NEVJEROVATNA ISPOVIJEST EHLIMANE KURGAŠ: Bila sam gluha, a Poslanik mi je u snu kazao za lijek…

Iza blagog osmijeha i vedrog lica Ehlimane Kurgaš krije se nesvakidašnja životna priča. Naime, ona je rođena s oštećenim sluhom, sa šest godina je ostala bez sluha na desno uho, a kad je krenula u srednju školu, raznoliki svijet zvukova je potpuno utihnuo.
Upale uha bile su nepodnošljive, a problemi s društvom i profesorima zbog mahrame koju je nosila predstavljali su dodatno iskušenje ovoj mladoj djevojci, piše magazin Stav. Kad se činilo da izlaza nema, desilo nešto što nije mogla ni naslutiti. Sanjala je poslanika Muhammeda, a.s., koji joj je u snu ukazao na lijek koji joj je kasnije vratio sluh.

Kad je Ehlimani Kurgaš bilo četiri godine, njeni su roditelji primijetili da slabije čuje. Kao i svi roditelji zabrinuti za zdravlje svog djeteta, odmah su se zaputili doktorima tražeći lijek.

– Naša medicina, posebno u to vrijeme, nije bila na nekom zavidnom nivou. I danas u Sarajevu na svakom koraku imate optiku, ali kliniku za sluh je teško naći. Uradila sam sva moguća testiranja i doktori su došli do zaključka da mi je sluh oslabljen zato što sam imala treći krajnik. Uradili su operativni zahvat, odstranili krajnik, ali to je samo pogoršalo stanje. Nakon operacije, na desno uho više ništa nisam čula – prisjeća se Ehlimana, ističući da je operirana kad joj je bilo šest godina.

Stalno sam se pitala hoću li više ikad čuti cvrkut ptica

Doktori su je uvjeravali da će joj se sluh vratiti u pubertetu, ali Ehlimana je odrastala uz tihe i nejasne šumove. Sluh se nije vraćao. Njena majka pokušavala je uraditi šta je mogla, spravljajući joj lijekove od ljekovitog bilja. Međutim, ništa se nije promijenilo.

– I sama sam se pomirila s tim da ne čujem na desno uho, a na lijevo jedva. Zato sam učila čitati s usana. Nastojala sam da ne opterećujem roditelje vlastitim problemima, jer oni imaju još sedmero djece. Svakom od njih se treba posvetiti. Tokom školovanja u osnovnoj školi nastojala sam da moji prijatelji iz razreda ne prepoznaju da imam probleme sa sluhom. Posljednje što sam željela bilo je da me prebace u neku školu za djecu s posebnim potrebama. Srećom, čitanje s usana dalo je željeni rezultat, ali je forsiranje lijevog uha veoma utjecalo na mene. U devetom razredu sam imala strašne upale i lijevog i desnog uha. Bilo je nepodnošljivo. Bolovi su trajali po cijelu noć. Godinu sam pila antibiotike. Nesnošljive upale nisu mi dale spavati, tako da bih najčešće zaspala oko tri sata ujutro kad me savlada umor. Tad sam se i pokrila. Stalno sam učila dove, moleći Boga da prestanu upale, pa makar potpuno ostala bez sluha – prisjeća se Ehlimana.

Kad je krenula u srednju školu u Hadžićima, situacija se dodatno pogoršala. Upale su dodatno oštetile njen sluh pa je počela sve slabije čuti i na lijevo uho.

– Na desno više ništa nisam čula, a upale su uskoro utjecale i na lijevo. Pritom sam tek bila upisala srednju školu. Bilo je to veoma stresno iskustvo, naročito zbog toga što sam se pokrila, a u razredu nije bilo nijedne pokrivene djevojke. Zbog mahrame sam imala mnogo neprijatnih iskustava, kako s društvom tako i s profesorima. Tad sam potpuno ostala bez sluha. Pet dana ništa ne čujem, apsolutno ništa, a onda se sluh vrati na lijevo uho jedan dan, pa onda opet ne čujem, i tako je trajalo neko vrijeme. Ponovo sam išla doktorima, ali nisu imali pravo rješenje. Preporučili su mi da koristim slušne aparatiće, ali to nije bilo moguće zbog upale. Nisam mogla čak ni abdest uzimati kako treba, jer bi svaki kontakt vode i uha prouzrokovao strašnu bol – kazuje Ehlimana.

Razmišljala je o tome kako je onim ljudima koji nikad ništa nisu čuli možda i lakše, jer ne znaju kakva je to blagodat: “Te su osobe navikle na tišinu i ne znaju šta znači čuti. Stalno sam se pitala hoću li više ikad čuti cvrkut ptica.”

U jednom momentu sam osjetila da mi je nešto puklo u ušima

Prošli ramazan Ehlimana je provela u molitvi i dovama, tražeći pomoć od Onog u Čijoj je ruci njeno zdravlje. Tišina njene svakodnevnice nije bila jedino iskušenje. Stalni bolovi i nerazumijevanje društva i profesora zbog mahrame predstavljali su dodatni teret s kojim se teško nosila i zbog kojeg je na kraju morala promijeniti školu i srednjškolsko obrazovanje nastaviti u Četvrtoj gimnaziji na Ilidži. Tražila je izlaz noću i danju. I kad se činilo da izlaza nema, da su zatvorena vrata svijetu zvukova a da je bol nepremostiva, desilo se čudo.

