BAJRAMSKA PRIČA: DRINA JE UZELA SVOJE KURBANE…

Za neke od nas to je bila, ne samo najljepša, nego i jedina rijeka na svijetu. Čuli smo za druge rijeke. Upoznavali smo ih na časovima prirode i društva, kasnije i geografije, ali jednostavno nismo htjeli znati. Nismo odavali priznanje ni Amazonu ni Eufratu, kamoli Savi ili Dunavu. Za nas je ta zelena vijugava ljepotica bila aršin svim tekućim vodama na svijetu.

Drina.  U ljetne žege svojim ledenim jezičcima lizala je naša dječija tijela koja su vrlo često tek prije kupanja pristigla sa štrkljastih stožina ugaženog sijena,  kukuruznih polja ili iz materine, s ljubavlju njegovane, savze. Zelenilo drinskih polja, bogate i tabijatli uređene njive činile su divan sklad koji nam se u tim godinama podrazumijevao kao nešto što nikad neće proći. Posebnu čar djetinjstvu davale su priče naših nana u kojima nismo mogli čuti ništa što bi moglo skrnaviti ili nagovijestiti uništenje tog jedinstva čovjeka i prirode. Najstrašnije priče koje smo mogli čuti bile su one o prikazama, džinima ili onima koji su nagazili na vilinsko kolo. Ipak, ni prikaza ni vilinskog kola se nismo bojali koliko Drine u dane Bajrama.

Odvojeni jedno od drugoga, Drina i Bajram su bili najveće dječije radosti nas, koji smo rasli, igrali se i kupali na obalama ove ljepotice. Spojeni u istoj priči činili su nas tužnima, uplašenim i opreznim. Danas je ta tuga mnogostruko dublja zbog prekinute mladosti i zbog svega onoga što će kasnije odnijeti Drina i donijeti bajrami devedesetih.

Ne znam kada sam prvi put čula to predanje, niti ko mi ga je prvi puta ispričao, znam samo da je u nama izazivalo jezu i neku zlosutnu radoznalost.

K’o sad se sjećam tih ljetnih bajrama moga djetinjstva. Njima, bajramima, je prethodilo ravnomjerno kloparanje papučice sa šivaćoj mašini moje majke. To kloparanje smo sestra i ja mogle čuti samo kasno noću kada bi majka posvršavala sve poslove u kući, njivi i štali. Tada je sjedala za mašinu i šila bajramske haljinice za nas. Te haljinice, suknje s  volanima u jarkim bojama smo oblačile za Bajram. Iako smo svi znali da ih šije, majka ih je krišom šila. To krišom ogledalo se u tome da nismo znale kakav je dezen platna, je li odlučila da to budu haljinice, dimijice ili šalvare. Znale smo samo da će biti iste za obje i da će biti gotove do Bajrama. Naveče, kada bismo čule majku na potkrovlju kuće da ih šije, govorile bismo kako ćemo sutra zaviriti u drveni sanduk mašine i vidjeti, a kada bi jutro svanulo, zaboravljale bismo na radoznalost i predavale se igrama, sitnim poslovima, a sve da bi nas majka što prije pustila na Drinu, na kupanje. Danas, kada razmišljam o tome, sigurna sam da smo svjesno dopuštale da nas majka, u rani sabah na prvi dan Bajrama, iznenadi. Bilo je ljepote u tom iznenađenju. Oca bi ispratila u džamiju na bajram-namaz, nas probudila podsjećajući nas da je to jutro najposebnije i da će našim licima umivanje u rani bajramski sabah dati poseban sjaj. Umivenih lica smo se ubrzo nestrpljivo gurkale u dovratku istezajući se na prste da što prije ugledamo bajramsku odjeću koju bi majka brižno odložila preko kauča. Kauči zeleni, haljinice cvijetne a naša sreća neizmjerna.

Brzo smo ih oblačile, provjeravale jesu li baš iste, upoređivale i sjećale se prošlogodišnjih nalazeći da su baš te najljepše dosad, ljepše od najljepših. Zanimljivo, ali tad nismo ni primjećivale da je majka svoje dimije i bluze uvijek nosila teta Velidi, komšinici i krojačici, ali naše bajramske haljine je umorna s nekom posebnom radošću šila sama. -Ostavi to sad. Zar nisi umorna? Kasno je, idi lezi – čule bismo oca ponekad.

