Esej o pravdi i dostojanstvu: Posvećeno najvećoj Bošnjakinji po imenu Fatima Fata Orlović

Piše: Akademik Muhamed FILIPOVIĆ / Avaz.ba

Stanje neprava

Osobito me je impresioniralo Hegelovo djelo „Filozofija prava“, a u tom tekstu sam bio oduševljen ne samo izvođenjem pojmovne strukture i fenomenološke ekspozicije procesa nastajanja običajnosti, morala i prava nego i iznad svega jasnom definicijom odnosa prava i neprava, zločina i kazne, onoga što je u ljudskom svijetu i životu najčešće i najizrazitije suprotstavljanje između fenomena dobra i zla.

Ako je neko ubijen, nije ga moguće oživjeti nikakvom presudom, ali je moguće pojmovno, moralno i u važenju značenja uspostaviti takvo stanje u kojem se negira onaj koji je učinio zločin. Na ove misli navodilo me je već duže vremena stanje u kojem se nalazi naš narod i pogotovo ono koje je nastalo u Podrinju nakon koncentriranog i do sada nepoznatog genocida kakvog su srpske snage izvršile na tom području i to na samom kraju rata.

Zločin je izvršen unatoč svim dogovorima, garancijama i razlozima kao čist akt odmazde, kako je glavni egzekutor zločina Ratko Mladić izjavio, „osvete za Kosovo“. Ovo stanje neprava nije nikada dobilo protivtežu u negaciji tog akta, čak ni u priznanju da je on učinjen, a kamoli da su njegovi egzekutori dovedeni pred sud i osuđeni. Ono što je Hegel sugerirao kao nužnost da bi pravo moglo da funkcionira ovdje nije došlo do izražaja i međunarodna zajednica je akceptirala genocid osudivši ga samo formalno i kroz egzemplarne presude navodnim pojedinačnim izvršiocima zločina, tako da je zločin nad deset hiljada ljudi, po presudama, izvršilo samo blizu stotinu zločinaca koji su bili predmet suđenja. A, zločin je sve svoje žrtve stavio u poziciju nepostojanja i to ne samo one koje su lišene života nego i one kojima je ostao samo život otežan ne samo njihovim općim položajem, lišenošću svih prava i mogućnosti za normalan život nego i činjenicom da nose težinu osjećanja da su njihove ubice i danas gospodari njihovog života. Dakle, da su dovedeni u stanje potpunog prava, lišeni prava.

U tom kontekstu, jedina mogućnost za žrtve zločina, u ovom slučaju one koje su ostale žive, ne preostaje ništa drugo nego da čuvaju dostojanstvo uspomene i vlastitog ponašanja, da posmatraju svijet kao da je on njihov, da budu svjesni da su oni u pravu i da ne odstupaju od svoga prava da dožive adekvatnu satisfakciju.

Memento zločina

U tom kontekstu, egzemplarni slučaj takvog stava pokazala je jedna žena, jedna hanuma koja se zove Fatima Orlović, a koja ne samo da je doživjela da joj se rasturi i strada porodica nego i to da joj na njenom imanju ispred njene kuće, u njenoj avliji, nasilnici i izvršioci genocida podignu crkvu kao stalni memento zločina koji je prisiljena da gleda kad god pogleda kroz prozor svoje kuće. Ono što čini Fatu Orlović velikom je to što je ona nedvosmisleno i jasno stala na pravno i moralno stanovište da je samo status quo ante pravilan odgovor na nasilje koje je izvršeno. U ovom slučaju nasilje je izvršeno nad njenim duhovnim integritetom, nad njenim imovinskim pravom, nad njenim pravom na slobodni vidik i nad njenim pravom da je prisustvo crkve koja je nasilno i bespravno podignuta na njenoj zemlji neprestano podsjeća na opću nesreću i tragediju koju je svijet pod znakom koji nosi ta crkva izvršio nad Bošnjacima.

Dakle, Fata Orlović je zauzela apsolutno ispravno, moralno i pravno stajalište i jedina od svih, koliko je meni poznato, pokazala da joj više znače i vrijede njena sloboda i dostojanstvo nego sve ono što joj je kao nekakva tobožnja zadovoljština nuđeno. Kad je Fata Orlović odbila prihvatiti ponudu od 2,5 miliona maraka da odustane od zahtjeva za uklanjanje crkve s njenog zemljišta, čuli su se glasovi iz bošnjačkih redova o tome da je trebala prihvatiti i na taj način prodati dostojanstvo i vrijednost koja se sastoji u integritetu ljudske egzistencije, a u vezi između komada zemlje na kojoj je rođen i čovjeka koji na njoj živi. Tako je upravo ponašanje mnogih Bošnjaka pokazalo da je moguće da ljudi odustanu od sebe, svog dostojanstva, svoga prava, a time i prava uopće kako bi se konformistički uklonili ili pokrili činjenicu da je nad Fatom Orlović izvršen zločin koji je utoliko teži što je izvršen u ime jedne vjeroispovijesti koja propovijeda načela poštovanja čovjeka i ljubavi među ljudima. Vrlo je malo ljudi u našoj zemlji za koje je moguće reći da su stavili pravo, moral i dostojanstvo iznad životnih interesa i odustali od principa u korist pragmatičnih ciljeva.

Zbog toga je ličnost Fate Orlović izuzetno značajna za naš svijet. Ona je primjer ljudskog dostojanstva, moralnosti i beskompromisne borbe za pravo koje mora biti iznad svakog pragmatičkog interesa. Poznato je da su, naprimjer, neke žene, kao današnja predsjednica vlade Mijanmara ili jedna djevojčica iz Pakistana, zbog zalaganja za ljudska prava ili slobodu žena dobile čak i Nobelovu nagradu za mir. U našoj žalosnoj kulturnoj situaciji niko se nije sjetio da nanu Fatu Orlović predloži kao kandidata za Nobelovu nagradu za mir, mada svi znamo i savršeno je jasno da, ako se ne poštuje pravo pojedinca, naroda ili rase, odnosno klase, nema ni mira među ljudima pa je borba za pravo uvijek identična s borbom za mir. Dvadeset godina beskompromisne borbe Fate Orlović za pravo i očuvanje dostojanstva i integriteta ličnosti i njene svojine predstavlja jedinstven primjer i, u svakom slučaju, ono što zaslužuje najvišu pohvalu..