FUKARA – POUČNA PRIČA

Autor: Emir Džajić

Ne znam kako mi je ime i prezime, ne znam ni ime oca, ne znam ni ime majke. Upitati ćete se kako se to može desiti. Rodio sam se u maloj varošici koja se zvala Oraščić. Ne znam koje godine sam se rodio, ali se sjećam djetinjstva od možda kad sam imao pet- šest godina života. Živio sam sa ocem i majkom, u jednom čardaku povrh kasabe Oraščić. Oca su zvali Hamal i ja sam mislio da mu je to ime, majku su zvali Šepa, mislio sam da je i njoj to ime. Tako sam ih i ja zvao. Mene su mještani zvali Fukara, i mislio sam da je to moje ime. Majka i otac su me zvali sine. Ali kako sam rastao, počeo sam shvaćati mnoge stvari o našem životu. Otac je malo čudno govorio, imao je neki naglasak u svom govoru, nije govorio kao mještani varošice Oraščić. Kroz kasabu Oraščić protjecala je rijeka Sunčica, koja je kasabu dijelila na dva dijela. Na desnoj obali Sunčice, bila su polja i Bogati ljudi, na lijevoj strani Sunčice bila je zemlja pjeskovita, i tu su uglavnom bili vinogradi, živjeli su siromašni mještani Oraščića. Vinogradi su bili u vlasništvu Bogatih aga, sa desne strane kasabe. Na lijevoj strani ljudi su radili u tim vinogradima, imali su nešto svoje zemlje, a od stoke su držali koze. Kozu je bilo lakše prehraniti ljeti, a pogotovo zimi. Nisu imali mogućnosti držati krave i ovce, koje su zahtjevnije za ishranu, na lijevoj strani nije bilo takvih pašnjaka za krave i ovce. Otac nije bio mještanin Oraščića, nego je odnekud došao u kasabu Oraščić, i tu ostao da živi. Majka se rodila u Oraščiću. Majka nije imala nikoga od rodbine, ostala je kao dijete bez majke i oca. Kućicu koju su imali uzeo je komšija, da bi majku izdržavao dok je živa. Majka je šepala na jednu nogu, Zbog toga su je zvali Šepa. Otac je radio kod aga da bi preživjeli, za komad hljeba. Zagledao se u moju majku, i ako je šepala, i oženio se Šepom. Komšija koji je uzeo majkinu kućicu, da bi je izdržavao dok je živa, odmah je poslije udaje istjerao iz kuće. Aga Mustajbeg imao je na lijevoj obali Sunčice veliki vinograd u vinogradu čardak, sagrađen od dasaka da se može skloniti od nevremena. Ocu je dao da stanuje u tom čardaku, i da mu čuva vinograd. U ljubavi između oca i majke rodio sam se ja, ne znam koje godine. Otac da bi se prehranili morao je da radi svakakve poslove kod aga i Bogatih mještana, Zbog toga su ga zvali Hamal.

Majka koja je jedva hodala, prala bi na Sunčici, drolje, srdžade i ostali veš da bi i ona zaradila, koju kilu kukuruzna brašna, da nam napravi puru ili kukuruzu. Iako sam bio mali, odlazio sam sa majkom na rijeku da joj pomažem oko pranja veša. I ja sam udarao pratljačom po tim srdžadama Bogataša, da bih pomogao majci. Ljeti smo imali voća, pa smo glad ublaživali sa tim voćem, i Zbog toga sam ja kao dijete uvijek imao proljev, bio sam mršav kao Štiglić. Zima kad dođe nastaju problemi. Ljeti sam uvijek bio bos. Za zimu otac bi nam napravio opanke od stare janjeće kože, koju bi mu neko od Bogataša dao. Kad bi snijeg pao nije se moglo hodati u tim opancima, pa smo vezali preko njih neku krpu da se ne klizi. Čardak je bio prostrt ponjavama jastuka nismo imali, pokrivali smo se nekim starim srdžadama. Zimi nije bilo nadnica za oca, a ni za majku. Tako da smo bili više gladni nego siti. Gledao sam preko rijeke Sunčice kako se djeca aga sanjkaju i jedu nešto crno. Pitao sam majku šta ono oni jedu, možemo li i mi naći toga u šumi. Vidio sam u majkinim očima suze, i samo mi je odgovorila, toga nema u šumi. Kasnije sam saznao da je to bilo suho meso, koga u životu nikad nisam okusio. Imali smo dobrog komšiju Ahmetagu koji je također živio siromašno sa svojom porodicom, ali bi nam često dao malo mekinja i brašna da majka napravi hljeb, pošto sam rastao i moji zahtjevi za jelom su bili viši. Za večeru majka bi mi dala jabuku da pojedem, jer nismo imali ništa drugo za jelo. Ja bih plakao i govorio da sam gladan. Majka bi sjela, ispružila bi onu cotavu i zdravu nogu na pod, stavila bi me na noge i ljuljala, da zaspem da ne mislim o jelu. Iako smo bili bijeda, imao sam mačka koji je sa mnom spavao. Nikad nije tražio da jede, sam se snalazio po šumi za jelo, čak bi donio pred čardak i velikog poljskog miša. Možda je mislio da nama pomogne. Od odjeće nisam imao ništa obući, osim dugih gaća, neke stare košulje i poderanog džempera. Majka bi tu moju odjeću uvijek prala tako da sam bio čist, a djeca bi me zadirkivala, gledaj fukare što se uglancao. Taman smo tu zimu progurali, koje se ja sjećam. Dođe proljeće, a sa dolaskom proljeća, dođe i odlazak majke na onaj svijet. Umrla je od tuge i života koga smo imali. Sahranili su je na vrh harema, jer je bila sirota. Bogataši su se sahranjivali na početku harema. Dane sam provodio zajedno sa mačkom na mezaru majke, i molio je da se vrati kući. Otac bi u akšam dolazio po mene, i odvodio me u čardak. Kad bi me doveo u čardak, pitao bi me jesam li išta jeo. Ja poslije majkine smrti nisam više osjećao glad. Otac hamal je hamalio po kasabi, a ja sam provodio dane na mezaru majke moleći je da se vrati kući. Prođe proljeće, ljeto, jesen, dođe ponovo zima. U čardaku otac i ja, on bi sjedio u jednom ćošku čardaka i gledao u mene, ja bih slušao hoće li se javiti mačak da je došao, da zajedno legnemo spavati, da me grije i da mi prede. Te zime mačak se nije pojavio, i on je negdje nastradao. Dođe proljeće i nova tuga i bol u mom srcu, umrije i otac. I njega sahraniše u gornjem dijelu harema pokraj majke.

Sa dženaze komšija Ahmetaga, uze me za ruku i reče ti si sad moj sin, i povede me svojoj kući. Nekoliko sam godina živio sa porodicom Ahmetage. Jednog dana rekoh Ahmetagi, da je vrijeme da idem u svijet tražiti sreću za sebe. Da znam odakle mi je otac otišao bih njegovoj rodbini. Ahmetaga mi reče da sjednem pored njega, on će mi objasniti porijeklo mog oca, i poče priču. Tvoj otac je došao sa karavanom trgovaca u Oraščić, i ostao tu da živi, oženio tvoju majku, dalji tok vašeg života znaš. Otac ti je porijeklom iz Albanije, tako je on meni besjedio. Pravo ime mu je Aziz, ostao je bez oca i majke, i pošao je u svijet sa karavanom, i zaustavio se u Oraščiću. Majki ti je bilo ime Đula. Ti sad imaš 12 godina života, i odluči sam o svojoj sudbini. Danima sam razmišljao da li da ostanem u kasabi Oraščić i budem hamal kao otac, jer me svi znaju kao fukaru, i mogu oženiti samo bijedu, da patim cijeli život kao otac i mati. Pošto za nekoliko dana dolazi karavan trgovaca, noćit će u Hanu odlučio sam da uzmem sudbinu oca, i odem u svijet sa karavanom. Zamolio sam Ahmetagu da obilježi mezare oca i majke, jer ću se jednog dana sigurno vratiti, da ih mogu naći i proučiti fatihu. Ahmetaga je dao riječ dok je on živ i da će djeci prenijeti u amanet da održavaju mezare. Došao je karavan trgovaca u kasabu Oraščić, gdje će dva dana odmarati u Hanu pred nastavak puta. Otišao sam u Han da potražim vođu karavana, da me primi da pođem sa njima na put. Našao sam vođu karavana, i upitao ga ima li za mene kakav posao da bih sa njima mogao putovati. Stari čovjek se počeša po bradi zamisli se, pa mi reče. Pošto se ovi u Hanovima gdje noćimo slabo brinu o konjima, ti bi mogao da ih hraniš, timariš i napajaš vodom. Za uzvrat bi imao hranu, a spavao bi u štali. Uslovi su bili loši, ali pristao sam. Dedo me bolje pogleda i reče, hajde prvo da ti kupim kakve cokule, jer u tim ne možeš hodati sve su ti poderane. Kupio mi je neke stare cokule, koje su bile veće za nekoliko brojeva od onih koje su meni bile potrebne. Noge sam zamotavao u neke krpe da bih popunio šupljine u cokulama. Putovao sam sa tim trgovcima nekoliko godina, jednog dana se zaustavismo u većoj kasabi koja se zvala Stara Varoš. Veću kasabu nisam vidio. Ljudi su dobro živjeli , dosta je bilo raznih zanatskih radnji. Vođa karavana mi reče, hajde da ti kupim nešto haljina, ne možeš po ovoj varoši hodati u tim dronjcima. Ušli smo u jednu šnajdersku radnju, čiji je vlasnik bio jedan postariji čovjek. Vođa karavana upita majstora imaš li šta polovno od odjeće za ovog momka. Stari majstor me odmjeri od glave do pete, pa reče ovaj momak zaslužuje najbolju odjeću, odavno nisam vidio tako stasitog momka. Vođa karavana reče, kad ti se tako svidio neka kod tebe hamali, nama više nije potreban. Majstor odgovori, ako momak hoće da ostane da radi u mojoj radnji ja pristajem. Šta momak kaže reče majstor. Ja sam odmah pristao, jer mi je dosadilo putovanje i spavanje po štalama. Majstor upita kako ti je ime momak, i odakle si. Vođa karavana upade u riječ, on nema imena od malena ga zovu Fukara.

Otac mu je bio Hamal u kasabi Oraščić, odakle smo ga mi uzeli, i evo treća godina kako je sa nama nema nikoga od rodbine. Stari majstor otvori fijoku uze nekoliko dukata i dade ih vođi karavana, govoreći mu da ne kupuje mene, nego mu daje nagradu što je doveo stasitog momka, koga u Varoši nema. Čudio sam se takvom mišljenju majstora o meni, bio sam stvarno povisok imao sam prirodnu kosu i plave oči, i od rada sam se razvio u jaka momka. Vođa karavana mi pruži ruku, i reče zaslužio si bolji život od onoga što si proveo sa nama, dokazao si to svojim radom i poštenjem. Pozdravi se sa gazdom radnje i ode. Mene obuhvati neki strah i zebnja za starim životom. Pomisli šta me očekuje u velikoj varoši sa novim gazdom. Gazda se obrati meni, i reče meni je ime Muharem, ovu radnju sam naslijedio od oca, ti ćeš naučiti ovaj zanat i bićeš svoj gazda. Sad ću ja zatvoriti radnju pa idemo mojoj kući. Došli smo do jedne velike kuće sa dihvanom koja je gledala na sokak. Gazda Muharem reče ovo je moja kuća i otvori avlijska vrata. Avlija je bila velika i sva u cvijeću. Na vratima ganjka kuće pomoli se Muharemova hanuma, poselami Muharema i upita ga jesi li nam to doveo musafira u goste. Gazda potvrdi i reče hanumi da pripremi banjicu da se musafir okupa i presvuče. Mislio je na mene, a ja se nikad nisam kupao i prao nigdje osim u rijekama i potocima, uhvati me panika kakva je sad banjica za kupanje. Hanuma reče ima tople vode može se odmah kupati. Ušli smo u kuću gazda mi pokaza banjicu gdje ću se kupati. To je bila jedna mala prostorija koja je bila popločana, a okolo je bila ograđena drvo rezbarskim daskama. Hanuma donese dva đuguma tople vode, i reče mi bujrum uđi u banjicu, odjeću ostavi pokraj banjice. Đugume sam vidio u hanu, ali ih nikad nisam koristio. Muharem mi reče da ponovo ne oblačim svoju odjeću, on će donijeti drugu, a moju ćemo baciti. Ušao sam u banjicu i uživao u kupanju toplom vodom, jer do tada nikad nisam koristio toplu vodu, ni lukšiju koja se pravila za kupanje. Gazda Muharem je ušao u sobu u kojoj je bila banjica, donio nove haljine da obučem kad izađem iz banjice, i reče nadam da će mi mjere odjeće odgovarati. Kad sam izašao iz banjice imao sam šta vidjeti. Sva nova odjeća od gaća do čakšira stajala je pokraj banjice. Obukao sam tu odjeću, i ušao u sobu gdje su me čekali gazda i Hanuma Merzija. Kad sam ušao u sobu Hanuma usta i reče, mašala momka isti naš rahmetli Osman. Ostao sam bez riječi, i sjeo na sećiju. Hanuma usta i donese siniju za kojom nikad nisam sjedio, ni jeo sa sinije. Vidio sam kako je gazde koriste. Hanuma postavi siniju na sred sobe i reče Muhareme, pita je gotova sad ćemo ručati pa ćemo onda popiti kahvu. Hanuma me pozva da sjednem za siniju da ručamo. Sjeo sam. a miris pite me opijao, pita je bila od mesa koju nikad u životu nisam probao. Stid me bilo šta se oko mene dešava, jeo sam polako i pomalo uzimao komade pite. Hanuma je govorila jedi sine što se stidiš kad se ohladi neće valjati biće bajata. Ja sam pitu jeo očima jer takvo nešto nisam nikad doživio.

Poslije ručka Hanuma donese ibrik sa vodom i lavor da operemo ruke i peškir da poslije pranja obrišemo ruke. Sreća je bila pa Hanuma prvo iz ibrika polijeva gazdi pa onda meni. Tako da se nisam osramotio, jer to nisam nikad vidio. Poslije ručka ponovo sam sjeo na sećiju, na kojoj je bila udobna i meka šilta zastrta serdžadama, iza leđa su bili mehki jastuci. Odjednom mi nešto prođe kroz glavu i poče zujanje u ušima, nisam znao gdje se nalazim. Mislio sam da sam u džennetu, izgovorio sam riječi jesu li Hamal i Šepa u Džennetu ili su Džehenemu. Prenuo me je glas Hanume koja je donijela kahvu. Čudno me pogleda gazda Muharem, i upita koje Hamal, a ko Šepa. Pogledao sam gazdi u oči i upitah ga odakle on zna za Hamala i Šepu. Moj sine sad si pitao gdje se nalazi Hamal i Šepa, jesu li u Džennetu ili u Džehenemu. Hanuma sjede pokraj mene pomilova me po glavi, i reče sine ispričaj sve o sebi i tvojima, a mi ćemo ti ispričati naše patnje tako ćemo lakše razumjeti jedni druge. Ostao sam bez riječi, šta ako im kažem istinu, hoće li me izbaciti iz ovog dženneta u kome se trenutno nalazim. Pošto se istina ne može sakriti, ona vazda ispliva na površinu, odlučih da im ispričam sve. Počeo sam sa pričom. Otac mi je Albanac koji je stigao u Oraščić sa karavanom trgovaca. Da bi preživio hamalio je po kasabi, Zbog toga su ga zvali Hamal. Majka je rođena u Oraščiću bila je sakata u jednu nogu, nju su zbog toga zvali Šepa. Ja sam mislio da su im to imena pa sam ih i ja zvao tako. Mene su mještani zvali Fukara, mislio sam da mi je to ime, i odazivao sam se kad bi me tako zvali. Majka je prva umrla, a otac godinu dana iza nje. Sahranjeni su u Oraščiću. Poslije njihove smrti komšija Ahmetaga uzeo me kao svoje dijete, ispričao mi je, da je otac bio Albanac, da mu je bilo ime Aziz, majki je bilo ime Merzija. Po njegovim riječima ja bih sad trebao imati 15 godina života. U Hanume su potekle suze ponovo me pomilova i reče siroče moje. Gazda Muharem proguta pljuvačku koja mu se nakupila u ustima, i poče njihovu besjedu pričati. U mene i žene djetinjstvo je bilo fino, roditelji su nam bili bogati, ja sam od oca naslijedio radnju u kojoj i sad radim. Život nam je bio fin uzeli smo se mladi, i dobili sina Osmana, koji bi sad imao 18 godina života. Osman se razbolio u 15 godini života i umro, osim Osmana više djece nismo imali. Ove tri godine Merzija i ja smo živi mrtvaci. Živimo dan za danom da što prije preselimo na Ahiret u nadi da ćemo tamo vidjeti našeg Osmana. Hanuma prekinu priču da će se kahva ohladiti. Uzeo sam fildžan, a ruke su mi se tresle od svoje i njihove priče. Neko vrijeme smo šutjeli svako sa svojim mislima. Prvi prozbori majstor Muharem. Sine moj kod mene nećeš biti hamal, nego ćeš učiti zanat, bit ćeš šegrt. Živjet ćeš u ovoj kući kao naš sin. Ali moraš imati ime i prezime da bih te prijavio vlastima, da si kod mene šegrt. Za ime ćemo lako, ali koje prezime da ti damo. Ja sam samo šutio bio sam izgubljen u Džennetu u koji sam upao.

