Najavljena još jedna antisrpska deklaracija

Od Garašaninovog Načertanija iz 1844.godine pa naovamo, srbijanske političke elite iskazuju silovitu sklonost ka pisanju ideološko-političkih programa i deklaracija, garantujući tako svakoj generaciji Srba po jedan dokument kojim će se zamlaćivati i zamajavati i koji će služiti kao, počesto i nepremostiva, prepreka za građenje normalnih odnosa sa okolnim narodima i državama.

 

Piše: Elis Bektaš

 

Garašaninovo Načertanije čak i nije autentičan dokument – riječ je o adaptaciji panslavenskog nacionalnog programa poljskog princa u Adama Čatorijskog, kojeg je potom doradio poljski ambasador u kneževini Srbiji i kasniji načelnik srbijanskog generalštaba, František Zah. Garašanin, ministar unutrašnjih poslova kneževine, na Zahov je dokument nakalemio svetosavsku mitomaniju, ali je i odstranio neke elemente iz njega, poput teze o Srbima i Hrvatima kao jednom narodu sa dvije vjere i dva pisma, podozrijevajući da je tu riječ o poljskoj nakani da ojača uticaj katoličke crkve na Balkanu. Vlast u kneževini Srbiji uskoro preuzimaju promućurni i trgovini naklonjeni Obrenovići, a Garašanin od pobornika ideje Velike Srbije pravi zaokret ka ideji jugoslovenstva, pa Načertanije ostaje tajni dokument, ali njegov duh i njegovi elementi već više od stoljeća i po nadahnjuju srpsku političku, akademsku, kulturnu i crkvenu elitu i u njoj probuđuju iracionalne, grandomanske zanose. Premda je na srbijanskoj političkoj sceni tu i tamo postojala veoma ozbiljna opozicija velikosrpskim idejama, ona, nažalost, nikad nije dovoljno ojačala da tu ideju oslabi u njenom korijenu i da je javnosti predstavi ne samo kao sumanutu, već i kao opasnu, kako po druge narode, tako i po same Srbe.

Stevan Moljević 1941.godine piše svoju Homogenu Srbiju, dokument koji će postati ideološka osnova za djelovanje četničkog pokreta, koji, premda nominalno jugoslovenski orijentisan, živi svoju shizofrenu stvarnost satkanu od sna o Velikoj Srbiji i od kolaboracije sa fašističkim i nacističkim okupatorom, a počesto i sa Pavelićevim ustaškim režimom. Između velikosrpskog sna i kolaboracije našle su se bezbrojne žrtve četničkih zločina, među kojima je bilo najviše Bošnjaka, ali ni lijevo orijentisani, pa čak ni umjereni Srbi nisu bili pošteđeni četničke kame i kuršuma.

Premda vojnički do nogu potučen, zatucani i mitomanski duh Homogene Srbije nastavio je svoj tajni život u određenim intelektualnim, crkvenim, pa i političkim krugovima sve do 1986.godine, kada su beogradske Večernje novosti javnosti predstavile njegovu revitalizaciju u vidu Memoranduma SANU, dokumenta kojim su gerijatrični inteligenti Srpske akademije nauka i umjetnosti uokvirili srpsku nacionalnu politiku.

I Načertanije i Homogena Srbija i Memorandum SANU ostavili su krvave i duboke ožiljke u kolektivnom sjećanju i srpskih susjeda i samog srpskog naroda, kako onog iz Srbije, tako i onog iz preka. Osnovni problem sa ta tri dokumenta veoma je jednostavno uočiti – oni počivaju na mitomaniji, grandomaniji i na maksimalizmu, dakle na trojstvu koje u političkom i društvenom životu garantuje samo patnju, razočarenja i zločine. Premda se i ti dokumenti itekako mogu podvrći povijesnoj kritici, činjenica je da su Krfska deklaracija i odluke AVNOJ-a, u čijem su formiranju učestvovale i srpski predstavnici, ipak zaživjele u stvarnosti i da su, za razliku od tri deklarativna stuba velikorspstva, postigle i neke pozitivne rezultate. To je omogućeno odustajanjem od maksimalizma i uvažavanjem drugih naroda kao barem deklarativno ravnopravnog političkog subjekta.

