MOJ RASTANAK U SREBRENICI: BABO, JA TE NIKADA VIŠE NEĆU VIDJETI

Bože, molim te da nikada više i nigdje ljubav između oca i sina ne bude ugašena silom.

Piše: Ahmed Hrustanović

Više se i nisam sjećao kakav je bio i kako je izgledao. Pamtim samo one lijepe događaje koje smo zajedno živjeli. Bio je niži od mene, ali smo u biti bili isti. Mnogo onih koji su ga poznavali, rekli su mi da sam i po izgledu i karakteru sličan svome ocu. Neki su mi govorili, da je, nakon što smo otišli iz Srebrenice, on naglo počeo da gubi kosu i živce, volio je da živi i radi daleko od ljudi u svojoj bašči i sa svojim alatima za pravljenje aluminijskog posuđa i dijelova za muzičke instrumente.

Dvije godine i više je bio sam bez nas u Srebrenici. Nikad nas više vidio nije. Da li se obistinila rečenica nevinog djeteta kada ju je na UNHCR-ovom kamionu izgovorilo: „Babo, ja te nikada više vidjeti neću.“ Jeste, bila je istinita, ali opet kao da sam ga vidio i to više puta.

Ponekad, a volio bih da je češće, bar dva puta godišnje ga viđam u jednom te istom snu, kako gazimo po srebreničkim potocima i jarcima, grabeći zemlju i nogama i rukama da se spasimo i on i ja sigurne smrti. Neki dan, baš, opet sam taj san sanjao, i drago mi i teško mi.

Drago mi jer samo tako ga viđam, izderanog, umornog, gladnog, bosog i uplašenog, a moj je i sa mnom priča, i grabi i nogama i ruka i zubima crnu zemlju da ne dospije u ruke, iste one u koje je dospio Ramo Salihović.

Jednom je san toliko bio stvaran, da sam se u snu štipao za obraz i govorio kako to nije san. Govorio sam da je to stvarnost, da konačno i ja imam oca, da je kraj mene. Ubjeđivao sam sebe u snu da to nije samo san i ubijedio sam se. Onda sam se u snu opustio i sreći nije kraja bilo sve dok ne osjetih mokar jastuk pod svojom glavom.

Pitao sam se kako sam tako brzo zavolio Raminu suprugu Salihu, haman, kao i svoju majku. Nisam znao odgovor do neki dan kada ubijenog oca sretoh u muzeju.

Nermine, dođi!

Kada smo bili na otvaranju Muzeja o genocidu u Srebrenici, posebna je jedna soba u kojoj Ramo, Salihin suprug, doziva njihovog sina Nermina da dođe kod njega, jer je on kod Srba i neće mu ništa biti, niti će mu dlaka s glave faliti, a poslije toga snimka ni glave ni dlake Ramine niko nije mogao naći osim ICMP-a.  Kada je Saliha ušla u tu sobu, za mene je to bio težak i emotivan trenutak. Nisam mogao da gledam, a naša hrabra Saliha izdržala je par trenutaka i sa suzama u očima su je izveli vani, dalje nije mogla. Ramo će do Sudnjeg dana dozivati svoga sina Nermina u sigurnu smrt, i to će gledati brojne generacije i generacije djece i odraslih.

Bilo je ljeto prije, možda, desetak i više godina, kada se na televiziji pojavio snimak Srebreničana kako se predaju u srpske ruke, iste one u koje se predao i Ramo Osmanović. Na tom snimku dobro se vidi i sa sigurnošću može se reći da je to moj amidža Hazim, a do njega, svi dokazi govore, moj otac Rifet. Nismo ga dugo vidjeli, zaboravili smo kako izgleda. Moja majka nije željela da bude sigurna da su to oni, nego je produžavala svoju nadu sve dok nisu u srebreničku zemlju spušteni i sve do neki dan.

Kada sam po drugi put ušao u novootvoreni muzej, prepoznah ih i nađoh u odrazu fotografije kao što ih nekad dječačkim očima tražih u likovima slučajnih prolaznika i u pričama kako su negdje u rudniku u Srbiji.

