‘Bio je predodređen za NBA ligu… Došao je kući za Bajram, a završio u logoru Sušica’

Najteži dio snimanja filma je bio u Vlasenici gdje je ekipa obišla zloglasnu Sušicu, porodičnu kuću Salaharevića, teren gdje je Edin počeo da igra košarku

Kada sam saznao za priču o Edinu Salahareviću nisam mogao, a da ne uđem u taj proces, otkrio je za N1 poznati bh. glumac Emir Hadžihafizbegović koji je kao režiser radio na snimanju dokumentarnog filma o ovom ubijenom mladiću.

Edin Salaharević bio je poznati jugoslovenski košarkaš sa briljantnom karijerom, koju je prekinuo rat u Vlasenici. Završio je u logoru Sušica, a kosti su mu pronađene u nekoliko grobnica. Samo nekoliko mjeseci prije, Edin Salaharević je sa Slobodom Ditom osvojio Juniorsko prvenstvo Jugoslavije i bio je jedan od najperspektivnijih evropskih košarkaša. S reprezentacijom je trebao ići u Poljsku, a prije toga svratio je kući, porodici na ramazanski bajram. Uslijedilo je zauzimanje Vlasenice od Novosadskog korpusa i paravojnih formacija. Edin i brat su se pokušali sakriti, ali bezuspješno.

Hadžihafizbegović je kazao da je film radio u svojevrsnoj medijskoj ilegali.

“Nismo mnogo pričali u vezi filma. Sama priča je potresna i dogovorili smo se, svi mi koji smo radili film, da sa pričom o Edinu ne idemo na takmičarske festivale. Naša najveća satisfakcija je da ova priča nije ostala u sobi majke Hatidže”, istakao je poznati glumac, koji je dodao da je film rađen više od godine dana zbog njegovih problema sa očima.

Najteži dio snimanja filma je bio u Vlasenici gdje je ekipa obišla zloglasnu Sušicu, porodičnu kuću Salaharevića, teren gdje je Edin počeo da igra košarku.

“Zahvaljujem se načelnicima Vlasenice, bivšem i sadašnjem, koji su nam dali podršku. Znate, nije lako tamo bilo snimati. Direktor škole, u koju je Edin išao, nije nam htio dati dozvolu za snimanje jer je čekao kojekakvu potvrdu od entitetskog ministarstva prosvjete kako bi mi snimili nekoliko kadrova u učionicama”, otkrio je Hadžihafizbegović.

Filmom “Kuće koje plaču” željela se ispričati priča kako se takav zločin više ne bi ponovio. Ekipa koja je radila na filmu susrela se sa brojnim problemima, poput onog da nije mogla naći niti jednu fotografiju Edina Salaharevića. Također, imali su problema da nađu video finalne utakmice u kojoj je Sloboda postala juniorski prvak Jugoslavije.

“Sramota je da jedan ozbiljan klub kao što je Sloboda Dita, da nema video utakmice u kojoj je postala prvak. Jedan košarkaš iz Užica, koji su igrali finale protiv Dite, 11 dana prije Edinovog hapšenja, nazvao nas je i dao snimak finalne utakmice koju ćemo koristiti”, rekao je gost Novog dana.

Hadžihafizbegović je dodao da mu je zbog tete Hatidže, Edinove majke, najdraže da završi film da bi ona imala zapis o sinu koji je zločinački likvidiran.

“Pripadam ljudima koji su izašli iz sintagme svetih knjiga – ko ubije jednog čovjeka kao da je ubio sve ljude. Edin je bio vrhunski sportista, on je bio preodređen za NBA ligu, njegov trener Džaković to kaže u filmu. Oni su ciljano išli da ga ‘zbrišu’ sa lica Zemlje. Postoje samo ljudi i neljudi, ostale podjele su lažne”, naglasio je umjetnik.

Naslov filma “Kuće koje plaču” je dala majka…

“Majka Hatidža je govoreći u kameru u jednom trenutku izgubila osjećaj da je snimamo, samo je spustila glavu i kazala: ‘Ta Vlasenica i te kuće su kuće koje plaču'”, kazao je na kraju gostovanja Hadžihafizbegović.