“Dani”: Bakir Izetbegović imao kontrolu nad bošnjačkom tajnom službom

Saud Curić Šok, visoki službenik AID-a koji je prije dvije decenije misteriozno nestao iz Fojnice, a prethodno je blisko sarađivao s Nedžadom Ugljenom, drugim čovjekom AID-a ubijenim u septembru 1996. godine, javio se redakciji “Slobodne Bosne” (SB) u novembru 2000. iz jedne zapadnoevropske zemlje.

Curić u “Slobodnoj Bosni” 23. novembra 2000. godine: Priča o “Ševama” nikom u AID-u i državnom vrhu nije odgovarala 

Kum i saradnik

Curić, koji je bio rukovodilac AID-ovog detašmana u Fojnici, nestao je iz tog grada 6. februara 1997. U to vrijeme se tvrdilo da će biti krunski svjedok odbrane Tihomira Blaškića, a osim o tome, ekskluzivno za SB je progovorio i o ubistvu Ugljena. U našem feljtonu o političkim ubistvima prenosimo i Curićevu šokantnu ispovijest, objavljenu u SB 23. novembra 2000. godine.

Tu je Curić detaljno govorio i o terorističkom kampu na Pogorelici, smjeni Bakira Alispahića s mjesta direktora AID-a i postavljenju Kemala Ademovića na njegovo mjesto, potom unutrašnjim sukobima u AID-u, Ademovićevoj akciji “Orao” usmjerenoj protiv Alispahića:

Ademović: U tandemu s Mašićem

– Ja sam o Ademovićevoj namjeri da krene u obračun sa Alispahićevim ljudima saznao od Fikreta Mašića, kojeg je Ademović doveo za svog prvog saradnika. Sa Mašićem sam bio prijatelj. Mašić je u vrijeme sukoba Munira Alibabića i Bakira Alispahića bio član komisije MUP-a koja je trebala provjeriti Alibabićeve optužbe o nestanku droge iz kase MUP-a – ispričao je Curić te, između ostalog, potvrdio i da je Mašić kum Kemala Ademovića, današnjeg poslanika SDA u Skupštini Kantona Sarajevo.

Opisao je i da se Ademović plašio da ga ne “provale” Alispahićevi ljudi te se “oko tih poslova tajno sastajao sa Ademovićem i Mašićem, kao što se sastajao i Edin Garaplija”.

 Haos i panika

– Garaplijina nesreća je što je ispitujući Nedžada Herendu naišao na ogromnu količinu zaista šokantnih informacija i saznanja koji, međutim, u tom trenutku nisu bili korisni Ademoviću. Ademović jednostavno nije znao šta da radi sa saznanjima koja je Garaplija “izvukao” od Herende o “Ševama”, ubistvima, teroru. Istraga Herende otvorila je priču o “Ševama”, što nikom u AID-u, ali ni u državnom vrhu, nije odgovaralo. Mislim da su se Ademović i njegovi ljudi prepali od onoga što je priznao Herenda i da je iz tog straha pokušana Herendina likvidacija kako se Herenda i drugi Alispahićevi ljudi ne bi kasnije svetili. Mislim da je i tu Mašić imao ključnu ulogu, jer je koordinirao vezu između Garaplije i Ademovića, kao i između mene i Ademovića.

Garaplija: Došao do šokantnih informacija 

Kada je Herenda izašao iz šahta, ja sam istu večer stigao u Sarajevo. U AID-u je tu večer, nakon što je Herenda prebačen u bolnicu, vladao haos i panika jer su istu večer Herendu obišli u bolnici Enver Mujezinović i Nedžad Ugljen i saznali šta se desilo. Te večeri nisam znao šta se dešava, ali mi je bilo jasno da se radi o velikom belaju. Detalje sam tek sutradan čuo od Mašića.

Bio silno rastresen

Sa Nedžadom Ugljenom posljednji sam se put vidio četiri dana prije njegovog ubistva. Prije toga sam bio kod Irfana Ljevakovića, jednog od pomoćnika u AID-u, kojeg sam informirao o svojim razgovorima sa haškim istražiteljima koji su tih dana bili kod mene.

Ugljen: Želio informirati Izetbegovića 

Na hodniku sam sreo Ugljena i iznenadio se kada sam vidio da je obrijao brkove. Bio je silno rastresen što me nije iznenadilo jer sam znao da se unutar AID-a vodi pravi rat. Kaže Ugljen: “Šta je, Šok, i ti si me počeo izbjegavati”. Rekao sam mu da nemam razloga niti me je strah pričati sa njim. Otišli smo popiti kafu kod njega i dugo je pričao. U biti, pričao je kako je on dokumentirao sve što se dešava u AID-u i da je otkrio kompletan slučaj oko Herende govoreći kako su taj slučaj, i to iz straha, uprskali neki ljudi koji su isljeđivali Herendu. Kazao je kako bi bilo dobro o cijelom slučaju informisati Aliju Izetbegovića, da on ukloni te ljude i da se tako čitava priča završi i zataška. Naravno, mislio je na Ademovića, Mašića, Garapliju… Nejasno mi je bilo što on to meni govori, ali čini mi se da u tom trenutku on nije mogao nikom drugom reći.