– Allah je dao da sanjam taj san. Vidjela sam Poslanika a.s. kako sjedi u halki, u džamiji, a u halki su sjedili još neki muškarci. Bila sam jedina žena od pristunih, pa mi je bilo malo neprijatno zbog toga, ali u isto vrijeme drago što vidim Poslanika. Pored mene je sjedio moj otac, i kad sam ga vidjela, smirila sam se. Nakon što se proučio odlomak iz Kur’ana Časnog, Poslanik me pogledao i upitao: “Znaš li ti priču o maslini?” Razmislila sam i naumpala mi je priča o golubici i maslini. I taman kad sam htjela odgovoriti, babo se obrati Poslaniku i zamoli ga da upita nekog drugog, jer je vidio da mi je neugodno što sam u centru pažnje. Tad sam se probudila – kaže Ehlimana.

Sutradan je roditeljima ispričala svoj čudesni san.

– Ukućani su se šalili i govorili kako me babo sputava čak i u snu. Međutim, ja sam samo mislila o toj maslini. Zašto baš maslina? Ne bi to Poslanik slučajno spomenuo. Počela sam istraživati i čitati o maslini, njenim svojstvima, hadisima o njoj, ali ništa nije upućivalo na to da mi bi maslina mogla vratiti sluh – prisjeća se Ehlimana.

Uskoro su njeni roditelji otišli na umru i vratili se s dosta maslinovog ulja koje su dobili na poklon od svojih prijatelja.

– Kad je to ulje došlo u kuću, počela sam ga redovno piti, deset dana u kontinuitetu po četiri kašike na dan. Majka mi je bila velika podrška, stalno me ohrabrivala. Ona me napominjala da redovno pijem ulje. Pokušala sam njime ispirati uši, ali nisam mogla zbog bolova. Onda mi je majka rekla da proučim nešto iz Kur’ana na to ulje koje ću piti i ja sam učila posljednja tri ajeta sure El-Bekare, Ihlas, Felek, Nas i još neke sure. Nakon deset dana korištenja maslinovog ulja sjedila sam u kući i ponavljala upravo posljednje ajete sure El-Bekare, jer su mi ti ajeti bili na redu u učenju hifza. Inače, posljednja dva ajeta te sure uče se kao ašare Amenerresulu i poznati su i onima koji ne uče Kur’an napamet. Majka me zamolila da učim glasnije kako bi i ona čula učenje. Te sam ajete neprestano učila oko pola sata. U jednom momentu sam samo osjetila da mi je nešto puklo u ušima, kao kad se mijenja nadmorska visina pa pritisak pucketa, s tim da je ovo bilo mnogo jače. Puklo je u oba uha i to me na trenutak zaboljelo. Kako se to desilo, ja sam prestala s učenjem, usred ajeta. U tom trenutku majka je ušla u sobu i pitala zbog čega sam prestala s učenjem. Kad sam je čula, suze su počele same teći. Pogledala sam u nju i pitala je: “Zašto galamiš?” Shvatila sam u tom trenu da i ja galamim. Ona mi je odgovorila da uopće ne galami, već da normalno priča. To je bilo prvi put u životu da sam normalno čula pa se i meni učinilo da se derem – kaže Ehlimana.

Napisala četiri romana i dvije zbirke pjesama

Ističe da ljudi nisu svjesni kakva je blagodat čulo sluha.

– Kad ne čujete ni najmanji šum, ni vlastito krckanje zubima, vi ne čujete ni tišinu onako kako je čuju osobe koje imaju dobar sluh. Ta tišina je jeziva i ne postoje riječi kojima se ona može opisati. Meni su cijeloga života govorili da galamim, jer sam glasnije pričala kako bih samu sebe nekako čula. Kad je Allah dao da pročujem, trebalo mi je dva mjeseca da se naviknem da tiše govorim. Prvih deset dana glava me boljela od galame, jer su svi galamili. Bar sam ih tako čula u periodu dok se oba uha nisu naviknula na normalan govor – ističe ona.

S obzirom na to da su je tokom djetinstva svi uvjeravali da galami, Ehlimana je nastojala što manje komunicirati s drugima pa se rano posvetila čitanju i pisanju. Kao osnovnoškolac napisala je dvije knjige pjesama, a Općina Hadžići finansirala je njihovo štampanje.

U međuvremenu je počela učiti Kur’an napamet te napisala i četiri romana, ali se još nije odlučila da ih objavi. Smatra da te rukopise treba ostaviti da sazriju.

– Romani upravo govore o toj raspolućenosti između dva svijeta, između zvuka i tišine. Neki od nas ne razmišljaju kako je osobi koja ne čuje, a ja sam prošla to iskustvo. Stoga još ne želim objaviti te rukopise, jer bih voljela da budu što bolji, da čitaocima što vjernije predstavim ono što sam proživjela u svijetu tišine – kaže Ehlimana, skromno objašnjavajući novinaru da njena priča nije neka posebna priča vrijedna objavljivanja u časopisu.

Međutim, smatramo da je njena priča izuzetna, jer nas podsjeća na blagodat sluha na koju smo toliko navikli da je i ne primjećujemo. Također, podsjeća nas da vjera nije tek zbir historijskih narativa, već da je živa, opipljiva i daje konkretne rezultate. Na kraju, podsjeća nas na ashabe i sahabijke našeg vremena, jer Poslanik a.s. u hadisu koji bilježi Buharija kaže: “Ko me u snu vidi, zaista me je vidio, jer se šejtan ne može pojaviti u mom liku.”

Izvor : faktor.ba