Uprkos očito entropičnoj prirodi srpskih monoetničkih deklaracija, iz nekog, razumu neshvatljivog razloga, fascinacija srpskih političkih elita pisanjem historijskih dokumenata i deklaracija i dalje je vitalna. Tako se posljednjih par sedmica u medijima najavljuje nova deklaracija o opstanku srpskog naroda, koju bi zajednički trebale donijeti Srbija i Republika Srpska. Šta će biti sadržaj te deklaracije, u ovom trenutku nikome nije jasno. Vjerovatno nije jasno ni Aleksandru Vučiću, najistaknutijem srbijanskom političaru, niti Miloradu „Ronhilu“ Dodiku, najistaknutijem srpskom prečanskom političaru.

Uostalom, izjave te dvojice političara pokazuju da oni njeguju prilično različite poglede na pitanje deklaracije. Ona će Vučiću vjerovatno služiti kao dokaz njegove pozicije prvog među Srbima i kao amortizer za nakupljene frustracije naroda u Srbiji, dotle Dodik njome pokušava da sebe ustoliči kao vladara „Zapadnog Srpskog Carstva“, a po svoj prilici i da ispipa mogućnost za preuzimanje simboličke pozicije prvog među Srbima.

Ako je ta deklaracija, kao što tvrdi Vučić, „benigni dokument“, onda je u najmanju ruku suludo trošiti intelektualnu i političku energiju na njeno pisanje, i to u času u kojem Srbija ima puno problema koji su sve, samo ne benigni. Ako će ona poslužiti, a sudeći po Dodikovim riječima, hoće, za novo zaluđivanje i hipnotisanje srpskog naroda nerealnim obećanjima i mitovima, tada je njeno pisanje neodgovoran, opasan i u osnovi antisrpski čin. Ali je ujedno i čin usmjeren protiv okolnih naroda, koji su krvlju morali plaćati svaki pokušaj da se ideja Velike Srbije pretoči u djelo.

Ako je svrha te najavljene deklaracije zaštita prava Srba u zemljama regiona, među kojima je i pravo na jezik, kao što to tvrdi Vučićev savjetnik Stevandić, tada bi država Srbija trebala odbaciti učešće zvaničnika Republike Srpske u uobličavanju deklaracije, jer ona u protivnom neće imati potrebnu uvjerljivost i biće mrtvo slovo na papiru. Naime, kuknjava o ugroženosti srpskog jezika politički je bezobrazluk par excellence kad dolazi iz usta jednog Milorada „Ronhila“ Dodika, koji je nebrojeno puta demonstrirao svoju neukost i šovinističku isključivost negiranjem postojanja bosanskog jezika. Srbija od takvog saveznika malo koristi može imati.

Ako će najavljena deklaracija počivati na djetinjastimi neinteligentnim lažima Milorada „Ronhila“ Dodika o tome kako je u prijeratnom Sarajevu bilo preko sto pedeset hiljada Srba, a sad ih ima tek nešto više od hiljadu, i autori deklaracije i srpski narod, kako onaj u Srbiji, tako i onaj iz preka, od nje će imati više štete nego koristi. Da je Dodik brojao pakete švercovanih cigareta kao što broji Srbe, danas ne bi bio banjalučki maharadža, već bi, u najboljem slučaju, držao fotokopirnicu u rodnim Laktašima.

Uostalom, dovoljno je podsjetiti se na omjer koristi i štete koju je srpski narod imao od prethodne tri deklaracije, a srpski je narod taj koji se treba zapitati dokad će političkim iluzionistima dopuštati da ga vuku za nos i ubjeđuju da su stvarnost i fantazmagorija zamijenili mjesta. Tri dosadašnje deklaracije za rezultat su imale rijeke krvi. Najavljena deklaracija vjerovatno će biti napisana nešto slatkorječivije i umjerenije, ali bi, iz poštovanja prema ovim rijekama krvi, kako srpske, tako i drugih naroda, ipak bilo dobro kada bi Vučić još koji put razmislio o etičnosti njenog pisanja.

Uostalom, civilizovana se i uspješna politika u dvadesetprvom stoljeću ne vodi mitomanskim i autističnim deklaracijama, već racionalnošću, spremnošću na kompromis, poštivanjem prava i slobode drugoga i istrajavanjem na legalizmu.

(Bportal)