Opet te vidjeh, oče moj

Bio sam zatečen i čvor zategnutih emocija se odveza kada sam ponovo ugledao svoga oca Rifeta i amidžu Hazima, kako nose njihovog brata Hajrudina. Snimila ih je srpska kamera. Čovjeku prije njih srpski vojnici govore da se ne boji. Neće ga boljeti kada njegovo tijelo budu raznosili meci kalašnjikova, pomislih.

Siguran sam da su to oni, zovem majku i sestru, šaljem im uvećanu sliku. Majka trezvena i razumna, kaže i potvrđuje da su to oni. Babo je proćelavio, isto kao i ja. Brada malo duža, a ne tako gusta, nos i lice isto kao moje. Ruke, i tijelo. Amidža Hazim je to sigurno. Svoga mlađeg brata nisam ni zvao, jer znam da ih nikada nije ni vidio niti ih se sjeća, zna samo o njima iz naših priča.

Muk, tišina, suze same idu niz lice, ali od kiše koja me je na ulazu pokvasila, suze se ne vide toliko. Pomislim u sebi – opet te vidjeh, oče moj, a eto, bio sam rekao da neću te više nikada vidjeti. Znao sam, ja, kada sam ustao shrvan nakon onog, jednog te istog sna, i prije doći i otvoriti YouTube i gledati njih dok se predaju srpskim rukama. Volio sam da tuga traje duže, da vrijeme stane, jer za mene više nije bitno. Vjerujem Bogu da će im dati nepresušne bašče, puno bolje od onih koje su imali negdje na proplanku iznad Srebrenice tih strašnih ratnih godina.

Govorim sebi, osjetio si djelić Salihine boli, vidio si kako je vidjeti svoje najmilije kako odlaze u sigurnu smrt, a da si ostao priseban i živ.

Zato sam zavolio Salihu i sve Srebreničane gdje god ih sretnem. Naše su sudbine iste. Mi se prepoznajemo po boli.

Danas meni teče trideset i prva godina. Ista ona godina u kojoj je ubijen moj otac. Kada sam bio dječak, smatrao sam da je osoba od tridesetak godina već proživjela svoj život. Mislio sam, život za tridesetogodišnjake je prošao. A sada vidim, kada sam ja u tim godinama, da tek je počeo…

Nismo moj otac i ja imali priliku da, kao u filmovima, zajedno odemo na pecanje. Da mi da svijet… Nije imao priliku da gleda kako sada njegovi unučići trčkaraju Srebrenicom kao nekad ja za njim i oko njega. Tek je počeo da živi, a ubijen je zajedno sa svojom mlađom braćom.

Sjećam se, kada bi dolazio sa posla, a znao je biti zbog posla odsutan i po nekoliko mjeseci, toliko me jako i dugo znao grliti da sam, tada kao dječak, pomislio da će me ugušiti, i tako zagrljen dugo, dugo me nije puštao, dok je razne slatkiše, obuću i odjeću, jedno po jedno vadio iz cementom i krečom uprljane zidarske maslinastosive duguljastookrugle torbe.

Sjećam se, kada bi dolazio sa posla, a znao je biti zbog posla odsutan i po nekoliko mjeseci, toliko me jako i dugo znao grliti da sam, tada kao dječak, pomislio da će me ugušiti, i tako zagrljen dugo, dugo me nije puštao, dok je razne slatkiše, obuću i odjeću, jedno po jedno vadio iz cementom i krečom uprljane zidarske maslinastosive duguljastookrugle torbe.

I danas i do kraja svijeta, on, njegove slike i pisma će biti nijemi svjedoci koji govore emocijama o jednoj velikoj ljubavi oca i sina koju je genocid ugušio i ostavio je da procvate na nekom boljem svijetu.

I gle, čuda – kao da se historija i sudbina ponavlja. Samo su u pitanju druga imena i lica. I moj sin izrazito liči na mene. I svi kažu kako smo isti. Moja majka neizmjerno puno ga voli jer joj liči i na mene i na mog oca, njenog životnog saputnika. Voli ga posebno, a i on nju.

A ja, ne smijem ni da pomislim koliko i kako ga volim, šutim. Potajno se bojim, Bože, molim te da nikada više i nigdje ljubav između oca i sina ne bude ugašena silom.

Izvor: Al Jazeera