Hanuma reče pošto mu je otac bio Albanac, treba mu neko Albansko prezime, a neka mu ime bude Hakija. Majstor Muharem počeša se po bradi, pa ruku provuče kroz kosu i reče Šalja Hakija, tako će se zvati naš musafir. Tako sam prvi put u svom životu dobio ime i prezime. Hakija sad idi u onu sobu na spavanje, pa ćemo sutra ako Bog da ranije u dućan, reče majstor Muharem. Hanuma otvori vrata sobe i pokaza mi pidžamu da obučem i gdje ću leći spavati. Ja nisam znao šta je pidžama, a vidio sam na podu veliku šiltu i pokrivač. Uzeo sam pidžamu i gledao kakva je to odjeća za spavanje. Bile su gaće i košulja. Skinuo sam odjeću sa sebe i obukao pidžamu, legao sam na šiltu i pokrio se pokrivačem. Bio sam u Džennetu. Cijelu noć nisam spavao, nisam vjerovao gdje se nalazim, i šta mi se događa. Čujem Hodžu koji okujiše sabah, odmah sam ustao obukao se i izašao iz sobe. U sobi za boravak našao sam majstora Muharema kako se priprema da klanja sabah. Kad me ugleda reče, uzmi abdest u banjici i hajde da klanjamo sabah. Sreća moja, majka i otac su me naučili da klanjam. Poslije molitve smo popili kahvu i pošli u dućan. Prvo ćemo svratiti kod obućara da ti naručim cipele, u gradu se ne hoda u cokulama, reče majstor i uvede me u jedan dućan. Izaberi cipele koje ti odgovaraju, reče majstor Muharem. Izabrao sam cipele, skinuo cokule i obuo cipele prvi put u svom životu. Majstor Muharem uze cokule i reče gazdi dućana da ih da kakvoj fukari. Majstor se zacrveni i reče izvini sine. Učio sam zanat i živio kod majstora Muharema, bio sam kao u carskim dvorima. Prođoše brzo tri godine u tom lijepom životu. Majstor Muharem reče, večeras za sofrom ću ti nešto reći. Kroz mene prođoše trnci, odmah sam pomislio da će mi saopštiti da sam završio zanat i da se sad snalazim sam. Jedva dočekah večeru i majstorovu besjedu. Pošto si dobro savladao zanat više nisi šegrt nego si sada kalfa mlađi majstor, reče Muharem. Sa mene siđe sav teret ne-izvjesnosti, koji sam do tada imao. Muharem nastavi besjedu. Ja sam star čovjek više ne mogu raditi kao što sam mogao, pa ćeš ti postepeno preuzimati posao i voditi radnju. Pošto vidim da si sposoban kao trgovac, dat ću ti nekoliko savjeta šta da uradiš što sam ja davno zamislio. Ali Osmanova smrt sve je stavila na stranu. Treba primiti jednog šegrta da uči zanat. Treba Husagu zamoliti da radi u radnji kod nas. Znaš onaj Husaga dunđer koji nema zanata, ali je nadaren od Boga da zna dobro krojiti i šiti čakšire. On to radi sve ručno, nema nikakva alata za šivanje, još nam nije konkurencija, ali jednog dana će biti. Zbog toga ga treba pridobiti da radi kod nas. Uz dobru nagradu za rad on će pristati da radi kod nas. Trebamo šiti čakšire, dimije, bluze, i svu ostalu odjeću bez narudžbi, ali tada treba otvoriti dućan za prodaju te odjeće. Treba nabaviti materijal za crne dimije, šiti dimije za katolkinje, jer oni nose samo crne dimije. To treba ostvariti da bi posao napredovao. Razumio si Hakija šta treba uraditi, reče majstor Muharem i završi besjedu.

Za godinu dana sve što je majstor Muharem zamislio ostvarili smo. Posao je jednostavno cvao, kao kad jabuka probehara. Jednu večer poslije sofre majstor mi reče de Hakija da čujem besjedu o kasabi Oraščić, i tim velikim vinogradima. Čuo sam za te velike vinograde, ali me interesuje šta sa tolikim grožđem rade gazde čiji su vinogradi. Počeo sam besjedu o kasabi Oraščić. Oraščić je mala kasaba kroz koju protiče rijeka Sunčica. Na desnoj obali su oranice i pašnjaci i uglavnom age, begovi i Bogati mještani. Na lijevoj obali su vinogradi i desetak kuća sa čeljadima koji uglavnom rade u vinogradima i tako preživljavaju. Majstor Muharem upita me šta vlasnici vinograda rade sa tolikim grožđem. Počeo sam objašnjavati da nizvodno ima jedan Židov koji kupuje to grožđe i od njega pravi vino i rakiju. Čamcima ljudi koji rade u vinogradima, niz rijeku Sunčicu voze u sepetima to grožđe Židovu. On prerađuje to grožđe i u proljeće u buradima na splavu niz Sunčicu vozi i negdje prodaje, a konjima vraća praznu burad. Tako se Bogate age iz Oraščića. Majstor upita imali taj Židov sinove koji bi ga mogli naslijediti oca u tom poslu. Ja sam bio dijete ali čuo sam da ima dvojicu sinova, ali su otišli u svijet i ne interesuje ih taj posao. Majstor zavrti glavom, i reče kad umre Židov sa njim će umrijeti i vinogradi. Tako su dani prolazili u radu, a navečer u besjedi uglavnom o poslu. Živio sam kao mali car. Bio je petak gazda Muharem reče idemo na Džumu, a poslije Džume se nećemo vraćati u radnju. Poslije Džume smo krenuli pravo kući. Gazda Muhrem dok smo išli prema kući, reče kad dođemo kući uz kahvu nešto ćemo ozbiljno popričati. Opet me uhvati panika, i pomislih šta li sam pogrešno uradio da samnom ozbiljno porazgovara. Ušli smo u kuću, hanuma nas dočeka i upita hoćemo li odmah jesti ili prvo kahvu popiti. Gazda Muharem odgovori donesi kahvu, i pridruži se u razgovoru. Nekako sam se suzdržavao da se ne počnem tresti od nervoze. Nisam znao o čemu on i hanuma imaju sa mnom ozbiljno razgovarati. Hanuma donese kahvu i sjede nasuprot nas dvojice, i reče de Muharemaga da čujem tu ozbiljnu besjedu. Muharem se nakašlja i poče sa besjedom. Ti Merzija, i ti Hakija znate curu Zulejhu komšije majstora Sadika. Sadik sa sinovima drži limarsku radnju gdje prave furune i naša bosanska šporeta. Radnja im uspješno radi, a imaju curu Zulejhu. Po tvojoj priči Hakija ti bi sad trebao imati dvadeset godina života. Zulejha također ima dvadeset godina. Viđao sam vas kako preko taraba pričate, to nije komšijska priča već priča zaljubljenih parova. Zbog toga predlažem da se uzmete, da ti Hakija oženiš Zulejhu. Ali gazda, ništa ali gazda, prekinu me u riječima koje sam mislio izgovoriti. Znam ti sebe smatraš gostom u ovoj kući, i kako ćeš dovesti mladu u tuđu kuću. Ti nisi u ovoj kući gost, smatraj sebe usvojenim sinom. Ako ti se sviđa Zulejha ja ću sutra razgovarati sa njezinim ocem, hoće li dati kćer za mog usvojenoga sina. Osjetio sam toplotu u obrazima, tiho prozborih: „ali gazda“, ništa ali gazda, sutra ću ja razgovarati sa majstorom Sadikom.

Sad zapamti nešto, nemoj me više zvati majstore gazda, a nemoj me zvati ni babom jer ti nisam babo, zato me zovi samo imenom. Nemoj se nikoga ustručavati kad me zovneš samo Muhareme. Osjećao sam neku tegobu u prsima, a pred očima mi se pojavi Hamal i Šepa moji dragi roditelji. Jedno vrijeme smo šutjeli, niko ništa nije progovarao. Muharem se prvi oglasi sa pitanjem, slažeš li se Hakija? Kakav bi odgovor mogao biti, nego pristanak na Muharemov prijedlog. Poslije nekoliko dana Muharem reče, da je sa majstorom Sadikom sve dogovorio, Zulejha je pristala na udaju. Nismo dogovorili neku veliku svadbu, ne trebaju nam konjanici, jer smo komšije. Mladu treba samo iz jedne avlije prevesti u drugu to će učiniti kumovi. Svadba je za mjesec dana, reče Muharem. Taj mjesec mi je bila mora u životu. Pred očima mi je bio stalno čardak i moji dragi roditelji Hamal i Šepa. Dođe i taj dan svadbe, svadba je bila skromna i prošla je u najboljem redu. Zulejha je dobro poznavala Muharema i Merziju jer se odgojila kao komšinca sa njima. Jednu večer Muharem uz kahvu poče priču. Ako bogda kad dobijete dijete moju unučad, tebi Hakija daću poseban zadatak, da ostvariš moj san dok je Osman bio živ. Poslije godinu i po dana dobih blizance, i to muške. Muharem se više veselio dobitku blizanaca nego ja, meni su sve više bili pred očima, moji dragi roditelji koji nisu dočekali svoju unučad. Opet me Muharem iznenadio svojom pričom da će mi dati neki zadatak da obavim posao koji je on mislio obaviti dok mu je sin Osman bio živ. Prođe i godina dana Muharem ne spominje tu besjedu. Kad blizanci napuniše dvije godine starosti jednu večer Muharem poče besjedu. Hakija vidiš li u onom dulafu ćup, ne znam znaš li šta je u njemu. Odgovorih da nikad nisam otvorio ćup i da ne znam šta je u njemu. Muharem me pogleda i reče, sad me dobro slušaj što ću ti reći. U ćupu su dukati, ja sam poprilično napunio ćup dukatima. Ti treba da nastaviš da ćup puniš dukatima, i kad ga napuniš, ako Bogda brzo ćeš to uspjeti jer radnja radi dobro. Odnijet ćeš ćup u huđeru i uzeti onaj ćup koji je moj rahmetli babo napunio dukatima i ostavio ga u dulaf u hudžeri. Na mjesto ovog ćupa, stavit ćeš prazan ćup i zadužiti djecu da ga pune. Kad ćup napune dukatima onda neka uzmu ćup koji si ti napunio dukatima. Neka i oni stave prazan ćup u dulaf i neka njihova djeca, to jest tvoja unučad pune ćup za sljedeću generaciju. Pun ćup uzima otac djece, ali kad je on napunio ćup za njih. Kad Hakija ostvariš to što sam ti rekao, uzet ćeš ćup sa dukatima koji je moj rahmetli babo napunio. Ostavi nešto dukata za stare dane, ostali dio od dukata gradi haire po Bosni. Ostao sam bez riječi na tu besjedu. Blizanci napuniše šest godina ja Muharemu rekoh da bi ih upisao u Medresu. Neka nauče čitati i pisati da se ne pate po starost da uče pisati, kao što si ti mene učio. Muharem se počeša po bradi pa reče, šta ako djeca nastave školovanje i postanu Hodže. Radnja će propasti, a radnja će uvijek dobro raditi, jer ljudi neće ići goli.

Bojim se Hakija da ne bude ono što sam rekao za vinograde u Oraščiću. Židovljeva djeca su otišla u svijet neće nastaviti očev posao. Ja se zamislih na ove riječi Muharema, pa prozborih. Muhareme ako djeca i završe za Hodžu, vaspitat ćemo ih i učiti zanatu koji mi znamo, da nastave naš posao. Godine su prolazile život je tekao kako je tekao. Blizanci završiše medresu, i postaše Imami. Sad Muharem i ja čekamo odluku, ili će otići u hodže ili preuzeti radnju. Jedne ramazanske večeri poslije iftara svi smo sjedili u sobi i pili kahvu. Osjetio sam momenat da porazgovaram sa djecom. Upitao sam Mirzu on se prvi rodio, hoće li ostati u radnji ili će tražiti posao da radi kao imam. Mirza me začuđeno pogleda, pa reče zar ti babo misliš da se nas dvojica možemo rastati i živiti odvojeno. Ostao sam izbezumljen nisam razumio Mirzine riječi. U razgovor se uključi i Muharem. Objasni nam Mirza te riječi ocu i meni kao dedi. Mirza začuđeno reče šta vam nije jasno. Mi smo blizanci, cijeli život smo zajedno jedan bez drugog ne možemo ni jesti. Zbog toga ne možemo biti imami, jer džamija ima samo jednog imama, a u radnji možemo obadvojica raditi, i kao braća blizanci dijeliti radost i tugu. Pade mi kamen sa srca. To znači moji blizanci nastavljaju Muharemov i moj posao. Posao je dobro išao, sinovi su radili sa nama tako da smo sašivenu robu slali da se prodaje po drugim varošima i kasabama. Jednog dana uđe po krupan čovjek u radnju nazva selam i reče, ko je gazda ove radnje. Ja pokazah na Muharema, i on se obrati Muharemu. Gazda mogu li ja naručiti čakšire za sebe. U mene je da oprostiš prkno malo poveće, pa zbog toga moram naručivati čakšire prema mojoj stražnjici. Muharem se obrati meni i reče Hakija ti mu uzmi mjere. Uzeo sam mjere za čakšire i rekoh mašala aga, on se okrenu prema meni i reče uvijek sam bio guzat, još kao dijete. Kako mu ugleda lice podsjeti me da sam ga nekad davno negdje vidio. Zbog toga ga upitah odakle si aga. Ja sam iz Oraščića, ali sam doselio u ovu varoš. Stade mi dah. Baš iz kasabe Oraščić prozborih ja. Vallah ibillahi baš iz te kasabe. Zbog čega si doselio u našu varoš kad vi tamo imate poznate vinograde, i dobro živite. On me pogleda i reče moj majstore to su prošla vremena. Umrije Židov, osušiše se vinogradi, nema ko da kupuje grožđe. Muharem i ja se samo pogledasmo, obistinilo se ono što je Muharem rekao. Ja nastavih sa pričom da sam bio nekoliko dana sa karavanom trgovaca u kasabi Oraščić. Zbog toga te pitam, jesi li poznavao Hamala i Šepu. Rahmet im duša jesam. Hamal je došao sa karavanom trgovaca, kažu bio je Albanac, Šepa je rođena u Oraščiću. Šepa je bila iz fine familije ali joj roditelji rano umriješe. Nisu imali nikakve familije u Oraščiću, pa poslije smrti roditelja komšija ko bajagi preuze brigu o Šepi, i uze kućicu koju su imali Šepini roditelji. Što su je zvali Šepom upitah ja agu. Od djetinjstva su je zvali Šepa, imala je od rođenja jednu nogu kraću, pa bi pri hodu šepala. Aga nastavi priču i bez mojih pitanja. Živjeli su u jednom čardaku, tačnije preživljavali.

