Kada je Minimaks u svojoj emisiji pokazao Lepu Brenu, ni slutio nije šta je pokrenuo: Ne, ona nije bila sponzoruša, već…

Express.hr donosi prvi dio feljtona o turbofolku, muzici koja bi se uskoro mogla čuti i na jednoj zagrebačkoj radio stanici

Izvor: Express.hr/Autor: Sergej Županić

S dvije nove radio postaje, strateški raspoređene u dva najveća grada u Hrvatskoj, naša zemlja ulazi u novu eru turbo-folka. Nema tome dugo kako je Jadranski radio u Splitu otkrio da doslovno preko noći slušanost može lansirati ravno u zvijezde ako u noćni program pušta Seku Aleksić i slične turbo folk zvijezde. Zagreb, pak, točnije oni Zagrepčani koji su do sada živjeli svoje najljepše trenutke po narodnjačkim klubovima poput “Ludnice”, za kratko vrijeme trebali bi dobiti Extra FM, također turbo-folk radio, i to na frekvencijama 93,6 i 104,5 Mhz na kojima je do prije nekoliko godina živio, na kraju i umro sportski radio “Cibona”. Navodno bi se zagrebački radio s cajkama trebao pojaviti u eteru u lipnju.

Nad pojavom ovakve dvije radio postaje u dva najveća urbana centra u jednoj mediteransko-srednjoeuropskoj zemlji u 21. stoljeću, teško da još postoji itko dovoljno naivan tko bi se iščuđavao. Odavno je krajnje besmisleno bio kakvo skandaliziranje nad tolikom popularnosti turbo-folka, cajki, zabavnog glazbenog pravca čiji su se korijeni nepogrešivo dali naslutiti još prije više od 30 godina, u 80-ima.

Narodnjaci su, zapravo, u popularnu glazbu bivše Jugoslavije počeli ulaziti još u 60-ima, kad su – u skladu s programiranom socijalističkom modernizacijom sela, “pasivnih krajeva” – u domove potpuno izvan gradova počeli dolaziti radio-tranzistori, mali plastični gramofoni, vremenom kazetofoni.

Sve je počelo 1981. kada je tadašnji megapopularni zabavni TV voditelj Minimaks snimio nastup tada 21-godišnje Lepe Brene s pratećim bendom “Slatki greh”

A onda se “dogodila” glazba koju su nazivali “novokomponovana”, iako je bila riječ o fenomenu glazbenog biznisa koji je briljantno prolazio od Triglava do Đevđelije, pa si niti jedna jedina nacija niti narod s područja bivše Jugoslavije ne može priuštiti luksuz nacionalno isključivog začepljivanja nosa nad očitim glazbenim šundom, trashom koji je zaživio prvo kao “disko folk”.

Sve je počelo 1981. kada je tadašnji megapopularni zabavni TV voditelj Minimaks snimio nastup tada 21-godišnje Lepe Brene s pratećim bendom “Slatki greh”. Snimku je pustio u svojoj emisiji “Nedeljno popodne sa Minimaksom”, zapravo iz zafrkancije na račun onoga što se vidjelo i čulo u izvedbi Lepe Brene i benda. Nije mogao ni zamisliti što je pokrenuo. Narodi i narodnosti za Lepom Brenom su poludjeli. Njen brzo snimljeni album “Čačak, Čačak” eksplodirao je u 340.000 prodanih primjeraka.

LP “Mile voli disko” prošao je u 780.000. Singlica “Sitnije cile, sitnije” prodala se u 800.000 primjeraka. Za njen spot “Jugoslovenka” angažiran je čak i helikopter JNA. U tim 80-ima granica između SFR Jugoslavije i Rumunjske još je predstavljala Željeznu zavjesu. Unatoč tome, u Bukureštu joj je koncert prošao i okupio 100.000 ljudi, a ubrzo je ponovila i u Bugarskoj. Bio je to disko-folk, još uvijek daleko od onoga što je u 90-ima postao turbo-folk.

No, već tada se dalo naslutiti u kojem to smjeru ide kada su zabavne emisije, koje su se emitirale na cijelom području bivše države, u nedjeljnim poslijepodnevnim satima počele puštati narodnjačke hitove poput “Da ti igram čoček”, ali u izvedbi mladih umjetnih plavuša, utegnutih u uski, crni, blještavi minić na pola puta do dop**njaka, koje su se pritom – zabilježeno je i to – primjerice, izvijale na bijesnom motociklu koji su zajahale u studiju.

Ne samo što nije bila sponzoruša, nego je predstavljala ženu koja je došla iz balkanske provincije u najveće urbane centre i sve postigla sama, pritom slaveći zabavu, seksipil, snažnu ženu, zapravo socijalistički san

Lepa Brena, mada i to jest bio šund, nije bila ograničena.

Ne samo što nije bila sponzoruša, nego je predstavljala ženu koja je došla iz balkanske provincije u najveće urbane centre i sve postigla sama, pritom slaveći zabavu, seksipil, snažnu ženu, zapravo socijalistički san. A onda su eksplodirali nacionalizmi, izbio je rat i sve je nepovratno otišlo u propast i na tom pop-kulturnom nivou.

ceca-kratka-kosa

Razdoblje Lepe Brene s jedne je strane obilježilo afirmaciju dotadašnjih čisto narodnjačkih zvijezda, poput Miroslava Ilića, koji su se ukrcali u taj vlak koji je vozio prema disco-folku. S druge strane, u doba Lepe Brene pojavile su se starlete koje su čekale da sve ode u višu brzinu, na pogon s ubrizgavanje goriva, u turbo-folk, cajke – primjerice – Svetlana Veličković, umjetnički “Ceca”, u 90-ima udana Ražnatović.

Imala je samo 15 godina kad je na festivalu na Ilidži pobijedila pjesmo “Cvetak zanovetak”, da bi odmah snimila i istoimeni album. Tako je rođena buduća nova megazvijezda.

I dok je kraj 80-ih označio smrt Novog vala, eksploziju nacionalizama, u prvom redu srpskog, ali i hrvatskog, u ratove u Hrvatskoj i BiH već bivša Jugoslavija u raspadu ušla je u stanju u kojem su novokomponirani narodnjaci/ disko-folk/ turbo u rađanju uletjeli u prostor urbane glazbe poput rocka, panka, pa i kojekakvog popa i tamo potpuno zavladali.

Imala je samo 15 godina kad je na festivalu na Ilidži pobijedila pjesmo “Cvetak zanovetak”, da bi odmah snimila i istoimeni album. Tako je rođena buduća nova megazvijezda

Bio je to logičan slijed događaja nakon što su narodnjaci već u 80-ima zavladali gradskim predgrađima i vremenom počeli pokazivati ambiciju da se probiju i u centar. S ratom nastao je turbo-folk koji je, kako je svojedobno netko jako lijepo pjesnički rekao, postao soundtrackom tranzicijsko-ratnih 90-ih, a posebno režima Slobodana Miloševića.

Dok je Ceca žarila i palila po Srbiji u prvom redu, na teritorijima koji nisu bili zahvaćeni ratom, nešto posebno se događalo tamo gdje se ratovalo.