Dragan Bursać: Šta se desi kad srpski pop pozove Bošnjake na iftar?

Kako nam se to desilo? Ne rat, ne mržnja, ne zlo. Kako nam se desilo da normalan život postane suživot za sakupljanje klikova, lajkova i šerova? A, evo šta je na stvari.

Djeca kao lovina na safariju
Vijest da je u organizaciji Odbora za međureligijsku suradnju Banjaluka devedeset srednjoškolaca posjetilo vjerske objekte četiri religijske zajednice u tom gradu, kako bi i na ovaj način doprinjeli širenju povjerenja, uvažavanja i tolerancije, postala je puka egzotika. Nešto nestvarno, nemoguće, ravno spuštanju čovjeka na Sunce. I novinari i javnost ovoj i ovakvim vijestima prilaze sa neobičnom pažnjom kakvog safari lovca. Samo što se namjesto visoke divljači istočne Afrike, riječima i rečenicama love mladi ljudi, egzotične i rijetke dvonožne vrste, skoro pa u izumiranju.

Vidite, molim vas, oni će posjetiti i crkve i džamije i sinagoge. Obratite pažnju, napeto je, evo viđeni su kako se upoznaju sa istorijom, tradicijom i djelovanjem Hrama Hrista Spasitelja, Katoličkom župnom crkvom Pohoda Blažene Djevice Marije te džamijom Ferhadija i Sinagogom u Jevrejskom kulturnom centru “Arie Livne” u Banjauci. Ako ih vidite, sklonite im se sa puta. Opasni su i ne znaju šta rade. Čudni su. Tako otprilike zvuči medijska pervertija, koja se isporučuje javnosti.

Pa tu ne prestaje mistifikacija. Tu su uključene i silne NGO, koje mire pomirene ljude, iza takvih «projekata» stoje i vlasti, koje na emotivnom patosu ubiru prijeko potrebne predizborne političke poene. I opozicija će se omrsiti ako joj se ukaže prilika. Pripadnici civilnog društva će u šihterice upisati još jedan «uspješan radni dan». Televizije će kamerama pokriti događaj, religijske emisije će dobiti sadržaj za narednih sedam dana…

A, mi ćemo se svi zajedno čuditi i nad najnormalnijim ljudskim, roditeljskim, školskim i etičkom potezom, koji je sa sociološke strane u rangu disanja zraka i ispijanja vode. Dakle, normalna stvar.

Kako je ljubav postala multietnična
Nego, kad smo se mi to tačno izvrnuli iz svoje kože i kad smo se tačno pretvorili u društvo u kome je normalnost života postala ekskluzivni incident «suživota»? Odgovor je u zadnjoj riječi. Suživot. Onog trenutka kada je brak Senada i Milke, Daria i Selme umjesto ljubavi dvoje ljudi postao «multietnički brak», medijska industrija se mogla uključiti u štancanje kvazivijesti u kojima su normalne stvari prikazane kao čudesa.

Onog momenta kada su crkva, džamija i sinagoga, namjesto ljepote različitosti, postale konfesionalni bunkeri, ta različitost i tolerancija su postale endemične vrste. Onog momenta, kada se umjesto priča o kvalitetu baklava, hurmašica, čupavaca, svakodnevnih, a opet životnih ogovaranja, počelo pričati o namjenskom, ciljanom i reklamiranom odlasku na Bajrame, Božiće, krštenja, sve se okrenulo naglavce.

A, to je taj momenat kada smo naše živote počeli etiketirati, deskriptivno se odnositi prema njima i živjeti ih u folderima, torovima i košnicama. Pa je neka Senka postala solidna Bošnjakinja, ali građanske provinijencije, koja posjećuje inovjerene, ali i «poštene» Srbe i Hrvate. Za ovakvu vrstu deskripcije ne postoji još pouzdan izraz, ali nam se pokvario narativ. Poremetio nam se ugao gledanja i obrnuli vrijednosni sudovi.

Kako su Baljvine postale čudo?
Svi ili većina vas su čuli za selo Baljvine «u kome nikada nije bilo rata». Baljvine su postale brend. I dobro je da su se komšije Bošnjaci i Srbi pomagali, čuvali ljudske živote i bogomolje. Ali, zaboga, zar to nije normalno, ljudski i etički? Na žalost, u nas više nije. Pa zato i Baljvine nisu malo mjesto NORMALNOG i pomalo dosadnog života. Ne Baljvine su iznimka, koja potrđuje pravilo o ratu, klanju i sukobima kao našem fatumu i opštem mjestu.

A, nije tako! Baljvine jesu prepoznate, ali koliko je mjesta u kojima ljudi žive i dijele se isključivo i jedino na ljude i neljude? Svako mjesto je takvo! Samo ih ne percipiramo opet zbog tog pokvarenog narativa kao nešto svakodnevno.