Dobili su i zdravo muško dijete koga smo mi mještani zvali Fukara. Kako su se mještani odnosili prema njima upitah agu. Loše moj sinko reče aga pa nastavi sa pričom. Prvo ja sam mu davao malo nafake kad bi kod mene radio, iako sam mu mogao dati duplu nadnicu. Ali mi malo imućniji domaćini bili smo veoma škrti, jednostavno smo se takmičili ko će steći veće Bogatstvo. Sve nam se to vrati smrću Židova. Ja sam svoje imanje prodao i došao sa familijom u ovu varoš, u nadi da ćemo se nekako bolje snaći u životu, jer u Oraščiću život izumire. Pogledao sam u Muharema, suze mi pođoše misleći jesu li Ahmetaga i njegovi sinovi održali obećanje da će Hamalov i Šepin mezar održavati, to jest mojih roditelja. Ako to obećanje nisu ispoštovali neću ni znati za njihove mezare. Muharem je ušao u osmu deceniju života kao i hanuma Merzija, bili su zdravi i dobro su se držali za svoje godine. Ja sam prešao šezdeset godina života, ali sam osjećao da neću još dugo živjeti. Zato jednu večer rekoh Muharemu da je ćup pun, mogu li sad uzeti onaj ćup dukata koji je napunio njegov rahmetli otac. Muharem mi reče idi u Hudžeru slobodno uzmi čup i počni praviti hajre po Bosni. Prvo reci sinovima da pune prazan ćup u dulafu koga ćeš ti staviti u dulaf za sljedeću generaciju porodice. Uzeo sam ćup koji sam napunio dukatima, odnio ga u Hudžeru i stavio u jedan dulaf, uzeo sam pun ćup koji je tu stajao godinama. Kad sam izašao iz Hudžere upitao sam Muharema što sam ćup koji sam napunio dukatima odnio u Hudžeru kad sam njega mogao koristiti da iz njega uzimam dukate, a onaj stari je mogao ostati u Hudžeri. Mutafa se nasmija pa reče, dukate kojim si napunio čup ti si ih zaradio, i teško bi ti bilo ih trošiti jer znaš da si ih zaradio svojim radom. Dukate iz ćupa koga si ti uzeo neko ih je drugi skupio, i ostavio da drugi troši te dukate. Znajući da si i ti takav jedan ćup ostavio sinovima da troše, lakše ćeš se odvojiti od ovih starih dukata. Bili smo sami u sobi. Moj majstore, moj dragi babo, moj dragi aga ja sam prešao šezdeset godina života osjećam da neću još dugo živjeti, zato ću večeras pred ukućanima saopštiti važnu stvar. Šta si god naumio ja ću te podržati u tvojim planovima. Došao je akšam sa akšamom i vrijeme večere tako da su svi ukućani na okupu. Poslije večere dođe red da se pije kahva, i da ja saopštim odluku o svom daljem životu. Dragi ukućani da vam saopštim svoju odluku o daljem svom životu. Prešao sam šezdeset godina života, osjećam da mi se bliži kraj. Zulejha se javi, i reče šta pričaš moj Hakija, ti si zdrav kao drijen, i još ćeš dugo živjeti. Moja draga ženo ja najbolje osjećam svoje zdravlje. U mene srce radi kao da nisi navila sahat pa on sve polaganije kuca, i na kraju stane. Zbog toga sam odlučio da se vratim u Oraščić gdje sam se rodio da napravim neki hajr za vrijeme svog života. U Oraščiću sam bio više gladan nego sit, ali su to ipak najbolji dani mog života uz Hamala, Šepu i starog mačka. Moja ženo Zulejha i moji dragi sinovi dobro pazite dok su živi Muharema i hanumu Merziju, oni su meni i vama dali ovaj carski život.

10.

Zato se sa halalom opraštam sa vama, možda se više nećemo nikad vidjeti. Babo šta pričaš uglas povikaše sinovi. Muharem usta iza sofre i reče, pustite Hakiju da radi šta je naumio. U životu nikad nije napravio grešku, pa se nadam da i sad ne pravi grešku svog života. Povest ću sa sobom i onog sirotoga Kemu, jer on ovdje nema nikoga pa neka mi bude pri ruci dok sam živ. Zulejha upita, moj Hakija kad si naumio ići u Oraščić. Za deset dana moja draga ženo. Prošlo je deset dana, nabavio sam dva dobra konja za mene i Kemu. Oprostih se od ukućana sa halalom, i krenusmo ja i Kemo u Oraščić. Poslije nekoliko dana puta dođosmo u Oraščić, i zakonačismo u Hanu. Nisam želio da me neko od moje generacije pozna, Zbog toga sam pustio brkove i malo bradice. Upitao sam gazdu Hana imali jednu sobicu posebno za mene i mog pratioca, jer mislimo ostati malo duže. On me pogleda i reče imam, ali to košta izvadio sam nekoliko dukata i upitao ga jeli to dosta za mjesec dana. Gazda se obradova dukatima, i reče jest aga dosta je to za mjesec dana. Izvadih još nekoliko dukata, i rekoh gazdi ovo ti je za hranu. On se obradova dukatima, pa reče, moj aga bit ćete zadovoljni smještajem i hranom. Pošto sam imao povjerenje u svog pratioca Kemu, ispričao sam mu svu svoju životnu priču, da zna zbog čega sam se vratio u kasabu Oraščić. Legli smo da spavamo ranije Zbog umora od putovanja. Izjutra mi Kemo reče da nije čuo Hodžu da okuiše sabah, a bio je budan. E moj Kemo ovdje žive škrti ljudi koji nisu mogli sakupiti dukate da sagrade Džamiju. Kemo me čudno pogleda pa upita mole li se oni uopšte Bogu. Imaju mejtef jednu veću sobu i tu klanjaju, ali moj Kemo ja sam nakanio da u Oraščiću napravim Džamiju. Hajde da ovdje klanjamo sabah, pa ćemo sići u han da nešto prezalogajimo. Onda idemo pravo na harem, da vidim jesu li mezari mog oca i majke održavani i obilježeni kako mi je obećao Ahmetaga. Poslije sofre uputili smo se prema Haremu Upitao sam Hakiju hoće li ga mještani prepoznati. Stari su umrli, a mladi nisu mogli zapamtiti moj lik jer sam imao dvanaest godina kad sam otišao iz Oraščića. Došli smo na Harem i Hakija se zaputi prema vrhu Harema. Stade pokraj dva mezara, i reče svaka čast Ahmetagi održao je riječ još je postavio i bašluke. Ja se približih mezarima i pročitah na nišanima. Đula Šepa umrla 1810 godine, na drugom nišanu je pisalo Aziz Hamal umro 1811 godine, datumi rođenja nisu bili ispisani. Nisam ništa govorio Hakiji nego obadvojica proučismo fatihu, i udalji smo se od mezara. Hakija reče Kemo sad idemo u kahvanu, tu ćemo čuti sve šta se događa u Oraščiću. Ušli smo unutra nazvali selam ljudima koji su sjedili u kahvani. Sjedosmo za jedan hastal, i naručismo kahvu. Kahvedžija nam donese kahve i upita, jeli to stigao karavan trgovaca, nije odgovori Hakija. Ja i Kemo smo došli u kasabu da vidimo za neki posao. Kahvedžija reče nema ti ovdje ništa dobro, kako propadoše vinogradi sve đavo ponese niz vodu.

11.

Hakija upita mogu li se ti vinogradi kupiti. Kahvedžija se nasmija i reče moj hadžija što će ti ti vinogradi, grožđe nema više ko da otkupi, a zemlja je slaba za obradu. Mještani sa one strane nešto siju, pate se da proizvedu bar nešto u onoj pjeskovitoj zemlji. Bud zašto možeš kupiti te stare vinograde. Popismo kahvu, Hakija mi reče Kemo hajmo na onu stranu da vidimo vinograde. Kad smo prešli drveni mostić Hakija odjednom zastade, Kemo eno čardaka gdje sam se rodio i odgojio. Hajdemo do čardaka, kad smo došli do čardaka naiđe neki čovjek, i upita Efendije tražite li nekoga. Ne tražimo nikoga nego gledamo ove vinograde čuli smo da su na prodaju. E moje Efendije što će vam ovi bezvrijedni vinogradi. Ne bi mi koristili vinograde nego nešto gradili na ovoj zemlji, e za to valja ova zemlja. Čiji je ovo vinograd i čardak, dali bih ga prodao znaš li. To je vinograd i čardak age Mustajbega on je umro, ali djeca bi jedva čekali da se riješe vinograda. Hvala ti moj domaćine reče Hakija i krenusmo nazad preko mostića. Hakija ti ne upita čovjeka koja je kuća age Mustajbega, znam ja gdje je kuća Kemo, zapamti da sam se ja ovdje rodio i živio do 12 godine života. Kemo idemo ponovo u kahvanu, zar Hakija nećemo do kuće age Mustajbega, da djecu upitaš za prodaju vinograda. Kemo ti si mlad majstor nisi sklapao nikakve poslove pa ne znaš da se poslovi sklapaju u kahvani. Hoćemo li u kahvani naći ikoga od sinova age Mustajbega. Ako sad ne bude niko od sinova age Mustajbega, poručit ćemo da neko od njih dođe u kahvanu. Ušli smo u kahvanu i sjeli za hastal. Odmah nam priđe kahvedžija, naručismo opet kahvu, a Hakija upita da li neko od sinova age Mustajbega dolazi u kahvanu. Eno onaj što sam sjedi za hastalom je njegov najstariji sin. Hajde reci mu da nam se pridruži u kahvenisanju, reče Hakija kahvedžiji. Dođe čovjek upozna se sa nama, nešto ste trebali od mene dok me pozivate za vaš hastal, reče čovjek. Jesi li ti age Mustajbega sin, upita Hakija, jesam najstariji sin Osman, je li vaš vinograd sa čardakom preko rijeke, jest vallahi ibillahi onaj najveći vinograd, odgovori Osman. Da li bi vi prodali taj vinograd, nikakve koristi nemamo od njega što ga ne bi prodali. Koliko vas braće ima upita Hakija? Trojica odgovori Osman, e za vaš vinograd daću vam po deset dukata. Vidi sa braćom pa ako se slažete sa cijenom sutra u ovo doba dovedi braću u kahvanu, naći ćemo svjedoke i pazariti vinograde. Sutradan pojaviše se braća u zakazano vrijeme, i dovedoše svjedoke. Prvo smo kahvenisali onda je Hakija izvadio 30 dukata i stavio ih na hastal. Ljudi evo vidite da za vinograd age Mustajbega dajem njegovim sinovima po 10 dukata, i da se zna daje vinograd sad u mom vlasništvu. Halal vam bili dukati, reče Hakija a braća Hakiji halališe vinograde. Prisutni ljudi u kahvani počeše nuditi svoje vinograde na prodaju Hakiji. Hakija ustade i reče doći će vrijeme pa ću i vaše vinograde kupiti. Ali prvo na ovom vinogradu koga sam kupio treba izgraditi Džamiju. Vi u kasabi nemate Džamiju, zato vas je Allah kaznio što niste napravili Džamiju.

12.

Hakija nastavi sa besjedom, ja ću dovesti majstore iz Nove Varoši platiću majstore i materijal koga nema u vašem kraju. Vaš zadatak je da se organizujete i da budete irgeti majstorima. Da napravite krečanu da dovlačite kamen ili sedru ako je ima u blizini kasabe. Odredite čovjeka koji će voditi te poslove, a ja iz ovih stopa šaljem Kemu u Varoš da dovede majstore. Ljudi koji su se zatekli u kafani samo se zgledaše, jedan od njih reče jeli to moguće efendija. Ako ste složni i hoćete raditi, sve ostalo je u Božjim rukama. Ustade jedan sredovječan čovjek i poče govoriti, u kasabi me svi znaju kao zidara, zbog toga ću ja preuzeti sve oko organizovanja poslova koje trebaju uraditi mještani. Moramo te slušati jer te dragi Allah poslao u ovu kasabu koja propada. Možda tvojim dolaskom će se vratiti stari sjaj kasabe, bez siromašnih mještana. Hakija reče, Kemo sutra ide u Novu Varoš da dovede majstore, vi mještani već sutra pripremajte materijal za gradnju Džamije. Sad je rano proljeće ako bi išlo sve po planu, ako Bog da do zime bi Džamija trebala biti sagrađena. Sutradan me Hakija posla u Novu Varoš da dovedem majstore za gradnju Džamije, rekao mi je koje ću majstore dovesti da grade džamiju. Poslije desetak dana vratio sam se sa majstorima u Kasabu Oraščić, i Hakiji saopštio tužnu vijest da je hanuma Merzija prešla na ahiret. Hakija samo odgovori neka joj rahmet duši, svi ćemo jednog dana tamo. Radovi na Džamiji su dobro napredovali, mještani su radili kao crvi. Upitah Hakiju Zbog čega je mještane uključio u rad, kad je mogao platiti irgate da rade sa majstorima. Moj Kemo svako treba da zna da nafaka ne dolazi sama ni u Božju Bogomolju zato treba uložiti truda, da se napravi. Šetajući starim vinogradima ugledasmo jednu njivu koja se zeleni među osušenim čoko tima loze. Hakija reče hajde da vidimo šta se ono u ovoj pustinji zeleni. Da vidim ako je živ Ahmetaga da mu zahvalim što je održao obećanje oko održavanja mezara. Pogledah u Hakiju, rekoh mu pa svi će znati ko si ako se javiš Ahmetaginoj porodici. Hakija se okrenu i reče, upravu si Kamo, neka tajna još traje, ali da vidim šta se ono zeleni. Dođosmo do te njive koja se zelenila, ali to nije bila njiva sa travom, nego posijani ječam i raž. Ugledasmo čovjeka kako okopava ječam. Nazvasmo selam čovjeku, i počesmo sa njim besjedu. Hakija ga upita kako uspijeva na toj parceli uzgajati ječam i raž kad je okolo sve sasušeno. Ja sam Džemo, sin sam Ahmetage koji ima preko osamdeset godina. On je jednom kad je bio vinograd, kopao rupu na kraju vinograda da pobije stožinu za sijeno. Kopajući rupu izbila je voda, pojavilo se neko malo vrelo vode. Ta voda doprinosi da uspijeva raž i ječam, jer navodnjavamo ovu njivu. Ne možemo je proširiti, vrelo je malo, nema dovoljno vode za veću parcelu. Džemo reče ono je moja kuća hajmo popiti kahvu, i da popričamo o gradnji Džamije. Efendija znam da ti plaćaš gradnju Džamije. Zbog čega to radiš ne-znam, jedino da ti dragi Allah nije dao išaret da ovdje dođeš i to dobro djelo učiniš. Uđosmo u avliju, pogledah u Hakiju koji je bio uznemiren.

