SRBIJA BI “VELIKODUŠNO” UZELA DIO TERITORIJE BIH. NEĆE MOĆI!

Prijedlog koji Vučić još nije javno izrekao, ali s kojim su upoznati stručnjaci koji se bave ovim pitanjem, jeste da BiH dobije na korištenje hidropotencijal na srednjem toku Drine, gdje se planira gradnja HE Tegare, Rogačica i Dubravica. To je ponovo prijedlog da BiH dobije ono što joj pripada, a da Srbija ne plati ono što je do sada koristila i da dobije pravo korištenja i u budućnosti

Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, čim prijeđe granicu na Drini, odmah počne pričati o razgraničenju nudeći svoje “velikodušne ponude”. Srbija daje ovo, Srbija daje ono…, poručuje Vučić zamajavajući javnost u ulozi regionalnog pomiritelja. Međutim, velikodušnost se ogleda u tome da Srbija daje ono što Bosni i Hercegovini ionako pripada, pa tu priča o velikodušnosti pada u vodu. Ali, Vučić vješto pokušava skrenuti fokus s najvažnijih pitanja u pogledu granice, a to su hidrocentrale na Drini – Bajina Bašta i Zvornik.

Prvi prijedlog prije pet mjeseci bio je da Srbiji pripadnu obje hidroelektrane i zemljište oko hidroelektrana na objema obalama Drine, dakle, da Srbija “velikodušno uzme” dio teritorije Bosne i Hercegovine. Argument Srbije jeste da je ona izgradila hidroelektrane i da su u njenom vlasništvu, a kako bi lakše upravljala hidroelektranama, najbolje bi bilo da uzme zemljište i na bh. strani rijeke Drine, jer, kako je to ustvrdio ministar vanjskih poslova Srbije Ivica Dačić, “ne može se hidroelektrana presjeći napola” kada bi granica išla sredinom rijeke Drine.

PRVO STRUČNJACI, PA ONDA ARBITRAŽA

Vučić je nedavno u Mostaru potvrdio da su dvojica od trojice članova Predsjedništva BiH pristala na ovaj prijedlog Srbije. Međutim, Bakir Izetbegović nije pristao da BiH Srbiji da dio svoje teritorije, dvije elektrane, pravo na korištenje hidropotencijala, da zaboravi na naknade koje Srbija godinama ne uplaćuje za korištenje hidropotencijala, da zaboravi na naknade za potopljeno zemljište, što su iznosi koji se broje u nekoliko milijardi maraka.

Vučić tvrdi da je Srbija vršila eksproprijaciju s “druge strane” Drine, pa stoga, po njegovom mišljenju, BiH nema pravo na naknadu. Najnoviji prijedlog Vučića jeste da “Srbija velikodušno prihvata” da granica ide sredinom rijeke Drine, ali to ništa nije novo jer je jedino to u skladu s međunarodnim pravom i rezultatima rada Badinterove komisije. Jedino što Srbija traži jeste pravo korištenja hidropotencijala na 99 godina.

Izetbegović je u tome bio sasvim jasan, to nisu stvari koje će dogovarati predsjednici nego stručne komisije iz obiju zemalja, a ako ni to ne uspije, onda treba ići na arbitražu. Ali Srbiji se žuri, iz dvaju razloga, prvi je ubrzan proces pregovora za pristupanje Evropskoj uniji, što nalaže Srbiji da što prije riješi pitanja granica, pa se ishitreno i nervozno upućuju nemušti prijedlozi u vezi s razgraničenjem dviju država. Koristeći se činjenicom da ključni političari iz dva bh. entiteta imaju značajno drugačije poglede na rješavanje ovih pitanja, pri čemu nerijetko ovi iz manjeg bh. entiteta više brinu o interesima Srbije nego vlastite države, politika svršenog čina čini se vlastima Srbije kao potreban i dovoljan uvjet za gotovo rješenje.

Drugi je razlog da, fokusirajući se na “velikodušne prijedloge” prihvatanja onoga što ionako pripada BiH, te fokusirajući se na priču o vlasništvu nad hidroelektranama, pokušava se zamagliti glavni problem, korištenje hidropotencijala Drine u budućnosti, ali i naknada čije plaćanje Srbija, očito, želi izbjeći.

