Promislite samo – pucate čovjeku u potiljak, gurnete ga u ambis i onda po leševima pobacate bombe, ‘za svaki slučaj’

Sve se čini kao nekakav perverzni “Dan mrmota”, u kome se, iz mjeseca u mjesec, iz dana u dan, pojavljuju sve nove i nove jame, nove masovne grobnice, nove kosti nesrba i uvijek ista stara šutnja režima u bh. entitetu Republika Srpska. A upravo na teritoriji ovog entiteta očituje se sav užas proteklog rata, koji krije zemlja i neljudska ruka četvrt vijeka.

Piše: Dragan Bursać

 

Trebalo je proći baš četvrt vijeka, i još jedan mjesec pride, e da bi timovi za ekshumaciju zašli podno grotla Korićanskih stijena i da bi zvanično potvrdili kako su našli još jednu grobnicu, za koju se pretpostavlja da krije tijela 80 do 100 ljudi. Ovi zemni ostaci pripadali su grupi od 200 Bošnjaka i Hrvata koji su 21. avgusta ubijeni i sa litice od 300 metara gurnuti u ponor. U bezdan sigurne smrti.

Promislite samo – pucate čovjeku u leđa ili potiljak, gurnete ga u ambis i onda po leševima pobacate bombe, “za svaki slučaj”. Eto, tolika je razmjera zlodjela. Ali, nije samo to. Trebalo je sve te ljude deportovati, organizovano, smišljeno, pri punoj svijesti. Trebalo je obaviti egzekuciju. Ehej, 200! ljudi. Preciznije – 224 čovjeka. Stoje i čekaju nad provalijom smrti. Neki nisu mogli sačekati “svoj red” pred srpskim “kalašnjikovima”, pa su se samoubilačkim skokom u provaliju spašavali egzekucije. Smrt tako strašna da su ljudi birali suicid.

Bolno ćutanje od 9.155 dana

A onda, opet zvjerski organizovano, vojnici srpski i teritorijalna odbrana, valjda, spuštaju se na dno provalije, sve te leševe odvlače pedesetak metara dalje i zatrpavaju tonama stijena. Ako to nije organizovan, sistematski i hladnokrvno-bolesni zločin, onda ljudski um ne zna šta je. I ne, to nije dovoljno. Nastupa muk i ćutanje. Ćutanje koje navijek kukavički boji lica zlotvora i ćutanje koje do smrti i u smrti boli duše porodica ubijenih Bošnjak i Hrvata iz Potkozarja. Ćutanje od 9.155 dana.

Za one koje zanimaju brojevi, još podataka. Primjera radi, zločinci (do sad otkriveni i presuđeni) dobili su  211 godina zatvora za 200 strijeljanih civila. Ubijena su ukupno 224 čovjeka, a smrt je, pukim Božijim proviđenjem, preživjelo 12 ljudi. Dovoljno za svjedočenje, ali nedovoljno za pravdu i pravičnost. Jer, ako za jedan ovako organizovan monstruozan poduhvat i ubijanje preko 200 ljudi dobijete 200 godina zatvora, pa to je godina dana odležavanja po asasinu?!

Ali, ne, to režim u RS-u ne vidi. Jer se igra izmaštanih “obojenih revolucija”, “makedonskih” i inih scenarija, sve u svemu, bavi se jeftinim predizbornim marketingom, u kojem se i vlast i opozicija takmiče za titulu “najvećeg Srbina”, sa najdužim ratnim stažom. Nesrbi? Ima li ih uopšte u manjem bh. entitetu? Slabo, sporadično i duboko getoizirano. Na rubu nevidljivosti.

I šta će predsjednik RS-a Milorad Dodik, ili bilo ko iz vlasti, reći porodici Prijedorčanke Hajrije Rozanić, koja u miru i tišini hoda po kozijim stazama kako bi posjetila masovnu grobnicu na Korićanskim stijenama, kako bi vidjela mjesto na kojem bi mogli biti posmrtni ostaci njenog zeta. “Imam sina i kćerke koje su vani, a došla sam danas da vidim ovo mjesto na kojem bi mogli biti ostaci mog zeta, za kojim tragamo već 25 godina. On je nestao u Trnopolju, probrali su ih, uveli u autobus i više se nismo vidjeli”, veli ova žena.