Sjedosmo za hastal u avliji, u tom se pomoli Džemina hanuma, nazva selam, i reče bujrum dragi mu-safiri. Iza hanume pojavi se dedo Ahmetaga. Hakiju probi znoj ustade nazva selam, i poljubi Ahmetagu u ruku. Ahmetaga upita Hakiju jesi li ti taj čovjek koji nam gradi Džamiju, e vallahi ibillahi baš sam ja taj reče Hakija. Bog ti dao svako dobro, ako gradiš Džamiju pošteno zarađenim dukatima, pa nastavi. Vidiš li onaj čardak tamo u daljini, vidim reče Hakija. E tu ti je živjela jedna bijedna porodica, čovjek, žena i njihov mali sinčić. Čardak im je dao aga Mustajbeg da žive u njemu, ali je tog jadnog Hamala i njegovu ženu Šepu iskorištavao je koliko god je mogao. Od gladi i rada, više su bili gladni nego siti, umrli su mladi. Hakija je gutao pljuvačku, i reče Zbog čega mi to pričaš. E sad ću ti reći Zbog čega ti ovo sve pričam. Dijete koje je ostalo iza njihove smrti, ja ga uzeh i odgajao sam ga dok nije otišao u svijet. Bio sam i ja siromašan, ali to dobro djelo što sam uzeo siroče, odgajao ga kao svoju djecu, Bog me nagradio onim vrelom, pa možemo za naše potrebe uzgajati raž i ječam. Aga Mustajbeg se razbolio, ali nije mogao da ispusti dušu. Patio se i molio Alaha da ga uzme sebi. Pošto je bio Bogat doveli su mu Hodžu, da Hodža prouči za njegovo zdravlje, ili da mu prouči da skrati muke i ispusti dušu. Došao je Hodža, gledao je u agu Mustajbega, i poče da ispituje Mustajbega. Da ti nisi nanio nekom zlo, vallahi ibillahi nisam nikom. Da nisi nekog za-kidao na nadnicama. E to jesam, manje nadnice sam plaćao Hamalu i Šepi kad su kod mene radili, Zbog toga što sam im dao čardak da stanuju u njemu. E moj Mustajbeg, Allah te Zbog toga kažnjava, i ne-da ti da ispustiš dušu. Znali se za te mezare Šepe i Hamala, upita Hodža. Zna reče Mustajbeg, mezare održava, i za svaki Bajram obnavlja Ahmetaga. Je li itko postavio bašluke tim jadnicima, upita Hodža. Nije niko reče Mustajbeg. Moj aga Mustajbeg, loša si djela vršio prema tim ljudima, i Zbog toga te dragi Allah ne prima u svoje krilo. Zato da bih ispravio ovu zemaljsku grešku, i da bih se mogao rastati sa dušom napravi tim jadnicima bašluke. Mustajbeg naredi sinovima da odmah naruče bašluke za Hamala i Šepu da ih postave i urede mezare. Djeca su poslušala oca postavili bašluke, i tada se tek aga Mustajbeg rasta sa dušom. Hakija se preznoji i upita Ahmetagu što to on njemu priča. Ahmetaga se nakašlja i reče, dukate koje trošiš na gradnju Džamije, ako nisu zarađeni sa halalom, sve će nas dragi Allah kazniti, kad počnemo u Džamiji klanjati. Ahmetaga budi siguran da su ti dukati sa halalom zarađeni, i sa halalom se troše. Drago mi je to čuti efendija, ali imam neki osjećaj kao da si mi prirastao srcu, reče Ahmetaga. Moj Ahmetaga dobri ljudi su uvijek jedni uz druge Allah ih zbližava odgovori Hakija. E znaš šta efendija, u kasabi su svi Hakiju zvali efendija, da mi je samo još dočekati da se ono siroče vrati iz svijeta, i prouči fatihu ocu i majki. Ja svojoj djeci nisam dozvoljavao da ga zovu Fukara. Mi ukućani zvali smo ga imenom Abdulah.

14.

Hakija je gutao pljuvačku koja mu se od ove priče skupljala u ustima, usta i reče ako Bog da doći će i to vrijeme da vidiš tu Fukaru. Kemo hajdemo polako u Kasabu, reče Hakija. Ustao sam i sa Hakijom pošao prema Kasabi. Prethodno smo se zahvalili domaćinima na kahvi. Idući prema kasabi Hakija zastade, i reče čuli ti onu priču Ahmetage, jedva sam se suzdržao da ne pustim suzu. On je pričao moju priču, i o mojim roditeljima. Kemo sutra ako Bog da odmah poslije sabaha sa majstorom Ramom idemo uzvodno uz rijeku Sunčicu da nešto vidimo. Slegnuh ramenima, i rekoh kako ti kažeš. Klanjali smo sabah i zovnuli glavnog majstora, da pođe sa nama. Prešli smo na lijevu obalu rijeke Sunčice. Hakija se okrenu prema majstoru Rami, i reče mu. Ramo dobro pogledaj avaj teren vinograda, ostalo ću te pitati kad dođemo na početak ovih vinograda. Išli smo tako jedno vrijeme, niko ništa nije besjedio. Kad smo došli do kraja vinograda, odnosno početka vinograda koji su išli nizvodno prema kasabi, Hakija zastade okrenu se prema majstoru Osmanu pa ga upita Osmane vidio si ove vinograde čokoti su suhi zapušteni, jer nema tko da to grožđe otkupljuje. Dole na kraju vinograda, jučer Kemo i ja vidjeli smo da čovjek uzgaja ječam i raž. Uspijeva mu to što je slučajno kopajući pronašao malo vrelo vode, i uz pomoć te vode uspijeva ječam i raž. To znači da ovoj pjeskovitoj zemlji treba voda da bi rađala. Osmane znaš li Zbog čega sam te doveo ovdje, vallahi ibillahi ne znam reče Osman. Vidio si vinograde vidiš rječicu Sunčicu, pa te sad pitam može li se povrh ovih vinograda, napraviti jaz za navodnjavanje. Osman se zamisli pa reče, može vallahi ibillahi Hakija bez ikakvih problema. Ništa više nećemo besjediti, niti vi u kasabi nemojte besjediti o ovom šta smo gledali. Ja upitah Hakiju Zbog čega da ne besjedimo radosnu vijest, ako se to ostvari sa jazom. Hakija reče, vlasnici vinograda neće htjeti prodati vinograde, nego će opet za njih raditi bijeda. Zbog toga ću ja prvo kupiti vinograde napraviti jaz za topljenje te zemlje i podijeliti parcele, jadnicima koji su tu radili sa djecom da bi preživjeli. Složismo se sa Hakijinim planom, obećasmo da o tome nećemo besjediti. Vratili smo se u kasabu, otišli smo pravo u kahvanu na kahvu. Sjedili smo neko vrijeme bez ikakve besjede, a onda Hakija zovnu kahvedžiju, i reče mu: Razglasi po kasabi ko hoće da proda vinograd, neka sutra u akšam dođe u kahvanu. Kahvedžija odmah prisutnima reče, da po kasabi razglase da efendija kupuje vinograde, pa ko hoće da proda vinograd neka sutra u akšam dođe u kahvanu. Sutradan okupiše se svi vlasnici vinograda. Puna kahvana ljudi. Hakija poče besjedu, ljudi ko hoće da proda vinograd neka sam odluči o cijeni svog vinograda, da pošteno pazarimo sa halalom. Tu večer Hakija je otkupio sve vinograde, bilo ih je oko desetak. Ljudi su bili zadovoljni, vinogradi su propali, a zemlja pjeskulja nije vrijedila ništa. Napravili su i neke pismene ugovore da je efendija otkupio sve vinograde.

15.

Uđosmo u sobu u kojoj smo spavali. Hakija reče sad sam rahat mogu ostvariti svoj san, zahvaljujući majstoru Muharemu. Hvala mu velika i Bog mu dao dug život. Kakve sad planove imaš Hakija prozborih ja. Kemo sine moj prvo ćemo ove godine napraviti Džamiju naći ću ljude koji će počupati čokote, i prekopati vinograde. Ljudima ću dobro platiti da i oni osjete šta je imati. Nadam se daću poživjeti još da ostvarim planove, i potrošim dukate. Te zime se sagradi Džamija i pokri se. Unutrašnje radove kako reče Hakija, uradiće dogodine do ramazana a ramazan je u septembru. Vinogradi su očišćeni i preko-pani tako da se na proljeće može početi praviti jaz za navodnjavanje. Prođe zima, i počeše radovi na Džamiji. Hakija mi reče da se raspitam koliko ima na desnoj obali slabo stojećih porodica. Na lijevoj on zna da nema nijedna dobro stojeća porodica, to jest svi jedva preživljavaju. Upitah ga što će mu ti podaci o mještanima kasabe. Kemo ja osjećam da neću još dugo živjeti, pa želim da dokrajčim započeti posao. Vinograde koje sam kupio podijelit ću slabo stojećim familijama. Neka sami počnu kopati jaz za navodnjavanje, i rješavati probleme između sebe, bez posrednika. Za nekoliko dana sve smo siromašne familije prebrojali sad je došao red da se vinogradi u parcelama podjele tim familijama. Hakija je sazvao sve te ljude da dođu do Džamije da im saopšti važnu vijest za dalji njihov život. Pošto su se okupili pozvani ljudi, Hakija im saopšti da će svi dobiti po jednu parcelu vinograda. Jedan mlađi domaćin se javi, i reče što će nam ta zemlja kad nije plodna. Hakija odgovori u tome i jest problem. Jeste li vidjeli u Ahmetage ječam i raž kako uspijeva, a ista je zemlja. Jesmo nekoliko njih povika, ali Ahmetaga ima vrelo pa topi zemlju. E takvo će te vrelo i vi, uz pomoć majstora Osmana, sami napraviti. Kako, povika narod? Gore u vrhu vinograda od rijeke Sunčice prokopati će te jaz, navratiti dio Sunčice tim jazom sve do kraja vinograda. Iz tog jaza svi ćete natapati svoje parcele. Dobra zamisao reče jedan domaćin, kako je ostvariti. Hakija odgovori dobili ste parcele džabe vaše je da svojim radom napravite jaz za navodnjavanje. Majstor Osman će voditi radove vi trebate samo da ga slušate i radite. Ostali mještani kasabe nemaju ništa sa jazom. Narod povika hvala ti efendija, odmah sutra počinjemo sa radom da bi ove godine mogli zasaditi njive koje ste nam poklonili efendija. Hakija obeća domaćinima, ako završe jaz na vrijeme on će im kupiti sjemena. Radovi su napredovali na Džamiji, jaz je bio sve duži i duži, ljudi su radili da što prije završe kanal za navodnjavanje, da bi na vrijeme mogli posijati parcele koje su dobili od Hakije. Po kasabi su počele priče, ko je efendija, odakle je došao, ko ga je poslao u Oraščić da pravi dobra djela? Mnogi su govorili da je od Alaha poslan, a drugi su govorili da kasaba nije zaslužila da Allah pošalje takvog dobrotvora. Siromašni završiše jaz i pustiše vodu kroz kanal. Mnogi mještani kasabe, pogotovo gazde čiji su bili vinogradi, nije bilo jasno šta se dešava.

16.

Hakija svoje obećanje izvrši, kupi sjemena za ljude kojima je dao parcele, da zasade svoje nove njive. Poslije mjesec dana na lijevoj strani gdje su bili vinogradi, sve je bilo zeleno od zasađenih žitarica. Sa desne strane dolazile su age da vide čudo što napravi efendija sa siromasima. Džamija se završi prija ramazanskih dana, imućni mještani, a Bogami i siromašni su donosili ćilime da se Džamija zastre za klanjanje. Ali sve je bilo više nevjerice, ko je efendija Hakija? Jedne večeri u kahvani čovjek upita Hakiju da im kaže ko je, odakle je došao da pomaže ljudima u kasabi, da im sagradi Džamiju, kakav ima razlog za ta dobra djela? Sutra poslije akšama sve ćete saznati o meni, ako budete u kahvani. Kad smo pošli na spavanje ja upitah Hakiju hoće li im odati tajnu, Hakija mi odgovori da neće ništa pričati, nego će sići u kahvanu u odjeći koju je nosio kao Fukara. Tako da bi se njegovi vršnjaci morali sjetiti koje on, pogotovo stariji ljudi koji su još živi. Svanu, klanjasmo sabah. Hakija reče kad berber otvori brijačnicu, otići ću da se obrijem da me lakše mogu prepoznati po liku iz mladosti. Poslije Ikindije Hakija skide čakšire osta u dugim gaćama, košulji i džemperu. E moj Kemo ovako sam hodao kao dječak, i ovakav ću sići u kahvanu. Dođe i akšam mi siđošmo u kahvanu. Kad smo ušli ljudi koji su bili u kahvani samo uzdahnuše, efendija što si u gaćama reče jedan čovjek, drugi se oglasi pa to je Fukara. Da ja sam onaj Fukara koga ste dok sam bio dijete zvali. Nasta tišina u kahvani. Hakija prvi prozbori , da nije bilo Ahmetage ja bih sad kod svojih dragih roditelja ležao u haremu. Ali Ahmetaga me poslije dženaze povede svojoj kući, odgoji me do svoje 12 godine kad odoh u svijet. Po kasabi se ubrzo proću vijest da je efendija Hakija, ustvari Fukara dijete od Hamala i Šepe. Počeše ljudi dolaziti u kahvanu da vide Fukaru koji im svoju tugu iz djetinjstva vrati dobrotom. Na vrata kahvane pomoli se i starac Ahmetaga. Zagrli efendiju Hakiju, i reče sad mogu na miru umrijeti. Uvijek si mi bio u mislima jesi li živ i dali ćeš održati obećanje, da ćeš jednog dana doći da posjetiš mezare roditelja. Neki su te ljudi vidjeli na haremu kod mezara roditelja, ali ja sam mislio da si ti neki dobrotvor koji posjećuje sve mezare. Hakija usta sa sećije pa prozbori ljudima, sad ću vam još nešto reći. Znam da ste ako zaradite koju kilu žita kuhali kašu i jeli, niste mogli samljeti žito pošto je mlinar Safet uzimao trećinu brašna. Sad ćete imati žita, opet će vam za mljevenje Safet uzimati trećinu brašna, i tako se obogatiti sa vaših leđa. Zbog toga ću dati da se sagradi mlinica čiji će vlasnik biti Ahmetagin sin, znam da su pošteni, znaju šta je biti siromah, zato vam za mljevenje neće uzimati veću količinu brašna. Dragi efendija kako ćemo se mi tebi odužiti za ova dobra djela, koja si učinio za nas siromašne mještane kasabe Oraščić. Moje komšije ja iz Oraščića neću nigdje ići, tu ću i umrijeti, jedino vam u amanet ostavljam da posjećujete mezare Šepe, Hamala, i Fukare, i da nam proučite fatihu. Usta Ahmetaga, i upita Hakiju, je li se ženio i imali potomaka.

17.

Sve u svoje vrijeme ćete doznati o mom životu, reče Hakija. Džamija je gotova približava se ramazan i otvorenje Džamije, vi mještani trebate dovesti imama i redovno ga plaćati za svoj rad, to učinite prije ramazana. Svi prisutni složiše se za Hodžu davati će određenu sumu dukata, da bi Hodža mogao normalno živjeti i voditi Džamiju, da se svaki vakat klanja u Džamiji. Te večeri svi se iz kahvane vratiše zadovoljni svojim kućama. Doznali su koje dobrotvor što sagradi Džamiju, i siromašnim podjeli zemlju. Vratili smo se u sobu u Hanu gdje smo konači-li, tada Hakija reče: Kemo ti si završio krojački zanat u kasabi nema krojača, a bio si mi kao sin evo ti ove dukate da napraviš kuću, krojačku radnju i da se oženiš. Šta zboriš Hakija, rekoh ja. Zborim to što si čuo, poslije namaza ja selim u čardak gdje sam se rodio i djetinjstvo proveo, tu ću i umrijeti. Ali Hakija ti si još zdrav čovjek. E moj Kemo ja najbolje znam o svom zdravlju. Ti znaš da feder pokreće sat. Kad taj feder oslabi, ti ne možeš više naviti sat da kuca. U čovjeka isto postoji jedna vrsta federa koji daje otkucaje srcu, taj moj feder koji mi je dragi Allah dao, oslabio je. Jednog dana neće moći pokrenuti moje srce, to će se brzo desiti. Zbog toga moj Kemo nađi milać i počni odmah sa gradnjom kuće i radionice. Poslije ramazana se rastajemo, ja ću u čardak ti ćeš mi donositi hranu s tobom ću besjediti. I ako ko od mještana navrati u čardak da besjedimo i skratimo duge zimske noći, Moj Hakija zar misliš da ti ljudi neće dolaziti u čardak donositi hranu, i besjediti sa tobom. Znam ja da će dolaziti ljudi da besjede, ali malo će biti njih koji će istinski besjediti sa mnom. Mnogi će me ispitivati o mom životu i odakle mi dukati. Ali moj Hakija ljudima koje si usrećio svojim dolaskom, poklonio im imanja oni će biti istinski posjetioci, da ti se oduže za dobra djela. Moj Kemo još si mlad i zelen, vidjet ćeš u svom životu kako je raditi sa ljudima. Neki ostaju dobri ljudi cijelog svog života, neki kad se malo obogate budu gori od onih koji su vazda bili bogati. Ne znam šta nam sutrašnji dan donosi, tako ne znamo kako će se ljudi kojima sam dao imanja, ponašati za nekoliko godina, kad stanu na svoje noge. Zato sa ljudima budi uvijek dobar, ali se drži jednog odstojanja i od najboljeg prijatelja, možda će ti on baš podapeti nogu u životu. Na ovakve Hakijine riječi nisam ništa odgovorio. Mještani dovedoše Hodžu, poče da se klanja i mole dragom Allahu u Džamiji. Dođe ramazan, Džamija je na teraviji uvijek bila puna, ja sam sa zebnjom očekivao kraj ramazana i rastanak sa Hakijom. Kuću sam u dobar vakat ozidao, i upoznao sam djevojku koju ću oženiti po Hakijinom savjetu. Dođe i taj dan kad klanjasmo Bajram, ja čestitah Bajram Hakiji, on također meni, ali mi prozbori bolnu riječ. Ja večeras idem u čardak, pa dođi Kemo da besjedimo. Tu večer donio sam u čardak nešto hrane za Hakiju malo smo popričali. Upitah ga da mu donesem šiltu za spavanje, jastuk i pokrivač. Hakija sve to od-bi, i reče na ovakvoj sam se ponjavi rodio odgojio i na ponjavi ću umrijeti.

