Tužna priča Muhameda Šantića i unuka Sendija: Za Novu godinu na uštipke nismo imali šta namazati

Da se čovjekov život može u jednom danu okrenuti naglavačke, na svojoj koži najbolje je osjetio Muhamed Šantić. Čovjek koji je nekad živio normalan život, pun ljubavi i sreće, danas jedva spaja kraj s krajem. Svaki dan borba da zajedno s unukom Sendijem na spavanje ne legne potpuno gladan.
Crni vrag
Ekipa „Dnevnog avaza“ posjetila je jučer Muhameda i njegovog unuka u trošnom stanu u sarajevskom naselju Alipašino Polje.

– Nemojte se izuvati. Uđite. Nije baš čisto. Čistim koliko mogu, nemam snage – govori drhtavim glasom Muhamed.

Sendi sjedi u ćošku. Slaže sličice svojih omiljenih fudbalera. Preko televizora plahta.

– Kako mi je Jasminka umrla, nisam upalio televizor. Prošlo je četiri i po mjeseca. Još me na nju sve podsjeća – govori kroz suze i pokazuje na zid na kojem su okačeni slike, kapa, mreža za tuširanje, rukavica:

– Sve je ovo njeno, ništa nisam bacio.
Kako nam priča, živio je normalno. On i Jasminka usvojili su Sendija kada je imao dvije godine. Roditelji su ga napustili. Muhamed ga naziva svojim unukom.

– Nismo nikad imali previše, ali smo normalno živjeli. Imali smo divan brak, pun ljubavi i poštovanja. Četrdeset godina tako. Onda je došao crni vrag. Jasminka je dobila rak. Na početku smo nekako kupovali lijekove. Poslije sam digao kredit, nisam mogao raditi, ostao sam uz nju. Kupao je, presvlačio… Utom sam i ja dobio šećer, koji mi je napravio gangrenu – priča Muhamed.

Danas Muhamed i Sendi žive od tuđe pomoći. Stan plaćaju 250 KM mjesečno, a za režije moraju izdvojiti skoro isto toliko.

– Donose nam iz Udruženja „Pomozi.ba“ hranu. Kada nema, napravimo od brašna uštipke. Pravio sam uštipke i za Novu godinu, nismo imali ništa drugo. Mali nije zahtjevan, razumije sve. Jede šta ima – kaže Muhamed.

Muhamed pokazuje predmete koji su ostali iza supruge Jasminke
Je li sramota
Kaže, Sendiju trebaju dnevno bar dvije-tri marke
– Dosta je meni. Samo da imam za užinu – dodaje Sendi, koji ima i dioptriju, ali nema odgovarajuće naočale.
Muhamed nas je ispratio do vrata uz riječi:

– Ljudi, je li ovo sramota. Nikad ništa nisam tražio. Ne bih ni sad da nisam bolestan i da nema Sendija.

Kazali smo mu da je sramota ukrasti, a ne moliti za pomoć. Ostao je na vratima naslonjen na svoj štap, moleći Boga za naše dobro…

Kako pomoći

Svi koji žele pomoći Muhamedu i Sendiju mogu to učiniti putem Udruženja „Pomozi.ba“ ili direktno Muhamedu. Njegov kontakt telefon je 062/607-586.Avaz