. Sve što mi treba jeste godinu dana pomoći, dok dijete ne krene u obdanište. Neće biti teško ni da čistim, spremam, perem na ruke (nemaju kupatilo). Samo da me ne jure kao da sam zločinac, a ne samohrani otac koji sada zbog djeteta ne može na njivu – žali se Sarić.

Mamina slika i očeve suze

Sa Srećkom u naručju Tomislav nas ispraća do kapije, na kojoj je Radmilina plakata. Dijete upire prstom, prvi put izgovara reč „mama“, Tomislav plače. Radmila je herojski izdržala trudnoću sa najtežom bolesti, iako su joj ljekari i u Beogradu i u Valjevu predlagali da je prekine kako bi na vrijeme počela sa sopstvenom terapijom. Nije poslušala ni njih, a ni supruga.

(Hayat/Foto: RAS)