Jer, u neoliberalnom kapitalizmu, vrjedna je jedna priča o masovnom zločincu, nego sto priča o Baljvinama. Zato i ta priča o Baljvinama mora da bude, hit, čudo, nećete vjerovati šta se poslije desilo i slične zamlate. Zato su nam Baljvine zamijenile Međugorje. Postale su manifestacija poratnog bosanskog čuda.

Nesrećni Ante zapadnomostarski
A, kad smo kod priča na glavu okrenutih, možda najeksploatisanija je ona o sirotom Anti iz Mostara, koji nikada u životu svom srednjoškolskom nije stupio nogom u istočni dio grada. Potpisnik ovih redova je baš ovih dana poslom za par sati jedno desetak puta prešao Neretvu, tamo-amo. Kako on, tako i hiljade, desetine hiljada ljudi. Ako baš hoćete Srba, Hrvata, Bošnjaka, Korejaca, Japanaca, Nijemaca, Rusa… ima njih. Dakle, TO JE PRAVILO, pogotovo u Mostaru, pogotovo u turistički boldovanom Mostaru. I ne samo za turiste, nego za lokalni živalj ponajviše. Pa je slučaj Ante usamljen, jadan, tužan i ružan. Usput govoreći i narečeni Ante je tako isfrosiran hodao po «mitskom» istočnom dijelu Mostara. A, sve ovo znamo zbog medijskog rijaliti suživota i priključenija. Ostatak svijeta naprosto živi normalno. Kreće se, komunicira, funkcioniše. Što će opet reći, medijski dosadno.

Normalnost stoljetna onog Mostara Šantićevog, tu je pred nama. Pred nosom. Svaki dan. Samo je medijskim spinovima, pretvorena u nekakvu romantiziranu fikciju koja ne postoji. Aman, ljudi žive normalno!

Ali to nije sve, rekao bi preprodavac u TV- shopu!

Misterija parohijskog iftara
Prije dvije godine, pamte to mnogi, desio se nečuven događaj u istoriji ne samo ovih prostora nego i svijeta uopšte. Tada je paroh, Nebojša Radić na krsnu slavu i obilježavanje 150 godina postojanja pravoslavne crkve Vaznesenja Gospodnjeg u mjestu Potoci nedaleko od Mostara organizirao iftar u crkvenim prostorijama za komšije muslimane. Čovjek je poštujući opet te osnovne ljudske principe postao u trenu zvijezda na pet minuta u cijeloj regiji. Tek tako! Zašto? Zato što je uradio najnormalniju stvar na svijetu. Pozvao je svoje komšije Bošnjake, koji su postili. Sjetio se i rekao im da dođu na iftar, kako bi ih počastio.

I ovo je jedan LJUDSKI gest. I kao takav, on je bio pravilo na ovim prostorima. Pravilo o kome se nije pisalo, telalio i u nebesa dizalo. Pa čak i u Potocima, mjestu radnje ove storije to se dešavalo. Jer, svake godine se za krsnu slavu crkve priređuju svečanost, na koju se pozivaju i komšije.

“Međutim, ove godine zadesilo se da to pada na ramazan, pa je nezgodno bilo da pozovemo komšije muslimane, da ih ne uvrijedimo, te smo odlučili da napravimo malo iznenađenje za njih, da napravimo iftar u parohijskom domu kod naše crkve.”, pojasnio je medijima gladnim senzacije paroh Nebojša Radić.

Estradizacija normalnosti kao uvreda inteligencije
I opet pitanje sa početka priče? Kako nam se to desilo? Da normalne stvari tretiramo kao ultimativnu žutu bulevarsku senzaciju? Kako nam se desilo da anomalije društvene dižemo na nivo pravila i mainstreama? Kako smo život zamijenili suživotom, normalnost egzotikom, izopačenost prijeko potrebnom senzacijom? Gdje smo se to pogubili i kad smo na putu ljudskosti izgubili svoje primarne kategorije i postali plemena, pa još sa nacionalnim, vjerskim i na koncu ogavnim stranačkim predznakom?

Onda kada nam je postalo dosadno i (ili) neprofitabilno da kažemo kako je čovjek pozvao čovjeka na baklavu u sutonu hercegovačkom.

A, vidite ovo – Pop pozvao Bošnjake na iftar. Nikada nećete pogoditi šta se desilo poslije. Pa ti ne otvori stranicu, ako možeš, moj čovječe koji si u međuvremenu postao mali čovjek, ali dovoljno «veliki» Srbin, Hrvat ili Bošnjak.

Da, dobre primjere treba iznositi, loše osuđivati, ali od zajedničkog života praviti konstruisanu senzaciju, još uvijek je uvreda za inteligenciju zdravog čovjeka, koliko god ona bila izubijana populizmom našim nasušnim.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku portala TIP.ba.

(TIP/Izvor: Al Jazeera/Autor: Dragan Bursać)