Vašar u Puračiću: Narode, gazda poludio – šal, kapa i rukavice samo jedna marka

Prohladna je jesenja noć u čaršiji. Ulice su stisnute, a štandovi kao da izviruju iz avlija, čekajući kupce. Ljudi žure i posljednja slobodna mjesta popunjavaju štandovima, na kojima će dan kasnije biti svega što poželite.

 

Piše: Samir Karić (Al Jazeera)

Tako svake godine. Mještane Puračića, prodavače, ali i hiljade kupaca, ne zanima mnogo činjenica da vašar traje tri dana. Oni uvijek dodaju dan-dva više.

Tako je bilo i ove jedanaeste oktobarske noći (vašar zvanično počinje 12, a završava 14. oktobra). Ispod jednog štanda čujemo sevdalinku “Djevojka sokolu zulum učinila”, dok miris pečenja s ražnja u zraku nadjačava neugodne mirise što povremeno dolaze iz obližnjih fabrika u industrijskoj zoni. Prodavači u rukama drže čvrsto stisnute šolje, ispijaju čaj, povremeno pozivaju kupce da kupe njihovu robu. Uz zagrijavanje tijela čajem i prodavači zagrijavaju svoje prodavačke sposobnosti, pripremaju nove fazone kojima će kupce sutradan uvjeriti da kupe baš njihovu robu.

Pijaca koju je otvorio Husein-kapetan Gradaščević

Kroz tišinu puračićke čaršije čuje se kako poneko “tiho ulicom pjevuši”, neko uvjerava posljednje kupce, a ponegdje miris ćevapa tek izmami uzdah i blagi osmijeh posjetiocima. Noć je. Gase se svjetla na štandovima, spuštaju se zastori, baš kao na kraju neke priredbe ili predstave. Prodavači odlaze spavati nadajući se dobroj zaradi i lijepom vremenu.

Ugodno oktobarsko jutro, s punim jesenjim bojama, donijelo je graju, buku, muziku i galamu, koja zajedno daje posebnu draž najstarijoj i najposjećenijoj vašarskoj manifestaciji u Bosni i Hercegovini. Počeo je 156. vašar u Puračiću, mjestu nadomak Lukavca i Tuzle. Stanovnici kazuju da se počeci ovog vašara poistovjećuju s otvaranjem pijace u ovom mjestu davne 1824, a koju je lično otvorio Husein-kapetan Gradaščević. Bili su, priča narod, tada dani pijace, koji su s vremenom prerasli u vašar. A ono što narod svojom voljom utemelji teško se ikad može promijeniti. Vašar je postao tradicija, koja svake godine u ovu malu čaršiju dovede blizu 200.000 ljudi.

“Dva grudnjaka pet maraka, dvoje bokserice pet maraka, termočarape jedna marka”, čuje se s razglasa na početku ulice, koja od magistralnog puta Tuzla – Doboj vodi prema centru Puračića.

Školska ulica od jutarnjih sati preplavljena je i ljudima i štandovima. U zraku dominira miris janjetine i ćevapa, koji se miješa s mirisima kozmetike, suhog mesa, sudžuka, halve, slatkiša, ali i druge robe. I one stare i one nove.

Vašar uspio

Gužva je. Koraci su usporeni. Tako i treba biti. To je prvi znak da je vašar uspio. Na početku gledamo u štand na kojem piše “Ama baš sve po 1 KM”. Štand je okružen, pa nemamo ni mogućnosti vidjeti šta se sve nudi za jednu konvertibilnu marku. Uz malo provirivanja i gurkanja između ljudi tek primjećujemo plastične zdjelice, sijalice, balone…

“Pomiluj je mesto mene, prenesi joj moju želju, zamoli je da se vrati, vetre, prijatelju”, čuje se folk-pjesma pjevača Sinana Sakića ispod jednog štanda na lijevoj strani. Nasuprot njega, po cijelom dvorištu, nalazi se nekoliko štandova i najmodernija oprema za mobitele, tablete, računare…

“Jarane, slikaj i mene, neka ostane zabilježeno”, dobacuje nam jedan mladić. Nakon poziranja i fotografisanja nastavlja raditi svoj posao na zanimljiv i simpatičan način.

“Narode, to ima samo u Bosni. Evo, šal, kapa i rukavice jedna marka. Halo, halo, halo! Poludio gazda! Hajde, narode!”, uzvikuje prodavač, čiji se glas prolama velikim dijelom vašara.

Kroz cijelu Školsku ulicu, ali i Čaršijsku i Vašarsku, ispred avlija i kuća, koje čine svojevrsne granice, poredani su štandovi, koji, opet, zajedno čine korito u dužini većoj od dva kilometra. Ako ste pomislili da nečega nema, na nekom od štandova ubrzo ćete se uvjeriti da tog nečega, ipak, ima.

