Slučajno sam saznala da sam rođena nakon što mi je mama silovana u ratu

Ajna i Alen: Ista sudbina nas je povezala

Nevidljiva djeca, kako često nazivaju one koji su rođeni nakon silovanja žena tokom agresije na BiH, danas se bore za osnovna prava. Poručuju da žele konačno vlastima reći da postoje, da ih mora vidjeti, čuti i poštovati. Žele biti ravnopravni i siti su objašnjavanja zašto na njihovom rodnom listu nisu upisana imena roditelja.
Dostojanstven život

Kako bi država konačno „vidjela“ ovu djecu te im dala podršku i olakšala ionako težak život, prije tri godine osnovano je i Udruženje „Zaboravljena djeca rata“, koje trenutno broji 15 članova iz Sarajeva.

Priča Ajnine mame bila inspiracija za film „Grbavica“
Ajna Jusić, članica Udruženja, odlučila je bez problema, nelagode, srama podijeliti svoju životnu priču. Njena majka bila je inspiracija Jasmili Žbanić za film „Grbavica“.

– Moja mama radila je s rediteljicom na ovom filmu. To je film pun emocija, nema osobe na koju nije ostavio trag. Ali, zahvaljujući „Grbavici“, mnoge žene odlučile su progovoriti šta su preživjele tokom rata. Za mene su te žene, posebno moja majka, heroine – priča Ajna.

Priznaje, njeno djetinjstvo nije bilo lako, posebno kad su djeca u osnovnoj školi shvatila da nema oca. Nije teško pretpostaviti da je brzo dobila loše nadimke.

– Djetinjstvo sam provela u jednom selu kraj Zavidovića. Mama je radila tri posla, čuvala me nana i kod kuće, ali i kada bi nastava trajala, obilazila oko škole… – sjeća se Ajna.
Istinu o svom porijeklu otkrila je slučajno. Bilo je bolno, teško, emotivno, ali skinulo je veliki teret koji je njena majka godinama nosila sa sobom.

– Imala sam 15 godina kada sam slučajno saznala da sam dijete koje je rođeno kao posljedica silovanja. Jedan profesor u srednjoj školi pitao me za ime oca, pa sam krenula sama istraživati. Našla sam u kući neke mamine dokumente. Pisalo je da sam rođena u Sigurnoj kući „Medica“ u Zenici. Nakon toga i mama mi je ispričala istinu – kaže Ajna.
Ona ne krije da je zbog istine potražila psihologa, da je tražila način da se suoči, ali i prihvati istinu.

– I mama i ja išle smo na terapije. Bio je težak put, na kojem smo se otvorile i jedna drugoj rekle prave stvari. No, pamtit ću uvijek da nije kriv jedan narod, cijela nacija, već on, taj pojedinac – rekla je Jusić.
U Udruženju dijele istu sudbinu.

– Svi imamo isti problem. Ljuti smo na državu koja se pravi da nas ne vidi. Ne postoji zakon koji bi regulirao naša prava. Voljeli bismo da dobijemo rodne listove na kojima piše samo ime majke, a ne prekriženo i ime oca. Tražimo od države da prizna i nas i naše mame. Mi, zapravo, tražimo samo dostojanstven život, da se naša djeca sutra ne bi stidjela nas, kao što se ni ja ne stidim svoje mame – ponosno je rekla Ajna.
Ostvareni snovi

Ista sudbina veže Ajnu i Alena Muhića. On kaže da je mnogo propatio kako bi ostvario svoje snove.
– Mogu reći da mi je život krenuo nabolje od prije pet-šest godina, kada sam počeo raditi u bolnici, u Goraždu. Baš u toj bolnici sam rođen, tu sam ostavljen, odatle sam usvojen. U toj sam bolnici upoznao svoju suprugu i ona radi tu. Baš nam se tu rodio i sin. Čitav život u jednoj bolnici – priča Muhić, koji je i predsjednik Skupštine Udruženja „Zaboravljena djeca rata“.
Kaže kako mu je pomoglo saznanje da nije sam na svijetu s ratnom lošom sudbinom, da ima djece poput njega. Danas živi za svoju porodicu, uživa s prijateljima iz Udruženja, koji su neplanirano pokucali na vrata njegovog života.

– Iako smo odrasli, sebe nazivamo djecom. Kada se sastanemo i pričamo o osjećanjima, koja možda do tada nikome nismo uspjeli iskazati, osjetimo novu snagu da se borimo dalje. Najviše me inspirišu djevojke i momci koji planiraju budućnost. Mogu reći da smo svi uspješni, naučili da se borimo od ranog djetinjstva – istakao je Alen.

Ponovo košmari

Ovaj 25-godišnjak kaže da su mu život zagorčali i birokrati i dokumenti. Borio se s njima kada je vadio rodni list. Usvojen je od porodice Muhić, u CIPS-u opet zaveden na majčino prezime.
– Tri mjeseca borio sam se po sudovima za prezime mojih usvajatelja. Ponovo sam prolazio košmare, bojao se da li ću ostati Muhić – kaže Alen.

Sina ću naučiti ljubavi, a ne mržnji

Alen živi za svoju porodicu ((https://www.facebook.com/alendzenana))
Alen svog dvogodišnjeg sina uči da bude borac.

– Naučit ću ga bude pošten, da se bori za sebe, ali i da ga niko ne pravi budalom. Neka širi ljubav, a ne mržnju i neka se ne zamara stvarima kao što su nacionalizam i fašizam – naglašava Muhić.
Svoju životnu priču sinu će kazati, kako sam kaže, kada dođe vrijeme.

Ciljevi i misija

Udruženje punom parom radi na ostvarenju novih projekata i ciljeva. Uskoro će biti organizirani treninzi sa psiholozima kako bi članovi Udruženja dobili novu snagu da se snažnije pokažu javnosti.
– Planirani su okrugli stolovi širom Bosne i Hercegovine, a posebno u gradovima u kojima živi veći broj žena koje su preživjele silovanje, u Tuzli, ali i Goraždu, Banjoj Luci, Brčkom – kazala je Jusić.

Avaz.ba