Zašto muslimani ne smiju slaviti/čestitati „Novu Godinu“

Priredio: Sead ef. Jasavić

Približava nam se čuvena „nova godina“, koja je, u često slučajeva, mjerilo i jedan vid godišnje ankete „ne-svjesnosti“ i „vjerske ne-zrelosti“ muslimana, kako ovih tako i drugih prostora. ”Božići”, kako katolički tako i pravoslavni, zajedno sa „novom godinom“, su samo pokušaji određivanja datuma rođenja Isusa – Isa’a a.s. – koji za hrišćanski svijet predstavlja Boga ili božijega sina ili bogo-čovjeka, ovisno o tome kako, njegov lik i djelo, koja hrišćanska sekta tumači i doživljava. Ono što je za nas bitno ovdje jeste to da sve po čemu su poznati ovi dani od slavljenja ”božića”, nove godine, deda mraza, jelki, ukrasa i zvijezdica, kalendara, čestitki i poklona – sve odreda je zasnovano na laži i zabludi, daleko je od istine – i svaki musliman se mora čuvati od toga da svojim ponašanjem ne podrži sve navedene laži i zablude.

Zabluda ”Božića” – bilo katoličkog bilo pravoslavnog, se ogleda u tome što je u pitanju svetkovanje i proslavljanje dana rođenja Boga ili božijega sina ili bogo-čovjeka, ovisno o tome kako ga koja hrišćanska sekta razumjeva i tumači. Allahov Poslanik, Isa a.s., kojeg hrišćani proglašavaju za boga mimo Jednog, Jedinog, Stvoritelja – Allaha dž.š. – samo je čovjek, od krvi i mesa, od Boga poslan, kao i svi ostali Božiji poslanici, kako bi pozvao ljude šehadetu-tevhida, monoteizmu, čistom vjerovanju u Jednoga Boga Stvoritelja, o čemu nam decidno govori i kur’anski ajet: “O sljedbenici Knjige (jevreji i kršćani), ne zastranjujte u svome vjerovanju i o Allahu govorite samo istinu! Mesih, Isa, sin Merjemin, samo je Allahov poslanik, i Riječ Njegova koju je Merjemi dostavio, i Duh od Njega; zato vjerujte u Allaha i Njegove poslanike i ne govorite: ‘Trojica su!’ Prestanite, bolje vam je! Allah je samo jedan Bog – hvaljen neka je On! – zar On da ima dijete?! Njegovo je ono što je na nebesima i ono što je na Zemlji, i Allah je dovoljan kao svjedok.” (En-Nisa, 171.)

Ova kur’anska značenja su potvrđena i čuvenom isusovom molitvom “Oče naš” u kojoj se kaže sljedeće:

“Oče” naš,

Koji si na nebesima,

da se sveti ime Tvoje;

da dođe Carstvo Tvoje,

da bude volja Tvoja,

i na zemlji kao na nebu.

Hleb naš nasušni daj nam danas;

i oprosti nam dugove naše,

kao što i mi opraštamo dužnicima svojim;

i ne uvedi nas u iskušenje,

no izbavi nas od zloga.

Jer je tvoje carstvo, i sila,

i slava u vjekove vjekova. Amin.

(Mt. 6, 9; Lk. 11, 2)

Isusove riječi “Oče naš” nam ukazuju na to da se Isus moli nekome, da se on obraća nekome, i da doziva nekoga, te da zbog samog tog čina on nije Bog – već se spomenutim riječima moli i obraća Bogu – Stvoritelju našem i njegovom, Stvoritelju svih svjetova. Sa riječima “Oče naš” sami Isus nam ukazuje na to da Otac – s čime se misli na Boga/Stvoritelja, nije samo njegov otac, već da je On i naš Otac tj. Naš Bog I Stvoritelj, te da nije Isus, samo, njegov “Sin” već i da smo svi mi koji vjerujemo u Boga “djeca i sinovi” Božiji, što nam potvrđuje i sama Biblija riječima:

Ivan 1 – 12. “A onima koji ga prihvatiše podade moć da postanu djeca Božja: onima koji vjeruju u njegovo ime, 13. koji su rođeni, ne od krvi, ni od volje tjelesne, ni od volje muževlje, nego – od Boga.”
Matej 10 – 32. “Tko god se, dakle, prizna mojim pred ljudima, priznat ću se i ja njegovim pred Ocem, koji je na nebesima. 33. A tko se odreče mene pred ljudima, odreći ću se i ja njega pred svojim Ocem, koji je na nebesima.”

Matej 5 – 9. “Blago mirotvorcima: oni će se sinovima Božjim zvati!”

Poslanica Filistejcima 2 – 15. “da budete besprijekorni i čisti, djeca Božja neporočna, posred poroda izopačena i lukava u kojem svijetlite kao svjetlila u svijetu.
1 Ivanova poslanica 3 – 2. “Ljubljeni, sad smo djeca Božja i još se ne očitova što ćemo biti. Znamo: kad se očituje, bit ćemo njemu slični, jer vidjet ćemo ga kao što jest.
1 Ivanova poslanica 3 – 10. “Po ovom se raspoznaju djeca Božja i djeca đavolska: tko god ne čini pravde i tko ne ljubi brata, nije od Boga.”

Dakle, na osnovu navedenoga, po samoj Bibliji – niti je Isus Bog, niti je on Božiji sin, već je on od Boga poslani poslanik, a svi koji su prihvatili njegov poziv su djeca Božija, i sa ovime se završava cijela priča.