18.

Po kasabi poče priča da se efendija vratio u čardak da živi gdje se rodio. Jedne večeri kad sam ga posjetio, Hakija reče ljudi navraćaju besjedimo, ali noć mi je duga. Zato Kemo nabavi mi mačka da po noći imam s kim pričati, a on bi za uzvrat mojoj priči preo, tako bi zaspali obojica. Kemo nemoj mi mladog mačka donijeti, nego nekog starog mačka. Stari mačak ne luta po šumi. Našao sam jednog starog žutog mačka i odnio ga Hakiji. Hakija mu je odmah dao ime Žućo. Nahrani ga dobro, tako da mačak odmah leže na ponjavu, i poče presti. Kao dijete mačku koga sam tada imao nisam ništa davao za jest, jer ni mi nismo imali šta jesti. On se sam snalazio i lovio po šumi reče Hakija. Ti Žućo imaš sreću da sad ja imam šta jesti tako da ćeš i ti uživati u jelu, nećeš morati ići da loviš po šumi, a vidim star si ti za lova. Mi starci dobro ćemo se slagati. Stvarno Hakija i mačak dobro su se slagali. Gdje bi god Hakija išao tu je bio i mačak, uvijek bi pred Džamijom čekao Hakiju da zajedno idu u čardak. Često sam ih viđao u Haremu pokraj mezarova Hakijinih roditelja. Jednu večer dok smo o svačemu zborili, Hakija mi ostavi u amanet, ako on umre prija mačka da ga nastavim hraniti. Ako ga nađem mrtva da ga sahranim odmah iza ograde, sa vanjske strane harema, blizu njega i njegovih roditelja. Mezari njegovih roditelja su uz ogradu harema, tu će biti i njegov mezar. Da stavim ploču mačku sa natpisom Fukarin Žućo. Dođe proljeće, na Hakiji se vidjelo da je sve slabijeg života. Jednog dana mi reče, Kemo idi u Staru Varoš i dovedi mi sinove da me oni sahrane. Rekao sam, kad sam pošao od kuće da ne dolaze u kasabu dok ih ne zovnem. Sad je trenutak njihovog dolaska da se vidimo posljednji put na ovom svijetu. Odmah sam poslušao Hakiju, i otišao u Staru Varoš po njegove sinove. Za dva tri dana sam se vratio sa njegovim sinovima u kasabu. Pošto sam ja u međuvremenu napravio kuću i oženio se, tako da sam Hakine sinove ugostio kod sebe. Čim su ušli u kuću u glas povikaše, a gdje nam je babo. Ja ih pogledah i rekoh prvo sjednite, pa ćemo uz kahvu popričati. Vi ne znate ništa o babi, a vjerovatno ni majstor Muharem nije vam ispričao njegovu životnu priču. Vaš babo meni je rekao da vam ispričam njegov život do današnjeg dana. Kad sam im sve ispričao o Hakijinom životu, blizanci za-plakaše ne mogu da vjeruju u tu priču šta im je babo propatio u mladosti. Pa gdje nam je sad babo, povikaše blizanci. Babo vam živi u čardaku gdje se rodio i odgojio. Sad ćemo ručati, i odvesti ću vas do njega. Poslije ručka krenuli smo ka čardaku. U čardaku nas dočeka Hakija sa Žućom u naramku. Ispusti Žuću zaplaka i zagrli blizance. Moji dragi sinovi došli ste na vrijeme da se oprostimo, i halalimo jedni drugima. Sjedite moji sinovi pa da prozborimo koju riječ. Ali babo ti ovdje nemaš ni sećiju, gdje ćemo sjesti. Sjedite na pod na ponjavu ja sam ovdje rođen i odgojen bez sećije i jastuka. Blizanci u glas povikaše, pa što sad tako živiš naš dragi babo. Ja sam odlučio da umrem u uslovima u kojim sam se rodio i odgojio. To su bili moji najljepši dani sa Šepom i Hamalom moji dragi sinovi.

19.

Poravnite pa mi recite šta ima novo u Staroj Varoši. Blizanci sjedoše, i počeše priču o dešavanju u Varoši, poslije njegova odlaska. Naša majka Zulejha tvoja žena je dobro i poselamila te puno. Hanuma Merzija poslije tvoga odlaska od kuće ubrzo je umrla. Majstor Muharem je lani umro. Svoj imetak je ostavio nama. Neka im je rahmet bili su već u po-odmaklim godinama. Prvo mi recite jeste li se oženili, i kako radnja radi. Prije pola godine oženili smo bliznakinje. Cijela čaršija je pričala blizanci oženili bliznakinje, i šalili se da ćemo obadva sad dobiti po četvorke. Radnja radi odlično imamo dvojicu majstora i dva šegrta. Sad mi recite najvažniju stvar, punite li ćup za te četvorke, jer to je još u amanet ostavio rahmetli Muharemov otac. Dragi babo mi smo ćup napunili i ostavili ga u hudžeru, punimo sad drugi. Ako nam se rode četvorke jedan ćup je mali za osmero čeljadi. Hakija se nasmija i reče daj bože da bude kako vi kažete. Moji sinovi harem nije daleko pa hajdemo da vidite gdje su vam dedo i nana ukopani, prozbori Hakija. Ustali smo sa ponjave na kojoj smo sjedili i krenusmo prema haremu, za nama je išao i Žućo. Kad smo stigli do mezara, zaplaka Hakija za-plakaše mu i sinovi zaplakah i ja, a Žućo sjede i tužnim mačjim pogledom pogleda prema mezarima. Proučismo fatihu i vratismo se u čardak. Usput niko nije progovarao, svako je imao svoje misli u glavi. Kad smo ušli u čardak opet poravnismo to jest sjedosmo na pod na one prostrte ponjave. Sjedili smo tako jedno vrijeme svako sa svojim mislima. Hakija prvi progovori, moji dragi sinovi ja sam dosta učinio za ovu bijedu u Oraščiću. Ostalo je nešto dukata pa napravite kakav hajr u ovoj kasabi za uspomenu na mene i moje roditelje. Mačak je sjedio u Hakijinom krilu, preo i gledao u nas. Babo nećeš ti još umrijeti povika jedan od Hakijinih sinova. Hoću, hoću moji sinovi, moji su dani odbrojani ja ću ubrzo na ahiret. Hakija izgovori te riječi i prevrnu se na leđa, Žućo zamjauka. Hakija ubrzo ispusti dušu. Sinovi povikaše babo, babo, ali babe na ovom svijetu više nema. Sutradan je bila dženaza, kažu da nije zapamćena takva dženaza u kasabi. Sinovi su klanjali babi dženazu jer su bili imami. Sedam dana poslije Hakijine smrti klanjala se hatma. Poslije klanjanja sinovi se obratiše džematlijama. Drage džematlije kasabe Oraščić znate šta je babo uradio za ovu kasabu. Vidite i sami da je sve uložio u lijevu stranu obale Sunčice. To je normalno, tu se rodio i odgojio, živio sa siromašnim ljudima, i želio da im pomogne. Zato ćemo mi njegovi sinovi koji smo se rodili u Bogatstvu da vam napravimo kameni most da vas bolje spojimo sa desne i lijeve strane Sunčice. Nadamo se da je naš rahmetli babo dobro djelo učinio, da više u kasabi ne bude bijede. Daćemo još da se na lijevoj i desnoj obali naprave pojilišta za stoku. Hajvan zaslužuje da se za njega nešto uradi, da ne moraju silaziti na Sunčicu da se napiju vode. Mi ćemo ako Bogda doći do godine da stavimo bašluke rahmetli babi. Hakijini sinovi su sutradan napustili kasabu, i vratili se svojim obavezama u Staroj Varoši. U čardaku je ostao sam mačak Žućo.

20.

Ja sam ga hranio i često sam ga viđao, da leži na Hakijinom mezaru. Jednog dana kad sam Žući donio hranu, nisam ga našao u čardaku, a nije ga bilo ni u okolini čardaka. Sutradan ista stvar Žuće nema. Pošao sam da ga tražim, prvo sam pošao u harem, pošto sam Žuću često viđao na Hakijinom mezaru. Iz daleka sam vidio Žuću kako leži na Hakijinom mezaru. Kad sam se približio mezaru imao sam šta vidjeti, Žućo se istegao koliko je dug i širok, bio je mrtav. Otišao sam kući po alat da Žuću zakopam po Hakinoj želji. Pošto sam sahranio Žuću, naručio sam ploču sa natpisom Fukarin Žućo. Kameni most preko Sunčice se sagradi, napraviše se pojilišta za hajvan. Dođe i godišnjica od Hakijine smrti, i očekivanje da se pojave Hakijini blizanci, da stave babi bašluke. Dođe i taj dan. Dođoše blizanci staviše bašluke sa natpisom Fukara umro 1882 godine, to je bila Hakijina želja. Ja stavih mačku Žući ploču sa natpisom Fukarin Žućo. Kad smo se vraćali sa harema, kroz glavu mi prođoše Hakijine riječi. Moj Kemo ko se rodi u siromaštvu, pa se obogati opet će se vratiti siromaštvu. Bogatstvo neće izgubiti, ali dani mladosti su najljepši dani za čovjeka, bili oni bijedni ili veseli. Svako se vraća tim danima, siromah siromaštvu bogataš bogatstvu, to su najljepši dani. Ja sam se pored bogatstva vratio siromaštvu, to jest svom djetinjstvu. Moji sinovi se neće vratiti siromaštvu, jer su rođeni u bogatstvu, i svoju mladost proveli u bogatstvu, oni ne znaju kako se odgojiti kao bijeda. Na džumi Hakijini sinovi dadoše u amanet mještanima kasabe Oraščić, da na uspomenu na njihovog oca Fukaru, efendiji Hakiji održavaju čardak kao uspomenu na njegovu dobrotu koju je učinio kasabi Oraščić. Oni će svakog Bajrama dolaziti na mezare babe, nane i dede, posjetit će i grob Žuće, Hakijinog prijatelja. Tako se završi život Fukare, i priča o njemu. Često sam odlazio u čardak, sjedio u čardaku, razmišljajući o mnogim Hakijinim savjetima. Kroz uši su mi prolaze njegove riječi. Hakija je govorio, Kemo u nas u Bosni se neke stvari tumače naopako. Star čovjek dedo, smatra se pametnim i mudrim, njegovi se savjeti slušaju. Ne mora Kemo značiti da je star čovjek pametan i mudar. Može dijete od 10 godina biti pametnije i mudrije od stara čovjeka. Zato Kemo ne odbacuj ničije savjete, kad god ti neko dadne neki savjet, ti sam dobro razmisli o tom savjetu. Ima ljudi koji misle samo na zlo, i daju takve loše savjete, da čovjek ako ne misli svojom glavom propadne u životu. Iskustva ljudi treba slušati, izvući pouku o tim životnim iskustvima. Sjedio sam u čardaku, zapalio cigaru, a kroz glavu su mi prolazile Hakijine /Fukarine/ riječi. Kući i u radnji nisam osjećao savjete i priče Hakijine. Ali kad bih došao u čardak, kroz uši su mi prolazili Hakijini savjeti. Tako mi je jedne prilike zborio da se niko nije rodio bogat, a i sa radom se ne može obogatiti, sva se bogatstva steknu nekom prevarom. Tada sam ga upitao, a Hakija kako si se ti i majstor Muharem obogatili. Moj sinko nismo se ni mi pošteno obogatili, mi jesmo sa halalom i radom zaradili dukate.

21.

Ali smo svoj rad naplaćivali više nego što je vrijedio. Sve što smo šili mogli smo jeftinije prodavati. Bojim se za svoje sinove da ne pobjesne i ne stigne ih božja kazna. Moj Kemo čovjek se rodi od sjemena, kad umre tijelo struhne samo mu duša ode na onaj svijet. Sjeme je u muškarca, a božja bašča za djecu je u žene. Bez ta dva bića na zemlji ne bi bilo života. Zbog toga Kemo pazi na ženu i djecu, svoj rad naplaćuj pošteno. Nemoj smatrati da tvoj rad vrijedi više od ostalih seljačkih radova. Prenu se, vidim da sam u čardaku, nema Hakije ali su mi sve njegove riječi prošle kroz glavu. Izađoh iz čardaka sa mislima koje je Hakija izgovorio prija smrti, da se boji za svoje sinove da ne pobjesne i da ih ne stigne božja kazna. Dođe ramazanski Bajram ja sam bio u očekivanju, hoće li Hakijini blizanci doći na mezar babe nane i dede. Drugi dan ramazanskog Bajrama pojaviše se blizanci u kasabi. Ja sam ih ugostio nisam im dao da idu u Han, jer je mene njihov babo zadužio do kraja života da ih ugostim kad dođu u kasabu da posjete mezare. Poslije ikindije otišli smo u Harem da proučimo fatihu Hamalu, Šepi, i Fukari. Sa harema smo se uputili u kahvanu, da uz kahvu popričamo o svemu. Ja sam prvo braću upitao jesu li dobili djecu. Mirza reče ja sam dobio kćerkicu, a Faik ima sina. Nije se ostvarilo ono što je narod pričao da mi blizanci, a žene su nam bliznakinje, da ćemo dobiti četvorke. Počeli smo priču o poslu, braća su upitala kako ide posao kod mene pošto sam radim u krojačkoj radnji. Pa ne mogu se ni pohvaliti ni požaliti, zarada za jedan normalan život je dobra. Faik nastavi sa besjedom, u nas posao pomalo propada, sve je veća konkurencija u Staroj Varoši, tako da cijena naših proizvoda opada. Mora se više raditi, a zarada je manja. Hoće li djeca preuzeti naš posao još je rano govoriti, pošto imaju tek godinu dana. Kahvenisasmo i vratismo se mojoj kući. Tu se iskupiše komšije, i napravismo baš lijepo sijelo. Pošto sam ja već ulazio u staračke godine života, moje životno iskustvo mi je govorilo da sa braćom nešto nije u redu. Sutradan se braća vratiše u Staru Varoš, obećaše da će opet za Hadžijski Bajram doći. U mojoj radnji kćerka i sin su pomalo preuzimali posao. Dođe i prođe Hadžijski Bajram, braća se ne pojaviše u kasabi. Stariji ljudi su pomrli, omladina nije znala za Hamala, Šepu i Fukaru, ni za Fukarine sinove blizance. Jednostavno se obistinilo, o čemu je Hakija pričao. Ljudi su čudni brzo se mijenjaju u svom ponašanju. Prenose sa koljena na koljeno loše stvari, dobra djela ljudi ne spominju. Tako se i u kasabi Oraščić nešto slično desilo. Od mlađih ljudi niko nije znao za Hakiju koji je njihovim očevima podijelio zemlju. Jedino na džamiji je pisalo ko je podigao džamiju i to na Arapskom jeziku, tako da omladina ni to nije znala. Prođe nekoliko godina a od braće ni glasa. Zbog toga jednog dana saopštih ženi i djeci da ako Bogda na proljeće idem u Staru Varoš da vidim šta se desilo sa Hakijinim sinovima. Dođe proljeće da ostvarim svoju odluku da idem u Staru Varoš. Žena i djeca mi rekoše, Kemo ti si više star čovjek.

22.

