/FOTO+VIDEO/ San jednog 13-godišnjaka: Da bude fudbaler i da ne bude gladan…

– Ja se zovem Bajro Hodžić i osmi sam razred. Živim na području općine Kladanj. Idem u Osnovnu škulu ”Stupari”. Volim fudbal i imam potencijal i jednog dana bi volio zaigrati u nekom poznatom klubu. U tome me podržava moj otac, jer samo njega imam, počinje svoju životnu priču trinaestogodišnjak koji živi u Noćajevićima, u hladnoj ruševnoj kući u Noćajevićima, devetnaest kilometara sjeverno od Kladnja, sa lijeve strane magistralnog puta Tuzla – Sarajevo.

Trinaestogodišnji Bajro ne živi kao većina njegovih vršnjaka današnjice. Nema bezbrižno djetinjstvo, nema ni ono osnovno potrebno za život običnog čovjeka, pa ipak je dobar đak. U oronuloj i trošnoj kući, Bajro živi sa svojim ocem Muhamedom. U nevremenu koje je zahvatilo ovo područje sredinom prošlog mjeseca, kuća je dodatno oštećena i svakog trena mogla bi se obrušiti. I pored toga, Bajro je zove svojim domom iako je sve samo ne topli dom.

– Ponekad radim za dnevnicu, ali ne mogu. Ranjavan sam dva puta. Imam oštećenu kičmu i četiri – pet gelera u nogama. I desna i lijeva ruka su mi bile slomljene i još uvijek ne mogu da ispravim prste, evo vidite, priča nam Bajrin otac Muhamed, pokazujući skupljenu šaku.

Sa Hodžićima živi i Muhamedova majka, koja je teško bolesna i nepokretna. Njena minimalna penzija, 320 KM, im je jedini izvor prihoda, ali ta sredstva uglavnom budu potrošena za lijekove i osnovne životne namirnice, kao i režijske i troškove Bajrinog školovanja. Nedostatno za zdravu ishranu a kamoli šta drugo.

-Moj Bajro i ja nismo imali ni zemlju ni ništa, imamo samo jedan drugog. Obojica smo Hodžići i sad nam je moj polubrat poklonio dvjesto-tristo kvadrata zemlje i počeli smo da gradimo kuću. To će biti kuća za Bajru, svi papiri će biti na njemu, da imamo krov nad glavom, nastavlja Muhamed Hodžić sa suzama u očima razgovor sa našom ekipom.

Naš razgovor prekida Bajro i vodi nas na obližnju livadu, gdje igra fudbal. Napravio mu je otac i golove. Dok trči za loptom Bajro sanja fudbalske snove, jer jednog dana želi postati poznati fudbaler.

Navija za Bayern i Željezničar, želi biti uspješan kao Franck Bilal Ribery i igrati kao Zajko Zeba, koji mu je u saradnji sa našom kućom, poslao sportsku opremu njegovog omiljenog kluba i svoj potpisani dres. I onda osmijeh, onaj iskreni, nepatvoreni, veliki jedini na Bajrinom licu, osmijeh koji pored svih životnih nedaća vjeruje u bolje sutra i sunčani dan, male i možda velike snove dječačke glave o velikim fudbalskim rezultatima.

Naša ekipa Bajri je uljepšala tmurno poslijepodne, samo jedno u nizu onih koji se redaju dan za danom, budući da smo mu uručili i navijački šal sa likom njegovog omiljenog fudbalera Bayerna, prehrambene namirnice, kao i novčana sredstva koja će biti utrošena za Bajrino školovanje, barem u ovom trenutku, do nekog drugog poslijepodneva sa nekim drugim dobrim ljudima.

– Želio bi da se zahvalim Zajki Zebi za dres i za svu ostalu opremu koju mi je poslao, vama za šal i sve ostalo. Hvala vam što ste me posjetili, mnogo ste me obradovali kaže nam ovaj skromni dječak, dok trči u kuću da se skloni od vjetra.

Dok Bajro Hodžić ne dobije novu kuću, treba preživjeti, i zimu i zimske dane bez ogreva i školovanje bez hrane i život bez lijekova.. Treba preživjeti ,da bosonogo djetinjstvo na početku dječačkih snova ne ostavi duboke trajne rane.

Treba pomoći i biti čovjek kada je čovještva sve manje, kada je čovjek čovjeku vuk a ne prijatelj.

Pomozimo ovom dječaku i njegovom ocu, da prežive zimske dane, i one proljetne koji slijede, dane koje ih trebaju dovesti do sunca i sretnijeg sutra.

Ukoliko želite pomoći ovoj porodici Bajrinog oca Muhameda Hodžića možete kontaktirati putem broja telefona 061 426 392.

Pogledajte TV prilog:

RTVSLON