Dalje mi je Ugljen kazao da priča sa Herendom otvara neviđen skandal i da će se zemlja tresti ne zbog Herende nego zbog drugih ljudi koje je on spomenuo tokom isljeđivanja. Kazao je da, ne zaustavi li se ova priča i ne kazni li se nekoliko odgovornih ljudi, pada kompletna državna struktura predvođena Izetbegovićem i cjelokupnim Predsjedništvom BiH, dakle oni koji su sve vrijeme stajali uz Alispahića. Ugljen je, imam utisak, tada imao “stereo-strah” – plašio se i jedne i druge strane, i Ademovićeve i Alispahićeve. Nakon što je razgovarao sa Herendom u bolnici i kada je saznao šta je Herenda rekao, odnosno priznao Garapliji, Ugljen je osjetio da ili će on biti ubijen ili će država pokazati odlučnost i snagu da sve to raščisti. Naravno, pokazalo se da vlast nije željela ozbiljno raščistiti ovu aferu i uslijedilo je njegovo ubistvo – izjavio je Curić u ispovijesti za SB objavljenoj 23. novembra 2000. godine.

 (Sutra čitajte nastavak Curićeve ispovijesti u kojoj otkriva kako ga je Fikret Mašić mučio da prizna da je sakrio Ugljenovog ubicu)

“Kome je smetao Nedžad Ugljen: Žrtva rata Orlova i Ševa?”

Radi boljeg razumijevanja prvih poslijeratnih dramatičnih zbivanja u državi, koja bi konačno trebalo rasvijetliti Tužilaštvo BiH, gdje je slučaj „Ugljen“ nedavno proslijeđen pod kvalifikacijom terorizma, treba podsjetiti i na to da su Edin Garaplija, Haris Pezo i Refik Muran, Herendini otmičari, osuđeni pa oslobođeni.

„Dani“ su 27. oktobra 2000. godine objavili tekst “Kome je smetao Nedžad Ugljen: Žrtva rata Orlova i Ševa?” 

 Tvrdili su da su sve radili profesionalno i po tadašnjem zakonu o AID-u. Pred Vrhovnim sudom FBiH Garaplija je objasnio da je naredbu za Herendino ispitivanje dobio od direktora Ademovića. O svemu je godinama iscrpno pisao i magazin „Dani“, prenoseći Garaplijine tvrdnje.

 Izetbegović: Utjecaj na najviše vojne i policijske dužnosnike 

– Edin Garaplija pred Vrhovnim sudom FBiH ponavlja iskaz dat “Danima” još na početku služenja svoje zatvorske kazne: “Hapšenje smo obavili profesionalno i po Zakonu o AID-u. Ademović mi je kazao da je Herenda istaknuti član „Ševa“ i da treba provesti akciju „Orao“ radi otkrivanja ove grupe i njenih nalogodavaca. Znam da je Herenda u „Ševe“ primljen nakon što se dokazao ubivši 12 Srba (Garaplija se ovdje poziva na svjedočenje Dragana Vikića i ubistva na početku rata ispred Doma policije u Sarajevu, op. a.), među kojima su bila i četiri civila“. Garaplija od Suda traži da svoje iskaze o „Ševama“ daju Alija i Bakir Izetbegović, Kemal Ademović, Fikret Mašić, Husein Hajdarević, Irfan Ljevaković i Jusuf Pušina. Naravno, već odavno nije tajna da je donedavni predsjednik Predsjedništva Alija Izetbegović preko svog sina Bakira kontrolirao najviše vojne i policijske dužnosnike, a javna je tajna da se upravo oko Izetbegovića mlađeg okupljao tim nikad ozvaničene, ali zato prisutne bošnjačke tajne službe, o čijem bi radu, kada bi htjeli, zanimljive podatke mogli dati još i Mustafa Hafizović, Hasan Čengić, Asim Dautbašić ili nezaobilazni SDA kadar KOS-a – Fikret Muslimović. Zanimljivo je, recimo, da tek danas nekada i sami akteri rada ovih službi priznaju da je najveći državni kadrovski ispit redovno polagan pred ovim krugom, ali i da je upravo tu zakazao Nedžad Ugljen – objavili su, između ostaloga, „Dani“ u broju 178. od 27. oktobra 2000. godine pod naslovom “Kome je smetao Nedžad Ugljen: Žrtva rata Orlova i Ševa?”

Jedan od najvažnijih ljudi

– Radio sam po takozvanom hrvatskom faktoru u detašmanu AID-a u Fojnici. Fojnici je najbliži bio Kiseljak, koji je bio jako interesantan za bezbjednosne strukture. Zato sam za tadašnjeg, a i sadašnjeg direktora Kemala Ademovića bio jedan od najvažnijih ljudi u AID-u. Naravno da sam kroz taj rad morao imati veliki broj živih kontakata s ljudima iz Kiseljaka, to mi je, konačno, bio i posao. Sve te kontakte, moje i mojih saradnika, evidentirao sam onako kako je to predviđao pravilnik AID-a, dakle svaki sam kontakt morao najaviti i poslije kontakta informirati pretpostavljene o sadržaju tih razgovora. Nisam kontaktirao sa ljudima iz Kiseljaka koji su nižeg ranga, nego vrlo često neki od vodećih ljudi HDZ-a. Koristio sam pri tome svoje nekadašnje prijateljstvo sa njima jer sam odrastao i živio u Kiseljaku – opisao je Curić za SB od 23. 11. 2000. godine.