Povedi komšiju Ziju da te prati na putu, i da ti bude pri ruci u Varoši. Poslušao sam ženu i djecu i sa Zijom krenuh u Staru Varoš. Ziji sam rekao kad dođemo u Staru Varoš, nećemo tražiti braću nego ćemo za njih čuti u kahvani. Stigosmo u Staru Varoš smjestismo se u hanu. Pošto smo se odmorili pošli smo na kahvu u obližnju kahvanu. Kahvana je bila preko puta krojačke radnje blizanaca. Uđosmo u kahvanu i sjedosmo za jedan hastal sa pogledom na krojačku radnju blizanaca. Kahvedžija nam donese kahve, ja ga upitah dali i sad onu krojačku radnju drže blizanci. Kahvedžija odgovori oni su prije nekoliko godina prodali radnju. Ostao sam bez riječi, pomislih nešto se veliko desilo dok su oni prodali radnju. Navriješe mi uspomene kad sam učio zanat u toj radnji sa gazdom Muharemom i majstorom Hakijom. Bila su to lijepa vremena. Čovjek koji je sjedio za drugim hastalom uključi se u razgovor. Braću je velika nevolja snašla, kakva nevolja upitah ja. Oni su oženili bliznakinje koje su se razboljele, imale su obadvije neku tešku bolest, neizlječivu. Pošto ih ja ne mogu razlikovati, znam da jedan blizanac ima kćerku sa jednom kraćom nogom. U drugog blizanca je muško dijete koji je problem, može u svaku pređu. Tako da blizanci imaju problema sa ženama i djecom. Zbog toga dane provode kod kuće. Neko ih je veliko prokletstvo zadesilo, i ako su dobri i pošteni ljudi. Ja pogledah Ziju, a Zijo mene, ostadosmo neko vrijeme bez riječi. Prvi prozbori Zijo, i upita hoćemo li ih posjetiti kući. Nećemo rekoh ja. Nećemo im još posjetom na muke pristajati. Neka im dragi Allah podari sela-meta da žene ozdrave. Zijo sutra se vraćamo u kasabu. Vratili smo se u Oraščić, ženi sam ispričao šta je zadesilo blizance. Žena mi reče što ih nisi posjetio, i upitao trebali im dukata za život pošto ne rade. Draga ženo ja znam dobro da oni imaju od čega živjeti. Hakija mi je ispričao porodičnu tradiciju punjenja ćupa dukatima. Prošle su nekolike godine ništa ne čuh o blizancima, a vazda su mi bili u mislima. Jednog dana proću se po kasabi da neki čovjek traži milać da pravi kuću, a došao je iz Stare Varoši. Odmah sam otišao da potražim tog čovjeka, i da se raspitam za blizance. Otišao sam u kahvanu u nadi da ću tamo naći čovjeka sa kim ću po-razgovarati o blizancima. Kad sam ušao u kahvanu zaostao mije dah kad ugledah jednog od Hakijinih blizanaca. Odmah sam mu prišao, i upitah ga poznaješ li ti mene. Ja znam da si ti jedan od Hakijinih sinova blizanaca. Jesam ja sam Mirza a ti si Kemo, sjećam se prijateljstva između tebe i mog babe. Sjedosmo za hastal i počesmo besjedu. Jeli ti Mirza tražiš milać za kuću u Oraščiću. Jesam Kemo, nas je velika nesreća zadesila. Žena mi je umrla, a kćerka ima jednu nogu kraću, nasljedstvo od nane. Kod brata Faika žena je još živa, ali se svaki čas čeka da ispusti dušu. Faik ima sina problema date Bog sačuva, sad se odao i alkoholu. Mi braća odlučili smo da se vratimo u babin rodni kraj, i tu provedemo ostatak života. Ima li Kemo kakva parcela na prodaju da napravimo malo kućice. Moj Mirza ona parcela pokraj čardaka je rahmetli tvoga babe.

23.

Tu možeš napraviti kućicu. Hajde Kemo da odmah vidim tu parcelu. Kad smo došli do čardaka i vidjeli gdje se može napraviti kuća, Mirza progovori: Kemo jest da si stariji čovjek, vitalan si još, Zbog toga ću te u ime prijateljstva zadužiti da nađeš majstore da naprave kuću. Ja ću ti dati dukate za te radove. Pošto je nevjesta, svastika na umoru ja ću se vratiti u Staru Varoš. Mirza do jeseni kuća će biti gotova, tako da ćeš moći ovdje zimu provesti ti i ostali članovi porodice. Mirza mi je dao dukate za gradnju kuće, sa napomenom da donji sprat prizemlja bude malo veće površine. Majstori su počeli sa gradnjom kuće i obećali da će do zime kuća biti gotova. Dođe zima kuća se završi, ali od Hakijine djece ni glasa. Prođe zima ja poslah u Staru Varoš Ziju da vidi šta se događa sa blizancima. Zijo se vrati poslije nekoliko dana, i saopšti mi vijest o Hakinim blizancima. U Faika je žena umrla, ostala su braća i kćerka Mirze. Faikov sin Fuad otišao je negdje ne znaju ni oni za njega. U maju mjesecu doći će da žive u Oraščiću, dok prodaju imanje u Staroj Varoši. Dođe mjesec maj pojaviše se blizanci i Mirzina kćerka, Faikov Fuad nije bio sa njima. Braća opremiše kuću. Od prizemlja napraviše za omladinu da se tu sastaje, sijeli, i ašikuju pošto omladina nije išla u kahvanu. Mirzina Samija koja je šepala kao rahmetli joj nana, počela je poboljevati. Mirza je govorio ne daj Bože da dobije bolest majkinu, jer ću je sigurno izgubiti. Samija je bila sve bolesnija i bolesnija. U proljeće umrije u 28 godini života. Od nane je naslijedila kraću nogu a od majke tešku bolest. Ostadoše samo braća, često su išli u čardak, dane su tu provodili ko zna o čemu su razmišljali. Slabo su se družili sa mještanima. Našli su jednu ženu koja im je kuhala i prala veš. Dođe zima braća se skroz povukoše u sebe. Ja bih ponekad otišao da sa njima besjedim, ali to bi bilo kratko, osjećao sam da braća najviše vole biti sama. Mirza je isto pobolijevao, bio je sve bolesniji, pogodila ga je smrt kćerke Samije. U proljeće umrije i Mirza, sudbina se nadovezala da porodično umiru u proljeće. Faik osta sam, mene zamoli da pošaljem Ziju da mu potraži sina Fuada, i da ga dovede u kasabu. Odmah sam Ziju poslao u Staru Varoš da se raspita o Faikovom sinu Fuadu. Poslije nekoliko dana Zijo se vrati sa putovanja, i saopšti mi tužnu vijest. Fuad se vratio u Staru Varoš, hamali za komad hljeba i čašu rakije. Izgleda da i on ima istu bolest kao što mu je majka imala. Ziju sam odmah ponovo vratio u Staru Varoš, da po svaku cijenu dovede Fuada u kasabu Oraščić. Prošlo je desetak dana, a od Zije ni traga ni glasa. Petnaesti dan dođe Zijo sa momkom koji je bijedno izgledao. Odmah ga odvedosmo do babe. Kad Faik ugleda sina zaplaka to isto učini i sin Fuad. Sjedoše jedan pokraj drugog, Fuad kroz plač poče pričati. Moj babo bio sam svakakav, ali znaš li Zbog čega. Ne znam moj sine Fuade. Kad se razbolila majka, pa onda tetka, Samija je šepala osjetio sam da je u nama neko veliko prokletstvo. Otišao sam od kuće hamalio sam kao dedo da bih preživio. Osjetio sam da će naša porodica brzo preseliti na ahiret.

24.

Gdje je amidža Mirza i Samija? Moj Fuade oni su umrli. Sutra ćemo posjetiti mezare. Od naše porodice u kasabi Oraščić već ima pet mezara. Sutradan smo sa Zijom, Faikom i Fuadom otišli na mezare i proučili mrtvima fatihu. Fuad je bio sve lošijega zdravlja. Faik mi reče ima istu bolest kao što mu je imala majka, neće dugo moj Kemo. Faikove riječi se obistiniše. Fuad umrije u proljeće. Faik osta sam, šta bi od onakvog života, prozbori Faik. Kemo vidiš da svi umiremo u proljeće Bog zna i ja ću umrijeti dogodine. Zbog toga Kemo iako si stariji čovjek poslije moje smrti ovu kuću ostavljam tebi i omladini, da tu sijeli i ašikuje. Tebe zadužujem, i nadam se da ćeš dotle biti živ, da nama porodici napraviš turbe, ogradiš kamenom mezare, jer naše mezare neće imati ko obilaziti. Što Faik izgovori u jesen te godine obistini se se u proljeće sljedeće godine, i Faik umrije. Braća su u Staroj Varoši napravili turbe za porodicu, majku Zulejhu, za majstora Muharema njegovu ženu Merziju, za svoje žene bliznakinje. Njihove će mezare obilaziti njihova rodbina, a možda će dolaziti i u Oraščić da obilaze mezare Hakijine porodice. Zbog toga sam poslao Ziju u Staru Varoš, da dovede majstore koji su pravili turbe u Staroj Varoši. Da takvo turbe naprave za Hakiju njegove sinove i ostale članove porodice. Kemo je doveo majstore koji su za tri mjeseca napravili veličanstveno turbe i uredili mezare. Godine su prolazile, ja uzeh 90 godinu života. Rodbina Hakijine žene i blizanaca svake godine dolaze na mezare za vrijeme ramazanskog i hadžijskog Bajrama. Imao sam dosta godina, blizu kuće mi je bila kahvana tako da sam često odlazio u kahvanu. Jednog mi dana priđe jedan mlađi čovjek, i upita me jesi li ti Kemo, najstariji čovjek u kasabi. Ja mu potvrdih da sam Kemo i najstariji mještanin kasabe Oraščić. Pošto si već u po-odmaklim godinama, hoćeš li mi moći ispričati neki značajan događaj u Kasabi Oraščić, da ja to zapišem. Ja hodam po Bosni, zapisujem običaje događaje sve što je zanimljivo da se ne zaboravi. Kako tebi bijaše ime upitah ga ja. Ja sam Hercegovac iz Mostara, a ime mi je Semir. Vidim ja da ti nisi iz ovih krajeva, razvlačiš kad govoriš. Ima jedan vrlo zanimljiv događaj koji se veže za kasabu Oraščić, i Staru Varoš. Volio bi da bude zapisan da se ne zaboravi. Ja sam star čovjek ne mogu dugo sjediti u kahvani, Zbog toga te pozivam da budeš moj musafir. Da se ja izvalim na svojoj šilti, i dati ispričam istinit i tužan događaj. Moj Semire sutra iz hana preseli mojoj kući, ja i moji ukućani očekujemo te. Sutradan se pomoli Semir mlad i zgodan momak, pravi Hercegovac. Nazva selam i uđosmo u kuču. Bujrum moj Semire, sjedi da kahvenišemo. Semir sjede na sećiju, i prozbori. Moj dedo Kemo ti mene primi u goste, a ne znaš ni ko sam ni šta sam. Semire ja čovjeka na prvi pogled ocijenim, kakav je čovjek, ti si mi se odmah svidio na prvi pogled. Kemo ja ću prvo da ti ispričam ukratko o sebi ko sam i odakle dolazim. Ime mi je Semir, rođen sam u Mostaru. Otac mije bio trgovac, školovao sam se u Carigradu. Poslije završene škole vraćam se u svoju sunčanu Hercegovinu.

25.

Dvije godine bio sam sa Dervišima u Blagaju. Poslije babine smrti odlučio sam da putujem po Bosni i Hercegovini, da pišem običaje i razne događaje da se ne zaborave. Vjeruješ li Kemo da u jednoj varoši ima raznih običaja, od sokaka do sokaka. Kako su se ljudi doseljavali u pojedine mahale sa sobom su donosili običaje iz svog kraja. Pošto je babo bio prilično Bogat, govorio sam mu da ide na Hadž. On je uvijek govorio da dukati trgovaca nisu za Hadža. Zbog toga što svaka vaga preteže trgovcu. Zato ja sad imam mogućnost da hodam po Bosni i Hercegovini. Ti mi Kemo reče da razvlačim kad govorim, mi Hercegovci tako zborimo. Ali znaš li Kemo što je u Hercegovini takav govor. Ne znam moj Semire rekoh ja. Vidi Kemo Hercegovina je kamenita. Ljetine što se skupi to treba razvući do sljedeće ljetine. Sa razvlače-njem te ljetine razvlačio se i govor Hercegovaca. Semire pošto si školovan čovjek, prije nego ti počnem sa pričom o Fukari, da te upitam za neke stvari. Prvo ću ti postaviti pitanje za riječi kad god kod nekog domaćina umre ili pogine dijete, kaže se nedomi te Bog razumjeti. Svi žalimo za tim djetetom i razumijemo domaćina u njegovom bolu, a kažemo nedomi te Bog razumjeti. Moj Kemo to su velike riječi. Svi roditelji razumiju bol za djetetom, ali ga samo istinski može razumjeti roditelj koji je izgubio dijete. Zbog toga se kaže nedomi te Bog razumjeti, to jest ne doživjeti tu bol za svojim djetetom, jer tek tada osjetiš bol onog roditelja koji je izgubio dijete. Moj Semire ljudi kad pričaju neki događaj, dodaju ili oduzimaju neke riječi, tako da ta priča ne bude istinska. Zbog toga je dobro što ti zapisuješ te događaje. Ako taj zapis bude negdje i zabačen u budžak, neko će ga nekad naći i pročitati. Kemo ti me upita Zbog čega ljudi dodaju ili oduzimaju neke riječi i tako mijenjaju istinu. Moj Kemo nema usta koja nisu nešto slagala, da oprostiš ni guzice koja nije prnula. Takvi su ljudi u životu, mnogi hoće u svaku predžu. Semire ja sam star čovjek pamćenje me još služi. Neću imati kuveta da ti za dva tri dana ispričam Fukarinu priču. Zbog toga ćeš moj musafir biti malo duže. Ja se izvalih na šiltu i poče besjedu koju mi je Hakija pričao. Pošto me usta zaboliše od priče, predložih Semiru da sutra nastavimo sa pričom. Semir jedva dočeka sa prestankom priče, ali nastavi Hercegovac priču sa mojom kćerkom. Sutradan sam nastavio besjedu koju sam ja doživio sa Hakijom, pošto sam Haki bio desna ruka u svemu. Vidim ja da se Semir vrti oko moje kćeri, zato ga upitah bili ti mogao živjeti u našoj kasabi. Pa kad bih našao finu djevojku mogao bih ostati ovdje. Znaš li Semire što te ovo pitam, ne znam Kemo reče Semir. Ama vidim ti se vrtiš oko moje Zinete, a nije izgleda ni njoj mrsko s tobom biti. Zbog toga ako ste se zaljubili, i hoćete se uzeti eno vam ona kuća koju je meni ostavio rahmetli Faik. Zineta progovori babo, nemoj ti meni babo, babo je sve dobro vidio. Za-kažite vjenčanje sa hodžom i bujrum u kuću koja je prazna. Ja ću za nekoliko dana završiti priču, a vi nastavite svoj život.

26.