Vjerovati da se rodio Bog, ili božiji sin, ili Bogo-čovjek je zabluda. Čestitati rođenje boga-”Božić” nekome je čestitanje na laži i zabludi – a to nije svojstvo jednog muslimana. Muslimanu je obaveza da druge ljude izbavlja iz zablude i da im ukazuje na nju, i musliman ne smije potvrđivati nečiju zabludu i laž tako što će im je čestitati riječima „Sretna ti bila (laž i zabluda)“. Onaj koji vjeruje da su riječi – LEM JELID VE LEM JULED – – nije rodio i rođen nije – vjekovna istina – ne može i ne smije čestitati ono što je suprotno tome tj. Da se bog rodio!? – niti smije tom prigodom dijeliti poklone ljudima.

Zabluda nove godine i kalendara – Ono što moramo znati jeste da kalendar, po kome se svijet danas upravlja, jeste gregorijanski-kršćanski kalendar, ustanovljen još od vremena pape Gregorije ili Grgura 13 koji je umro 1585.g., a cilj iznalaženja tog kalendara jeste bio tačno utvrđivanje isusovog rođenja. Katolici i pravoslavci se razilaze u utvrđivanju dana isusovog rođenja između 24 decembra, 31 decembra i 7 januara – ali ono što nas interesuje ovdje jeste da svi navedeni datumi govore samo o isusovom rođenju – sa čime jedan musliman ne smije nikako da se veže ni sa kakvim činom svetkovanja. Baš iz tog razloga – nepoistovjećivanja sa kršćanima – ashabi nisu htjeli uzeti rođenje Muhammeda a.s., za početak islamske nove godine, već su odabrali događaj Hidžreta Muhammeda s.a.w.s., za njen početak. Muslimani imaju svoj kalendar i svoju novu godinu, i mi se moramo vraćati svojim korijenima i svome kalendaru prema kome su se mnogo vjekova upravljali čak Evropa i čitav svijet.

Zabluda „Deda Mraza“ – Deda Mraz ili ”Božić Bata” je izmišljeni lik koji donosi djeci poklone na Badnje veče, ”Božić” ili na dan Svetog Nikole (u zapadnoj kulturi), ili za Novu godinu (u istočnoevropskim državama). Verzije i ime ovog lika variraju među različitim kulturama, religijama i narodima. Porijeklo ovog lika je iz starih religija germanskih i slovenskih naroda. Pokrštavanjem ovih naroda, njihova vjerovanja su kombinovana sa likom hrišćanskog episkopa Nikole. Uobičajena predstava Deda Mraza na Zapadu je da je on stariji čovjek obučen u crveni kaput koji leti sa saonicama koje vuku irvasi sa torbom punom poklona za dobru decu. Njegov dom se nalazi negdje na Sjevernom polu ili u Laponiji. U zapadnom svijetu se deda mraz naziva svetim nikolom, san-nikolas ili skraćeno santa-klaus, što nam direktno ukazuje na kršćansku pozadinu navedenog lika – sa čime jedan musliman ne smije imati nikakve veze.

Zabluda božićne ili novogodišnje jelke – je jedna od najpoznatijih i najpopularnijih tradicija koje se povezuju sa proslavom ”Božića”. To je obično zimzeleno stablo koje se unosi u dom ili se postavlja na otvorenom, a tijekom dana, oko ”Božića”, ukrašava se kuglicama, slasticama te božićnim lampicama, malim raznobojnim svjetiljakama, dok su se prije češće ukrašavala svijećama. Na vrh jelke često se postavljaju anđeo ili zvijezda repatica koja predstavlja Betlehemsku zvijezdu iz priče o rođenju Isusa Krista. Bilo da je katolička jelka ili pravoslavni cer i badnjak u pitanju – jedan musliman ne smije imati dodira ni sa jednom spomenutom praksom, i moramo se čuvati od toga da se ne poistovjećujemo sa nevjernicima u njihovim svetkovinama i praznicima.

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: „Doći će vrijeme kada ćete, pedalj po pedalj, aršin po aršin, slijediti postupke onih koji su bili prije vas. Ako bi se oni zavukli u gušterovu rupu, i vi bi krenuli za njima. ‘Allahov Poslaniče’, upitali smo, ‘odnosi li se to na Jevreje i kršćane?’ ‘A na koga bi drugo, nego na njih’, odgovorio je.” (Muttefekun alejh)

Muhammed, s.a.v.s., je zabranio proslavljanje džahilijetskih nevjerničkih praznika koje je zatekao u Medini, rekavši da ih je Allah zamijenio boljim danima, a to su dani Bajrama. Poslanik, s.a.v.s., nije, dakle, potvrdio te “vjerske” praznike, a da jeste, oni bi se i dalje proslavljali. Proslavljanje neislamskih praznika je svojevrsni vid oponašanja nevjernika na koje je upozorio Muhammed, s.a.v.s., rekavši: ”Ko oponaša jedan narod on njemu i pripada.” (Buharija i Muslim)

Ako bi neko rekao da time ne želi oponašanje i poistovjećivanje s nevjernicima, mi mu kažemo da je to opet haram, jer nam je Poslanik, s.a.v.s., zabranio klanjanje namaza u vrijeme izlaska i zalaska Sunca samo zbog toga što tada obožavaoci Sunca čine sedždu Suncu I klanjaju mu se, a o suludom trošenju novca koji se izdvaja iz državnog budžeta da bi se nakitili i nakinđurili gradovi, zgrade i ulice, zbog čega niko neće odgovarati niti polagati račun, o orgijama, nemoralu, prostaklucima i ludovanju u noći kojoj su, sukladno svome ponašanju oni koji je slave i dali ime ”luda noć”, da i ne govorimo. Istinu je rekao Uzvišeni Allah riječima: ”Nisu slijepe oči, već srca u grudima.”

Minber.ba