-Neka, malo ću, ide Bajram, adet je da djeca novo obuku – govorila bi izvlačeći tešku Bagat mašinu iz usta lakovanog sanduka, čiji mi visoki bordo sjaj i danas zacakli u oku.

Radost Bajrama bi se nastavljala već po očevom povratku iz džamije. Ljubile smo mu ruku na ulasku u kuću, bajramovale se i prihvaćale slatkiše i dinare unaprijed ih zbrajajući  s bajram-bankom što ćemo tek dobiti od starijih sestara i rodbine, svih onih koji će nam doći prvog dana ili koje ćemo mi obići drugog dana Bajrama. Ipak, kada bi prošla i ta prva dva dana, Bajram bi nam postajao težak. Trebalo je izdržati još dva duga vrela dana prije nego što nam majka dozvoli ići na kupanje.

-Nemojte me pitati –  odgovarala bi čim bismo izokola započele o nesnosnoj vrućini – Na Bajram ne idete na Drinu i gotovo. Drina na Bajram uvijek uzima sebi žrtvu, kurban. Neko će se ugušiti. Već je… Ali to nećete biti vi! Od svega što bi, odlučno i sa strijepnjom, majka izgovorila mi bismo najglasnije čule ovo: ”Već je!”, pa bismo do kraja Bajrama s drugom djecom iz komšiluka, do duboku u noć na sokacima, pričale gdje bi se to moglo desiti, koga bi ”Drina mogla ponijeti”. S nestrpljenjem smo čekali tu groznu vijest kao da ćemo tako osigurati svoje živote jer i jedna žrtva je bila dovoljna i previše. I zaista, takvu vijest, u čiju vjerodostojnost nikada nismo ulazili, bi uvijek čuli do kraja bajramovanja.  Nakon Bajrama, mi bismo s neskrivenom ljutnjom i strahom prilazili njenim obalama, gasili vrućinu u tijelima vodenim kristalima prepuštajući se s podozrenjem valovima, koji su po pričama mještana, dan ili dva prije, udavljenog nosili  kilometrima nizvodno dok se tijelo ne bi zaplelo u žalosne vrbe i topole prosute duž obale.

Da li je Drina zaista na bajrame ”uzimala sebi kurban” ili su to bile podudarnosti koje su prerasle u predanje, ne znam. Znam da se ni dan danas ne mogu osloboditi bolne tuge koja me obuzima pri pomenu Drine i Bajrama. Njihov pomen ima snažnu pokretačku moć koja čini da se moja sjećanja pretvore u vječiti san o djetinjstvu, o cvijetnim haljinama, o bajramlucima, ali i košmar o svim onim tijelima koja će Drina uzeti sebi u zagrljaj  i nositi daleko od onih koji su bili po okolnim brdima smišljajući pakosti, od onih čija krvnička lica i krvave ruke nikada ne bi mogla saprati i kad bi vijekovima spirala.

Na tim obalama nas više nema. Nisu se stigle zasititi naših koraka i igara, naših Bajrama. Sve naše tamo je brisano, i kuće i mezarja, i savze, i žitna polja, i predanja, čak i naši potomci, ali ne naša sjećanja.

Kažu da danas Drina teče bistrija nego ikad, neko kaže da je to zbog uništene industrije, a ja znam da je to zbog neokaljanih bajramskih radosti pohranjenih u cvjetnim dezenima nekog novog bajramskog ruha, ali i u suzama svih onih majki koje nisu ni slutile koliko će kurbana i žrtava Drini biti dato preko njene volje… Koliko će biti i bilo je bačeno u nju, okrvavljeno, ubijeno i izmučeno.

Nije ih uzela, silom su joj date.

I zbilja, uzela je Drina sebi kurbane, žrtve, mnoge od njih je nekad golicala svjetlucavim valovima u dječijim igrama, poslije su joj dati  u smrtni zagrljaj. U bajramskim haljinama.

Podrinje Online