TJERALI MAJKU DA LIŽE KRV SA ZAKLANOG DJETETA

Jučer me vodio Amir Ahmetović u Slapoviće kod jedne nane koja sama živi u kući.

Ubili su joj muža i dvojicu sinova. Dvije kćerke i najmlađi sin su preživjeli genocid u Srebrenici.

Ona se vratila u svoje selo.   Dok razgovaram sa sedamdesetjednogodišnjom majkom Medijom Alemić u zabačenom selu do kojeg vodi slaba makadamska cesta preko četiri mostića, ona govori da ima ljudi koji su i gore prošli od nje te svoju životnu priču potiskiva, a govori o drugoj ženi iz Kutuzerova i o onome šta se dogodilo 11.jula1995., dok je bila u Potočarima.

Ta majka o kojoj govori je Ramiza Aišić. Imala je jedanaestero djece, sedam sinova i četiri kćerke. Devetero djece, ona i muž Ćamil su preživjeli genocid. Imala je i blizance, Halila i Muju.

Taj dan dok je sjedila u Potočarima u krilu joj je bio Mujo. Mujo je imao tek šest godina. Lijepo dijete. Nije ni u školu krenulo. Mujo je bio miran u majčinom krilu. Srpski vojnik je došao do nje i bez ikakvog razloga, bez ikakvog povoda, na pravdi Boga, izvadio nož i onako ljutito svom silom prerezao vrat malom Muji.

Krv je oblila i dijete i majku. Majka u strahu nije vjerovala šta se dogodilo jer šok koji je doživjela da joj dijete zakolje u vlastitom krilu izbezumio ju je i potpuno izbacio iz životnog kolosijeka. Zatim je taj vojnik tjerao majku Ramizu da liže krv s vrata zaklanog djeteta u krilu.

Dovoljno je samo zamisliti tu scenu i ništa više. Samo zamisliti. Samo to. Strah se ulio u kosti kod svih koji su bili u blizini. Jeza, strah, šok i nevjerica vladala je kod drugih majki i djece u Potočarima. Majka Ramiza je preživjela genocid. Vratila se u svoje selo. Umrla je prije dvije godine. Mujo još nije pronađen.

Autor: Admir Muhić /Srebrenica 2015.