Činjenica je da je u SFR Jugoslaviji postojao Fond za razvoj nerazvijenih u koji su uplaćivale sve republike i iz kojeg su finansirani svi veliki projekti pa tako i hidroelektrane Zvornik i Bajina Bašta, kako je više puta ustvrdio i srbijanski analitičar Dušan Janjić. To znači da Srbija ne može govoriti o isključivom vlasništvu nad hidroelektranama. Međutim, vlasništvo je u ovoj priči najmanji problem jer su ove hidroelektrane projektirane za eksploataciju 50-60 godina. Praksa pokazuje da se investicija u hidroelektrane vrati za 10 godina, što znači da je Srbija godinama sebi uzimala profit od hidrocentrala. Sada se kroz priču o vlasništvu nad hidroelektranama pokušava zamagliti glavni cilj – hidropotencijal rijeke Drine za nove elektrane.

Također, zaboravlja se i činjenica da Komisija za koncesije BiH nikada nije odobrila korištenje vode rijeke Drine elektroprivrednom preduzeću iz Srbije koje se vodi kao vlasnik dijela HE Zvornik i dijela HE Bajina Bašta. Također, koncesija nije odobrena ni elektroprivrednom preduzeću iz Srbije koje je vlasnik reverzibilne HE Tara, koja također koristi vodu iz rijeke Drine.

SRBIJA KAO PRIMJER

Prijedlog koji Vučić još nije javno izrekao, ali s kojim su upoznati stručnjaci koji se bave ovim pitanjem, jeste da BiH dobije na korištenje hidropotencijal na srednjem toku Drine, gdje se planira gradnja hidroelektrana Tegare, Rogačica i Dubravica. To je opet prijedlog da BiH dobije ono što joj pripada, a da Srbija ne plati ono što je do sada koristila i da dobije pravo korištenja i u budućnosti.

Takav bi prijedlog imao smisla samo u jednom slučaju: s obzirom na to da Srbija nije platila za do sada korišteno vodno dobro, potopljeno zemljište, koncesionu naknadu, neisporučenu električnu energiju po ranije utvrđenom omjeru, bilo bi korektno da Srbija izgradi ove tri hidroelektrane i preda ih na upravljanje i korištenje BiH. To bi bila fer pogodba. U svakom drugom slučaju, prvo novac koji je Srbija dužna, pa tek onda priča o granici u skladu s međunarodnim pravom. Ili arbitraža. No, Srbija ima mali problem s arbitražom i stručnim pristupom ovom pitanju jer pokušava “loviti u mutnoj Drini”.

Odnose u pogledu hidropotencijala i postojećih hidroelektrana na Drini nije nemoguće urediti, a najbolji primjer za to jeste upravo Srbija. Potrebno je podsjetiti se kako su svojevremeno SFR Jugoslavija i SR Rumunija 1970. godine izgradili veliku HE Đerdap I, a 1984. godine i Đerdap II na partnerskim osnovama, zajednički finansirali, gradili i dalje upravljali ovim velikim energetskim i hidrotehničkim objektom. Za ovaj projekt nije bila potrebna razmjena teritorija nego realno uvažavanje interesa obiju država.

Ovo bi bilo moguće i u slučaju dogovora oko HE Zvornik i HE Bajina Bašta, s jedne strane, odnosno budućih HE Rogačica, HE Tegare i HE Dubravica, s druge strane. Dakle, razmjena teritorija nije jedini model. Granice mogu ostati kakve su potvrđene Badinterovom komisijom, samo određena područja daju se na upravljanje ili gospodarenje s tačno određenim nadležnostima.

Tada bi se na zakonit način mogla regulirati koncesiona prava i naknade, vodne naknade, obeštećenje za potopljeno zemljište, upravljanje ovim objektima, zaštita ovih područja i planiranje nakon završetka eksploatacije, što u vremenu koje dolazi ponovo može biti izuzetno veliki problem, prije svega ekološki. Porez na dodanu vrijednost za proizvedenu električnu energiju također je prihod koji bi bio značajan za ovu zemlju.

Pitanje ko će biti titular hidroenergetskih objekata na Drini ili njihovih dijelova sada je u drugom planu, ovisno za koji se model bude opredijelilo, ali je sigurno da bi građani ove države i lokalnih zajednica rješenjem ovih pitanja imali značajnu korist.

Magazin STAV