Zineta i Hercegovac Semir se uzeše, ja im dadoh kuću koju mi je ostavio blizanac Faik. Semir, pametan Hercegovac, u prizemlju otvori kahvanu za omladinu. To je možda prvi kafić koji se otvori u Bosni za omladinu. Djeca su provodila svoj život, ja sam čekao kad ću preseliti na ahiret. Bilo mije drago što je Semir zapisao životnu priču jedne Bosanske porodice. Zamolih moga zeta Semira, da nastavi pratiti događanja u Oraščiču, zbog toga što mi iz glave nisu izlazile Hakine rijeći”siromah kad se obogati, pohasi I opet se vraća u siromaštvo”. Obečah puncu da ču pratiti sva događanja u Orašćiću i zapisivat događaje. Prvih nekoliko godina koje sam proveo u kasabi bilo je pravo blagostanje za život zahvaljujući Fukari. Stariji ljudi su se sjećali Fukare, i njegovog dobroćinstva prema njima. Nitko nikom nije zavidio pomagali su jedni drugima, zaslugom Fukare i njegovih sinova u Oraščiću nije bilo siromašnih familija. Hodža je bio zadovoljan, mještani su redovno prikupljali prilog za Hodžinu porodicu.Cijela godina u kasabi Oraščić je bila u cvatu. Stariji mještani na sjećanje svog dobrotvora, održavali su sijela u čardaku gdje se rodio Fukara.Prisjećali se i pričali o njegovoj porodici koja je bijedno živjela nitko im nije pomagao u životu više su bili gladni nego siti.Ipak Fukara je sa svojim sinovima bogatstvo koje je stekao dao sve njima. Fukari-na generacija je preselila na Ahiret. Ostala su njihova djeca i unučad.Sve se manje pričalo o Fukari. Prestala su sijela u čardaku koji je bio kao spomenik na Fukaru. Sin Fukarin ostavio je žiteljima Oraščića da čuvaju čardak, da podsjeća na svog dobrotvora koji je svojim dukatima učinio da u Oraščiću nema siromaha. Kao što ja Hakija- Fukara u svojoj besjedi rekao da se dobra djela zaboravljaju prestane se o njima pričati. Loša djela su uvijek na glasu, prenose se sa koljena na koljeno. Unučad od Hakijine generacije nisu ni znali odakle im imanja, koje napravio jaz za navodnjavanje, a kamoli da su znali nešto o Fukari. Dolazili su u kahvanu unučad od očeva koji su poznavali Fukaru. Mogao sam da čujem razmišljaja tih mladića. Po njihovom razgovoru osjetio sam da če sve poći naopako. Fukara je sam govorio, ne znam kako će se ljudi ponašati kad se obogate i stanu na svoje noge. Unuk Ahmetage naslijedio je mlinicu koju je Hakija napravio ,i dao njegovom ocu da pošteno naplaćuje mljevenje žita, da ne uzima trećinu brašna od mljevenog žita kao što uzima Safet. Ta mlinica je mljela žito za bivše siromahe, na desnoj strani obale Sunčice bila je mlinica Safeta koji je mljeo žito za age.Age nikad nisu donosile žito u sirotinjsku mlinicu koju je napravio Fukara, oni su se držali svog dostojanstva i bogatstva. Jedno večer poslije Teravije u kahvani se nađe nekoliko mladića, sjedoše za sto i naručiše šabese, za njih je kahva bilo mizerno piće. Među njima je bio i Ahmetagin unuk koji je naslijedio mlinicu od babe koju je napravio Fukara za siromahe. Novi vlasnik mlinice saopšti da od sutra uzima jednu trećinu brašna za mljevenje kao i mlinar Safet. Ostali ljudi koji su se nalazili u kahvani rekoše, ako to uradiš propašćemo svi. Nečemo više imati viška brašna za prodaju trgovcima u Velikoj Kasabi, ti ćeš se sa naših leđa obogatiti rekoše ljudi koji su sjedili u kahvani. Kako sam rekao tako će biti od sutra, ko god donese žito na mljevenje ja uzimam jednu trećinu brašna.Ako je tako reče jedan momak, ja sutra počinjem praviti mlinicu za svoje žito. 27.

Aga koji je sjedio u kahvani oglasi se pa reče, moji momci naopako razmišljate. Kako ja razumih sa-gradiće se još devet mlinica, tako da svak ima svoju mlinicu.Tako je moj aga,vi možete davati jednu trećinu brašna mlinaru Safetu pošto imate dobru zemlju i pašnjake za stoku. Mi pomoću vode možemo uzgajati samo žitarice, nemamo pašnjake pa držimo koze koje se hrane šumom.Znam sinko reče aga, ali devet mlinica napraviti zna-teli koliko treba dukata. Mi imamo dukate da napravimo mlinice, rekoše mladići. Zar se isplati da svako domaćinstvo ima mlinicu za svoje potrebe. Isplati bolje nego davati trećinu brašna za mljevenje žita.Bilo bi tako da je mlinicu samo napraviti i ništa više oko nje raditi. Treba točak za mljevenje koji je od kamena nositi u Staru Varoš na oštrenje, voda je voda, voda pravi štetu na mlinici. Mi čemo početi praviti mlinice, a ti aga daji trećinu brašna Zaimu za mljevenje žita. Sjedim i slušam razgovor, padoše mi na pamet riječi Fukare koji je izgovorio mom puncu, da ne-zna kako če se ljudi ponašati kad stanu na svoje noge, kad steknu neko bogatstvo. Osjetio sam da dolazi taj sudnji dan za siromašne bogataše. Unučad čijim je dedama Fukara poklonio svoju dobrotu da ne budu Fukare kao što je on bio, nisu uopšte znali za Fukaru i njegova dobra djela kako su im preci živjeli do dolaska Fukare u rođeni zavičaj. Čak su se ismijavali Turbetima Hamala, Šepe i Fukare, pošto je na njihovim bašlucima pisala samo godina smrti. Omladina je govorila kako su ovi umrli prija rođenja. Nitko više nije ništa pričao o Fukari. Unučad ljudi koje je Fukara izbavio iz bijede nisu ništa znali o Fukari Pošto sam napisao cijeli život Fukare, želio sam da im objasnim neke događaje o Fukari. Nisu željeli da išta znaju o Fukari, samo su govorili šta nam imaš pričati o Fukari, jer Fukara uvijek ostaje bijednik. Stomak mi se prevrtao na takvo ponašanje novopečenih bogataša. Bajao sam se da se ne obistine riječi Fukare, kad se čovjek obogati on se bahato ponaša prema svom stečenom bogatstvu,sa takvim ponašanjem ponovo se vrača u bijedu. Bogat čovjek je iz djetinjstva nauči od oca da bogatstvo čuva, i po mogućnosti povećava. Dani su prolazili u gradnji mlinica, unučad ljudi kojima je Fukara promijenio život gradili su mlinice. U njima je ostala bijeda od predaka pa su bogatstvo trošili nemilice. Nisu znali za riječi starih ljudi, dabogda imao pa ne-imao. Posmatrao sam te sad odrasle ljude kako se razbacuju bogatstvom. Ja sam u svoju kahvanu morao dovlačiti šabese iz Stare Varoši, kupujući ih od Arnauta koji su pravili taj napitak. Siromašni sad bogataši nisu htjeli da piju kahvu pili su samo šabesu, još su tražili da nabavim i rakiju da bi se uz rakiju mogli malo razveseliti. Mlinice su se počele praviti sve jedna do druge, svaki domaćin je pravio sebi mlinicu. Moj punac Kemo koji je prevalio osamdeset godina života, govorio je ovo na dobro neće izaći. Obistiniće se Hakijine riječi siromah kad se obogati pobjesni i opet se vraća u siromaštvo. Djedovi i očevi sadašnji domaćina imanja na lijevoj obali Sunčice nisu držali do milostinje koju im je poklonio Hakija, i uspomenu na samog dobrotvora.Njihovom smrču sve se promijenilo, njihovi unuci i djeca smatrali su da su uvijek imali ta imanja,da su ih naslijedili od svojih očeva. Počele su se rasparćavati imanja. Djeca su dijelila imanja između sebe, tako da su parcele bile sve manje i manje.Opet je počeo težak život za unuke domaćina kojima je Hakija poklonio imanja.

28.

Na desnoj obali Sunčice, gdje su uvijek živjeli imućni domaćini situacija je bila drugačija od domaćina sa lijeve obale Sunčice.Age su svoje porodice držali na okupu nisu dali da se imanja dijele, uvijek je najstariji sin poslije smrti oca vodio imanje gdje nije bilo muške djece stariji zet je bio glava kuće. Djelovali su kao zadruga sa direktorom i radnicima. Tako se imanja nisu parčala nego su složno radili na tim imanjima. Dok na lijevoj strani Sunčice, imanja su bila sve manja i manja braća su dijelila imanja. Na lijevoj strani bilo je devet mlinova, na desnoj samo jedan. Age sa desne strane su negodovale što su napravljene tolike mlinice, tako da se poremetio tok Sunčice. Sve je mirisalo da se bogati siromasi vračaju siromaštvu. Od čardaka koji je trebao biti kao uspomena na Fukaru koji se u njemu rodio i umro pretvorili su u štalu. Pravljenjem mlinica vode u jazu je bilo sve manje i manje, tako da su počele svađe zbog nedovoljnog dotoka vode. Fukara je dijelio parcele prema broju članova porodice.Galib je imao samo jednog sina zbog toga je dobio najmanju parcelu zemlje,njegova parcela je bila prva na jazu.Galibov sin bio je u godinama, unučadima je ispričao kakav mu je život bio dok su postojali vinogradi, kako je on i ostali mještani koji su radili u tim vinogradima za age živjeli. Vinogradi su propali nije imao tko otkupljivati to grožđe, zbog toga što je Židov umro koji je prerađivao grožđe. Velika kasaba je bila daleka da se konjima grožđe nosi na pazar za prodaju. Galib je imao dva unuka, svojom pričom o životu dok je bio kao dijete, Galib je davao savjete da se ponašaju skromno da ne bala-haju sa zarađenim dukatima. Dunjaluk je ne predvidljiv, sve se može vratiti na staro, i još gore stanje.Zato moji unuci fala vam što niste napravili mlinicu, žito nosite na desnu stranu kod Zaima neka uzima trećinu žita bolje ćete proći nego ovi što su napravili mlinice. Da bi mlinica radila i mljela fino brašno treba na mlinici vazda nešto popravljati i mijenjati, jer voda je voda ona vazda pravi belaj na mlinici. Održavanje mlinice je skupo zato mlinica za malu količini žita se ne isplati. Otiđite našem dobrotvoru na mezar proučite Fatihu cijeloj njegovoj porodici. Tako je Galib koji je kao i moj punac prevalio osamdesetu godinu života savjetovao unuke. Unuci Galiba, kao i Galibov sin bili su suprotnost od ostalih novopečenih bogataša. Galibova porodica živjela je skromno. Održavali su mezare cijele Hakijine- Fukarine porodice, jednostavno slušali su savjete svog dede, koji je imao ogromno životno iskustvo. Te godine izda pšenica i raž rod je bio slab, kapricom su potrošili dosta dukata praveći mlinice. Tu zimu su malo teže progurali.Hakija- Fukara halalio im je svaki dukat potrošen u njihovu korist. Oni nisu gajili dobrotu jednog siromaha koji ih je izbavio iz bijede. Kroz uši su mi prošle riječi, koje je Fukara izgovorio mom puncu. Ne-znam kad stanu na svoje noge kako će se ponašati.Prvo imanje na jazu je bilo Galibovih unuka. Oni nisu napravili mlinicu tako da šumu na obali Sunčice nisu sjekli pošto im nije smetala. Dedo je čak savjetovao unuke da u donjem dijelu imanja posade Orahe i Košćane. Unučad taj dedin prijedlog su prihvatili, posadili Košćane i Orahe. Pošto su imanja strma prema rječici Sunčici, šuma i posađeni Orasi, Košćani štitili su zemlju da je Sunčica ne podkopova. Ostali siromašni bogataši posjekoše šumu i napraviše mlinice. Sunčica bi u proljeće nadošla i podkopavala imanja.Mlinice su uzimale vodu, i vračale je u jaz.

29.

Moglo se primijetiti da se nešto čudno dešava sa rječicom Sunčicom. Kako se sa Sunčicom nešto dešavalo, tako se dešavalo sa imanjima novopečenih bogataša. Kasaba nije bila više u cvatu, što se, ti će lijeve strane Sunčice. U vazduhu je mirisao neki belaj, neko prokletstvo koje će zadesiti vlasnike imanja.Kad je Hašimaga pretvorio Fukarin čardak u štalu, moj punac Kemo rekao je da to neće izaći na dobro. Jedne godine su bile velike kiše, više od mjesec dana je padala kiša. Od te silne kiše zemlja se toliko natopila, da je nastao odron koji je promijenio tok rječice Sunčice. Jaz se više nije mogao uspostaviti niti drugi napraviti, mlinice ostadoše na suhom koritu Sunčice. Jedino su Galibovi unuci mogli napraviti jaz do svog imanja, što su i učinili. Nije kišovito vrijeme toliko doprinijelo belaju, nego sjeća šume i pravljenje mlinica. U Galibovih unuka nije bilo nikakve štete. Slušali su savjete dede da ne sjeku šumu uz rijeku Sunčicu nego da još sade Orahe i Košćane. Galib je ušao u devedesetu godinu svog života, zbog toga je pozvao sina i unuke, da im još kaže koji savjet. Do sada su sve savjete dede pretvorili u djela. Moj sine ti si već star prešao si sedamdesetu godinu života, zato želim da tvojim sinovima mojim unucima dam još koji savjet prija nego preselim na Ahiret. Što ču vam sad reći nemojte to uzeti kao gotovo za zdravo. Hakija-Fukara dobro je govorio, ako je čovjek star ne-znači da je pametan, da su njegovi savjeti dobri. Zbog toga poslušajte svačije savjete, pa i djeteta, onda vi razmislite o tim savjetima. Ja ču vam samo jednu stvar reći, imate ovo imanje koje je meni dao Hakija-Fukara. To je najmanje imanje od svih imanja koje je Hakija podijelio. Ja sam dobio najmanje imanje, jer sam imao samo jedno dijete vašeg babu. Hakija je bio pošten i pravedan čovjek, tako daje pravio parcele po broju članova u domaćinstvu. Sa ovim malim imanjem dobro smo živjeli nismo bala-hali, vodili smo skroman život. Niste potrošili ušteđene dukate ugradnju mlinica, možete opet navodnjava-ti njivu i sijati žitarice. Sad ste vi moji unuci oženjeni imate djecu, ako bi djelili imanje ne-bi nitko imao ništa. Zato složno živite u ovoj kući zajedno obrađujte zemlju. Imanje je malo za ovu sadašnju našu porodicu, zato utrošite dukate koje imamo u neki posao, od koje će biti fajde za cijelu porodicu. Komšije su svoju ušteđevinu potrošili u gradnji mlinica koje su sad na suhom, ne-mogu više navodnjava-ti imanja. Zato će oni početi prodavati imanja, kao što su to učinile age kad su propali vinogradi. Bez vode to je opet ona stara zemlja pjeskulja. Naše komšije imaju još nešto dukata, tako da će ići tražiti sebi i porodici sela-meta. Mnogi će odseliti u Staru Varoš početi tamo život kakav takav, ovdje nemaju više života bez vode. Čuo sam da Arifagina djeca prodaju svoje imanje koje graniči sa našim, ako ste voljni kupi-tega. Ali dedo što će-nam to imanje kad se ne-može više navodnjava-ti. Sve sam ovo ispričao da sami razmišljate o sudbini vaših porodica. Ja i vaš babo čemo brzo na onaj svijet, viste slušali naše savjete, fala bogu sve nam je išlo na ruku. Pa dobro dedo da kupimo to imanje kakve ćemo koristi imati od te njive. Moji unuci znate šta bi dedo uradio sa te njive. Nabavio bi pčele i na toj njivi napravio pčelinjak. Vidite i sami kakve paše u ovom našem kraju ima za pčele, a nitko ne drži pčele. Mi ne-znamo ništa o pčelama rekoše unuci. U moj vakat nije se puno znalo o žitaricama, samo o vinogradima. Ali smo ipak naučili mnoge stvari od ljudi koji su se bavili uzgojem žitarica.

30.