Jedno tijelo, jedna kost

Šta će akteri raznoraznih skupštinskih rijalitija u RS-u reći Teufiku Kulašiću, koji je prije 14 godina ukopao samo tri kosti svog brata, koji je ubijen kao 18-godišnjak. Tri kosti! Ljudsko tijelo ima 206 kostiju. Na Korićanskim stijenama svaka kost je reprezent jednog čovjeka. Svaka kost je jedna osoba, ponekad čak i bukvalno. Zašto? Pa zato što su te Korićanske stijene kameni sarkofag, u kojem su leševi pod kamenjem doslovno samljeveni, a kosti pomiješane u bestijalnom piru ljudi i bagera, koji su zataškavali svoje krvave tragove. Ali, svaka kost, svakog ubijenog civila nesrbina, ujedno je i ram i etički okvir za ovu i ovakvu Republiku Srpsku, u kojoj ima svega, samo pravde za porodice pobijenih i kazne za zločince nema.

I, ko to od organa ovog entiteta učestvuje u konkretno ovoj ekstremno opasnoj i gotovo nemogućoj ekshumaciji? Ko se to od skupštinskih poslanika i počešao nad činjenicom da je trebalo četvrt vijeka, i onaj mjesec pride, e da bi se iz kamena promolili humanoidni ostaci nevinih? Ko to u medijima u RS-u priča i piše o ovoj umobolnoj strahoti? Niko!

“Nadam se da će sada pronaći ostatka tijela. Nije jednostavno 20 godina ovdje dolaziti i čuditi se svirepom zločinu. Ovi svi ljudi ovdje su padali sa ove litice, neki su padali živi, neki mrtvi. Tražili su spas, pa i na taj način da se živi bace. Mene emocije vuku i sve se nadam da ću ugledati svog brata. Svi se nadamo da ćemo vidjeti prijatelje i komšije koji su mislili da će bježeći iz Trnopolja ostati živi. Ja nisam bježao, ostao sam i danas sam ovdje, živ, a oni su danas kosti”, kazao je vidno potresen Kulašić.

Ko je to uopšte pročitao u Srba iz RS-a a da nije mrzovoljno odmahnuo rukom i u glavi iskonstruisao: “A šta su oni nama radili?” Niko, ili rijetko ko. I da nije časnih izuzetaka, entitet zapao u letargiju samoizolacionizma, samodovoljnosti, neke vrste hibernirano-modifikovanog ratnog nacionalizma, živio bi dovijeka svoj isprogramirani san o nekakvoj nezavisnoj, slobodnoj pansrpskoj državi zapadno od Drine. Pa sve i da je tako, sve i da nacionalisti žive nekakvu realnost, zašto ne vide ove kosti iz kamena, koje su taman uzidane u temelje RS-a. Umjesto armature, šta li?

I nije to izolovana stvar. Nije to puki slučaj. Previše je neotkrivenih grobova. Previše. Ne može se ruka odmoriti od pisanja, a već se pojavi drugo stratište. Na drugom kraju RS-a. Dosta pliće. Ovaj put riječ je o kostima 12 ubijenih Bošnjaka iz Vlasenice. Među njima dvije žene. Uz njihove kosti su pronađene zlatne naušnice. Vidite koji su to razmjere nacionalističkog sljepila. Nije bio krvniku cilj opljačkati osobu. Ne! Samo je trebalo ubiti, ništiti joj život, zato što se drugačije zove i na drugi način Bogu moli.

Nema i neće biti suočavanje sa zlom

Kosti, ovaj put na samo pola metra dubine, ostale bi zauvijek skrivene od porodica da nije bili Srbina, koji, kako veli, “od savjesti nisam više mogao da ćutim”. Hoće li incidentno probuđena savjest biti jedini vodič u potrazi za svim nevino pobijenim civilima diljem zemlje, ili će institucije uraditi nešto? Po rekaciji iz Banjaluke, osim u savjest tih ljudi, ne treba se pouzdati u bilo šta drugo. Zašto? Pa zato što u Banjaluci nema reakcije. Slabo ko i zna za otkriće nove grobnice u Vlasenici. A i ko zna, pravi se da ne zna i da se masakr nikada i nije desio.

I tako, zavjera ćutnje, sa permanentnim nacionalizmom, čini spiralu zla iz koje se ne može izaći. I ta spirala zla je sve veća i veća. Prije jedne decenije barem se moglo razgovarati o masovnim stratištima. Danas je to zabranjena, tabuizirana tema, rezervisana za “strane plaćenike i neprijatelje RS-a”. Danas je to diskurs izdajnika za prosječnog bosanskog Srbina, kome je režim isprao i ono malo svijesti i savjesti.

Ali, te kosti, taj frejm za okvir postojanja RS-a, vide svi i stalno, koliko god se gluhi i slijepi pravili. Ignorisanje problema otvara portal za novo zlo u budućnosti. Suočavanje sa zlom iz prošlosti zahtijeva lično preispitivanje, potragu za nestalim i, na kraju, oprost od porodica žrtava. A toga nema niti u naznakama. Na žalost.

Balkans.aljazeera.com