Kako bolan da se ne sjećam 1. juna ’92. i Bijelog (Crnog) Potoka?

Pitaju me, imao si svega 7-8 godina kada nam se dogodio Bijeli Potok 1. juna 1992.godine, zar nisi do sad sve zaboravio?

Kako, bolan, kako da zaboravim!!!
– kako da zaboravim: posljednji dan kad sam živog babu (oca) vidio,
– kako da zaboravim one oči koje gledaju u nas, i kao da znaju da je to posljednji put da će nas vidjeti,

-kako da zaboravim posljednje očeve riječi upućene majci: “čuvaj nam djecu”,
-kako da zaboravim one dželate koji idu kraj kolone i palicom udaraju koga hoće i kako hoće,
-kako da zaboravim onog dželata koji momka (nekih možda 18 godina da je imao), baca u kanal i oštri mu nož ispod grla,
-kako da zaboravim one najteže riječi na svijetu: muškarci na jednu stranu a žena i djeca na drugu,
-kako da zaboravim onu kolonu muškaraca od 12-13 do 90 i više godina starosti, koji krećući se prema kamionima očima u masi naroda traže svoje najmilije, da se makar pogledima od njih oproste i halale,
-kako da zaboravim prepune njive uplakanih majki, sestara, djece koji ne znaju šta će biti sa njihovih života,
-kako da zaboravim one kamione na koje tovare naše očeve, djedove, braću, komšije, rodjake i odvoze prema Karakaju,
-kako da zaboravim one kolone žena i djece koje tovare u kamione kao stoku,
-kako da zaboravim kad nas provoze kroz srpska sela čujemo u kamionima: kolji balije, ništa ne ostavljaj u životu, ovo je Srbija……

Kako bolan? Kako bolan sve to, i još mnogi više od toga da zaboravim, kad mi se urezalo u glavu i srce, kao najjači krpelj na ljudskoj koži… a haram mu bilo ko zaboravi!
Ne sveti se, vjera ti to ne dozvoljava, ali pamti, pričaj, opominji i ne dozvoli to nikad više!

Bijeli (Crni) Potok – 1. juni 1992. godine!!!

Radio Glas Drine