Dok koračamo, u ugodnom oktobarskom danu, koji više podsjeća na proljeće, jer su oni najhrabriji smjelo obukli majice kratkih rukava, povremeno čujemo povike “Pidžamâ, peškirâ”, “Duhana, duhana”, “Akcija proizvoda: dijamantski sok za pete, aktiv gel ulošci, noževi, sve na akciji”, “Marka čarapa, marka čarapa. Biraj, biraj”…

A onda se čuje glas dječaka, jači od svih: “Pet maraka šalvare, pet maraka!”

“Kasno je sad, dijete, za njih, prošla je sezona”, dodaje jedna od žena na vašaru.

U istoj ulici, u gužvi, koja svima nekako smeta, ali, ipak, istovremeno i godi i odgovara, jedan čovjek prodaje “24 čokolade za dvije marke”, drugi “Ceger za marku”, treći “Njemačke čokolade”, a četvrti naplaćuje “Slikanje sa zmijom pet maraka”…

Fotografiju želi i prodavač suhomesnatih proizvoda iz Visokog. Dok reže meso, govori nam da prvoklasno suho meso košta 15 maraka, dok su četiri koluta sudžuka 10 maraka. Nudi nam i da probamo.

Vašar je i prilika da se susretnu poznanici. Prisustvujemo kratkom susretu dvije poznanice. Prvo su pitale jedna drugu za zdravlje, a potom za njihove zajedničke poznanike.

“Ima li moje prije?”, pita prva.

“Ima, bona. Eto je gore, igra kolo pod šatorom”, odgovara druga.

“Je li daleko gore?”

“Nije, samo nekoliko minuta pješke.”

Poigraju kolo dok jedu pečenje

I mi se krećemo prema šatorima. Namijenjeni su ljubiteljima “izvorne” muzike i onima koji vole “poigrati kolo”. I pojesti pečenje.

Dok se krećemo prema šatorima, gledamo povoljne potkošulje, sarajevsku halvu za pet i po maraka, domaće slatkiše, lizala, a usput slušamo i jednog od brojnih prodavača kako uvjerava mušteriju.

“Gospođo, povoljan novčanik samo za Vas”, govori prodavač.

“Mah, šta će mi novčanik kad nemam para?”, odgovara žena.

“Samo ti kupi novčanik, kad pare dođu, da ih imaš gdje ostaviti”, snalažljiv je prodavač.

Ne znamo je li prodao novačnik, ali, priznajemo, bio je prilično uvjerljiv. Kako se primičemo šatorima, s obližnjih štandova i iz improvizovanih kafana sve se češće čuje muzika.

“Igra mala, igra mala, kose raščupala, kose raščupala. / Plaši mene, plaši mene: ‘Ne smiješ od žene, ne smiješ od žene'”, čuje se izvorni melos.

Samo nekoliko metara dalje, štand do štanda, prodaju se vunene čarape i janjetina, a potom za stolom sjedi čovjek s harmonikom i svira i pjeva gostima pjesmu legendarnog Safeta Isovića “Prođoh Bosnom kroz gradove”.

“Za svakoga ponešto”, reći će bolji poznavaoci vašara. I zaista je tako. Na vašar dolaze svi – od radnika, nezaposlenih, djece, nena i djedova do privrednika, profesora, doktora, političara… Uske ulice Puračića široke su za sve, a svako bira ono što njemu odgovara. To i jest najveće bogatstvo ovog vašara.

Tako je i kod šatora do kojih stižemo nakon pola sata laganog pješačenja. Svako ima svoju publiku, pa i izvorne grupe “Sateliti” i “Senada”, koje zabavljaju posjetioce. I zarađuju. Ispod šatora se igra kolo, a ispred njega se prodaje pečenje u velikim količinama.

Na granici sa šatorima potpuno je drugačija atmosfera. Djeca i omladina uživaju u velikom zabavnom parku. Uz moderne ritmove, djeca se zabavljaju na ringišpilima i vozićima, dok mladići i djevojke uživaju na velikim ringišpilima, ali i spravama kao što su “čekić”, “balerina”, “zvijezda”, “ludi val”… Radni je dan. Užarena atmosfera očekuje se tek u večernjim satima.

A meteorolozi kažu da nas sljedećih dana očekuje lijepo vrijeme, nalik onom proljetnom. To je, sigurno, obradovalo prodavače, stanovnike Puračića, ali i posjetioce, koji dolaze na najposjećeniji vašarski događaj u Bosni i Hercegovini.

Izvor: Al Jazeera

(Bportal.ba)