Zato i vi obiđi-te ova naša okolna sela, pa nađite čovjeka koji će vas naučiti da radite sa pčelama. Moji unuci nemojte vi moju besjedu uzeti kao gotovo za zdravo. Hakija je govorio da star čovjek iskusan u životu ne-mora značiti da daje dobre savjete. Zato vi dobro razmislite šta bih trebali raditi da povećate prihode za život. Sa ovim imanjem nećete moći prehraniti porodice. Ja sam mogao i vaš babo prilično dobro živjeti sa onom parcelom koju mi je dodijelio Hakija. Nije bilo puno ukućana, sa vašom ženidbom naše se domaćinstvo povećalo, zato razmislite zbog vaše djece kako ćete povećati kućne doprinose. Ja sam samo dao jedan prijedlog šta bih ja uradio, vi radite šta znate. Unučad se zgledaše pa rekoše, dedo mi ne-znamo ništa o pčelama. Znam da ne-znate ništa o pčelama. Ja u selu Ljeskovina poznajem čovjeka koji ima pčele i dobro živi od prodaje meda. Šta mi imamo od toga što ti poznaješ domaćina iz sela Ljeskovina. Sad je zimsko doba, pa ćeš ti Sabite koji dan otići u selo Ljeskovina naći pčelara Muju pozvati ga da dođe kod nas kao muhađir nekoliko dana da popričam sa njim. Hoće-li li Mujaga prihvatiti tvoj poziv dedo, hoće sinko sad je zimsko doba pa Mujaga nema posla oko pčela. Pošto selo nije daleko ja ču prekosutra poći u selo Ljeskovinu i prenijeti tvoju poruku Mujagi. Sutradan se Sabit pripremi za odlazak u selo Ljeskovinu, da saopšti dedin poziv Mujagi, da dođe kao muhađir nekoliko dana da o nečemu po-razgovaraju. Sabit odsedla konja, i zaputi se u selo Ljeskovinu. Kad je stigao u selo Sabit lahko nađe Mujaginu kuču. Sabit nazva Selam, i reče čovjeku koji je bio pred kućom, ja sam Galibov unuk iz kasabe Oraščić trebao bi mi Mujaga. Ja sam Mujo znam dobro tvoga dedu,znam ti i babu. Bujrum uđimo u kuču, da čujem zbog čega si došao. Sabit uđe sa Mujagom u kuču, upozna se sa Mujaginom čeljadi. Prvo ćemo popiti kahvu pa nešto prezalo-gajiti, i popričati o razlogu tvoga dolaska. Sve se odigra kako je Mujaga kazao. Poslije jela Mujaga upita Sabita razlog njegovog dolaska. Moj Mujaga ne-bih ti znao tačno kazati šta dedo smjera, samo te poziva da nekoliko dana budeš njegov muhađir, da sa tobom o nećemo besjedi. Biće mi drago da sa tvojim dedo besjedim, to je iskusan čovjek. U životu je svašta prošao, i ostao pri svom poštenju. Čuo sam šta se desilo sa imanjima, samo je vaše ostalo to je sigurno dedina zasluga što vam je dao dobar savjet. Poslušali smo dedin savjet i nismo napravili mlinicu, nego smo na obali Sunčice posadili Košćane i Orahe, tako da nam Sunčica nije napravila nikakvu štetu. Dedo je od Hakije dobio najmanje imanje, zbog toga što je imao samo našeg babu. Naš babo ima nas dvojicu tako da se povećalo domaćinstvo. Parcela je mala pošto smo se oženili nečemo moći prehraniti porodicu, zbog toga dedo želi da sa tobom prozbori koju riječ. Nemam sad nikakva posla oko pčela, pa reci dedi iduću hevtu eto me kod vas. Sad ćemo malo obići da vidiš od čega moja porodica živi. Vidjećeš pčelinjak koji mi daje dobre prinose za život. Ako se nećemo dugo zadržati može da me u povratku ne uhvati akšam. Moj sine nećeš se ti danas vračati kući, bit ćeš na konaku kod mene, sutra u zoru možeš poći svojoj kući. Prihvatio sam gostoprimstvo Mujage. Otišli smo na pčelinjak. Moj Mujaga pčela hoće ujest nije lako sa njima raditi reče Sabit. Sinko pčela hoće ujest,pas hoće ujest krava hoće ubosti i tako dalje, ako sa njima ne-znaš postupati. Nitko ti nije neprijatelj ako ljudski postupaš.

31.

Znašli ti Sabite čiji je ujed najgori, zmijski reče Sabit. Nije sinko najgori ujed je kad te čovjek ujede on ujeda direktno u srce, to je najgora bol ona se ne-može izliječiti. Još si mlad pa nisi to doživio, dabogda nikad ne doživio ujed čovjeka. Nisu mi jasne tvoje riječi Mujaga reče Sabit. Znam da ti nisu jasne, volio bi da ti nikad ne-budu jasne, samo će ti biti jasne poslije ujeda. Nego vidiš-li ti ove moje košnice, ima ih dvije vrste u deblu i košarici. Košnica od debla je šuplje drvo koje pronađem u šumi. Košaricu pletem od Ljeskovi-ne koje u nas ima izobilja selo je dobilo ime po Ljeskovi-ni. Pčele neće propuh u košnici, zbog toga ove pletene košnice moram oblijepiti blatom pomiješanim kravljom balegom. Sabitu se nije svidio pčelinjak vidio je da tu treba veliko znanje i ljubav prema pčelama. Vratiše se Mujaginoj kući u Mujage se već okupilo sijelo. Pročulo se po selu da je iz Oraščića došao muhađir u Mujage. Običaj u selu Ljeskovina bio je u koju god kuču dođe muhađir da se u toj kući napravi sijelo, da se koja prozbori sa ukućanima i muhađirom. Sijelo je bilo lijepo pričalo se o svemu i svačemu. Pošto se narod razišao večerali smo i legli spavati poslije klanjanja sabah namaza oprostio sam se od ukućana i pođoh kući. Na polasku Mujaga mi reče eto me iduće hevte kod vas u Oraščić. Kad sam došao kući šaopštio sam dedi i babi da iduće hevte Mujaga dolazi kod nas. Dođe ta hevta i sa njom se pojavi Mujaga. Dočekasmo muhađira, Mujaga se upita sa ukućanima. Sjedosmo na sećiju očekujući da majka skuha kahvu da je u zdravlju i rahatluku popijemo sa Mujagom. Dedo je sjedio na šilti pokraj šporeta, on se nije micao sa svoje šilte. Kad smo svi sjeli dedo reče Merhaba Mujaga, drago mi je što si došao nismo se odavno vidjeli. Merhaba moj Galibe, u pravu si odavno nismo prozborili o mnogim stvarima. Moj Mujaga nas je zadesila velika nesreća. Sunčica je promijenila tok svog kretanja ostasmo bez gaza. Čuo sam za to vjerovatno je uzrok gradnja mlinica na Sunčici. Moj Mujaga ništa se nije ispoštovalo što su Fukara i njegovi sinovi ostavili u amanet nama siromasima. Fukarin- Muharemov čardak u kojem je rođen umro je u tom čardaku. Njegova djeca su ostavila u amanet taj čardak, na uspomenu na njihovog oca. Taj čardak je pretvoren u štalu,mlinica koje je Fukara predvidio da radi za ljude kojima je dao imanja. Ahmetagin unuk dade sebi za pravo da preuzme mlin u svoje vlasništvo, i da određiva cijenu za mljevenje žita. Moj Mujaga da si živ i zdrav obistiniše se Hakijine riječi, ne-znam kako će se ljudi ponašati kad se obogate i stanu na svoje noge. Galibe ti si se držao Hakijini riječi, tako si savjetovao svoje unuke, fala bogu tvoje imanje je ostalo. Tako je Mujaga, ali imam jedan problem, zbog toga sam te pozva da prohaberimo koju o tom problemu. Dedera Galibe da čujem o tom problemu. Ti znaš Mujaga da je Fukara-Hakija bio pravedan čovjek pa je imanja dijelio po broju članova domaćinstva. Ja sam imao samo jednog sina, zbog toga sam dobio najmanje imanje. U međuvremenu domaćinstvo se povećalo. Sin se oženio doveo snahu, koja mu hvala bogu rodi dva sina moje zlatne unuke. Unuci se oženiše pa ja dobi četiri praunuka, fala bogu imanje je ostalo, ali tolika čeljad ne-može se prehraniti sa tim imanjem. Moramo nešto preduzeti da bi čeljad ostala na okupu. Zbog toga sam predložio da kupe imanje od našeg komšije koje se više ne-može topiti i uzgajati žitarice. Šta ja tu mogu pomoći moj Galibe. Ne-znam možeš-li pomoći ali možeš dati svoj savjet šta sam ja zamislio.

32.

Dedera da čujem reče Mujaga. Ja sam unucima predložio da se počnu baviti pčelarstvom, da na toj parceli naprave pčelinjak. Mujaga se počeša po bradi pa prozbori. Galibe taj tvoj prijedlog nije dobar. Pčele su poseban hajvan, o pčelama treba dosta znati, nije to ko kozu pusti je u šumu da nađe sebi pašu. Pčele idu u šumu i nađu pašu, donesu pašu naprave med, ja taj med uzmem i prodam to ti tako zamišljaš rad sa pčelama. Moj Galibaga nije to tako. Za pčele treba imati posebno znanje i ljubav, koja se stiče radom sa ljudima koji se odavno bave pčelarstvom, ja sam to sve naslijedio od rahmetli babe. Ne razumijem te moj Mujaga. Stariji si od mene ne-znači da si pametniji i mudriji od mene. Vala-hi ibilahi i Fukara je govorio poslušaj savjet djeteta možda je taj savjet bolji od stara čovjeka sad ču ja tebi Galibaga na malo drugi način objasniti moje razmišljanje, pa češ shvatiti sve što sam ti rekao o pčelama. Ti si svog sina i unučad od malih nogu učio o vjeri i molitvi dragom Allahu. Mujaga tu si u pravu. Oni su istinski vjernici tako su odgojeni prema dragom Allahu. Da ih sad upućuješ u vjeru učiš klanjanju bili, bili pravi istinski vjernici, ne bi u starosti ne-možeš naućiti da budeš pravi istinski vjernik, a kamoli naučiti raditi sa pčelama. Od malih nogu sve se ući. Ko u starosti prihvatio vjeru, nikad ne može biti istinski vjernik, kao onaj koji od djetinjstva vjeruje. Tako moj Galibe ni pčelar ne može postati pravi zaljubljenik u pčele kao onaj koji je od oca učio o pčelarstvu. Zato moj Galibaga ti reci djeci da kupe tu parcelu njive i ponovo je pretvore u vinograd. Dedo osta zapanjen, ne može da vjeruje šta mu Mujaga govori. Pa moj Mujaga ja znam da loza dobro uspijeva u ovoj pjeskovitoj zemlji. Šta raditi sa grožđem neću ne uzubilah kao Jevrej praviti vino i rakiju. Nećeš Galibaga grožđe se koristi za jelo, nije samo za vino i rakiju. Mujaga ja te ništa ne-razumijem. Grožđe ovdje dobro rodi, ne mogu ga nositi zbog daljine u Staru Varoš da ga prodam, šta čemo sa tolikim grožđem, jesti ga umjesto hljeba jeli to misliš. Evo pred kućom imamo odrinu. Ove godine bacila je rod preko petsto kila, više od pola grožđa je propalo. Svi imaju lozu pred kućom za svoje potrebe, ostalo propadne u svakog. Moj Mujaga ne spominji mi grožđe, dok su bili vinogradi bili smo hamali agama više gladni nego siti. Age su se obogatile na račun našeg rada i velike količina grožđa. Imali su Jevreja koji im je otkupljivo grožđe, nema Jevreja nema otkupa. Jeza me uhvati kad neko spomene vinograde, zbog njih sam bio više gladan nego sit, fala Fukari pa nas spasi bijede. Moj Galibe ti mene ne sasluša do kraja. Odmah ti se kosa digla na glavi, kad sam spomenuo vinograde. Slušaj ti mene dalje tvoja je zadnja odluka poslije moje priče. Kad posadite čokote u vinograd, treba čeke-ti tri godine da počne rod. Na desnoj strani ima šljiva koje dobro rađaju, imate odrine pokraj kuća, kako kažeš pola vam roda grožđa propadne. Od šljiva pravite bestilj pekmez nešto osušite na suncu kao hošaf za kompota. Tako je moj Mujaga, ali kakve to veze ima sa vinogradom koga pred-lažeš da moji unuci ponovo posade. Slušaj ti mene dalje Galibe. Ti si u svom životu bio nekoliko puta u Staroj Varoši, ne-znaš kakav je tamo život. De Mujaga boga-ti skrati tu priču. Hoću moj Galibe. Ti nikad nisi vidio suho grožđe, i suhe šljive, nisam vala-hi ibilahi. Slušaj dalje šta ču ti reći. Postoje sušare za voće, a ne samo bačve i rakijski kazani. Tako ti boga skrati tu priču Mujaga. Ne-može biti kraća, ti si seljak koji zna samo proizvesti višak prodati da bih kupio osnovne potrepštine za kuču.

33.

Slušaj dalje umjesto bačvi i rakijski kazana, postoje sušare za voće. Grožđe i šljive suše u tim sušara-ma, pa tako osušeno voće možeš lako nositi do Velike Varoši i prodati ga. Znam da se šljive suše za kompote tako što je raspolovimo i sušimo na suncu, mi voće sušeno na suncu zovemo hošaf. Za grožđe nisam nikad čuo da se suši. Grožđe se ne-može sušiti na suncu nego u sušari kao i šljiva cijela ne polovi se da-bi se izvadila košpica. Za šljivu znam da je suhu mogu prodati,nikad nisam vidio suho grožđe, ko kupuje to suho grožđe i zašta se koristi. Moj Galibe znašli ti da Arnauti imaju svoje slasti-čarne u Staroj Varoši, to znam prave razne kolače. U mnogim kolačima se nalaze grožđice. Znašli šta je kadaif, nikad čuo rače Galib. E moj Galibe bez groždžica se kadaif ne pravi, to je jedna vrsta kolača. Sve te suhe grožđice koje osušiš otkupiće ti Arnauti za svoje kolače, kao i imućni građani, grožđice su vrlo ukusne i zdrave za jesti. Od te tvoje priče nešto sam shvatio. Da ponovo posadimo vinograde da sušimo grožđe za prodaju. Tako je Galibe, kakva je to sušara za voće to mi još nije jasno. Galibe mlinica je pokretala voda, u sušari se lože drva, vi drva imate u izobilju. Ja ču vam ako bogda na proljeće poslati majstora da vam napravi sušaru i da vam pokaže kako se suši voće u sušari. Ako dragi Allah dadne moj Galibe bit ćeš živ, kad odrina rodi da vidiš prvo sušeno groždže u ovom kraju. Mnogi će donositi grožđe i šljive na sušenje, bit će to vaša mlinica koju niste napravili kao ostali mještani. Daj bože da i ostali obnove vinograde da se ne sele iz ove bijede. Galibaga znašli ti onu narodnu poslovicu, budala živi gdje se rodio a pametan čovjek gdje mu je bolje, tako da će svako potražiti svoju sreću. Čuli ste moji ukućani pa sad razmislite o Mujaginom prijedlogu. Dedo mi smo shvatili da je dobar Mujagin prijedlog i postupičemo po tom savjetu. Moj Hercegovac Semire evo bio si na sijelu čuo svu priču, pa te molim da i ovu besjedu zapišeš, neka se i ovaj događaj zapiše, kao što si zapisao život Fukare. Tako je reče Semir pisana riječ je dugovječna, vazda se može izvući pouka iz nje. Pričanjem događaja ljudi dodaju svoje riječi, pa ne ispadne kako se dogodilo. Što narod kaže tobejarabi pametniji je od boga. Pogledaj sa vjerske strane, mnogi tumače vjerske stvari na svoj način, pa ispadne ista vjera, ali drugačija ponašanja. Ne drže se pisanih riječi vjerskih knjiga. To je haram tumačiti neke stvari na svoj način. Moji sinovi evo večeras ste se uvjerili u Fukarine riječi, slušaj svačiji savjet i priču pa odluči paše li ti taj savjet. Zato moja djeco ja ne znam hočuli dočekati da vidim te grožđice. Postupite kako je Mujaga dao savjet, vi ste već odlučili i ja se slažem sa Mujaginim riječima. Ako sve išlo po planu mnogi će donositi šljive i grožđe da vi sušite to će biti vaša mlinica, koju niste napravili kao vaše komšije. Nemojte biti bezobrazni pa sušenje voća puno naplaćivati, onda će i drugi napraviti sušare kao što su napravili mlinice onda će vaša sušara da propadne. Zadržite sušaru da radi sa manjom zaradom da nema potrebe da drugi prave sušare,zrno po zrno izađe pogača. Baš smo ovu noć potrošili u finoj besjedi i savjetima, hajmo sad uzeti abdest pa klanjati sabah, sad će Mujezin Ezanom pozvati vjernike na molitvu.

Priča “Fukara” posvećena Semiru Džajiću koji je poginuo 23.05.2013 godine

Otac Emir