VJERSKI OBIČAJI BOŠNJAKA U RAMAZANU: KAKO SE NEKAD OGLAŠAVO IFTAR I SEHUR?

RAMAZANSKI OBIČAJI
Pripreme

Ramazan je za svakog muslimana odabrani mjesec u godini. To je mjesec posta, intenzivnog islamskog življenja i ibadeta. Otuda se svaki musliman istinski raduje ramazanu i priprema da ga dostojno dočeka, isposti i uživa u njegovim čarima.
U svakoj muslimanskoj kuci, u kojoj se posti ramazan, vrše se obimne pripreme. Na nekoliko dana prije njegovog dolaska vanredno se i temeljito čiste i uređuju džamije i mesdžidi. To naročito važi za mahalske i druge džamije u kojima se klanja samo preko ramazana, ili se, van ramazana, u njima klanjaju samo neki namazi. Običaj je u nekim mjestima u nas da to dobrovoljno rade i obavljaju djevojke iz mahala i mjesta u kojima se te džamije i mesdžidi nalaze.
Razni su vidovi i oblici ibadeta i islamskog življenja u ramazanu. Neki od njih su specifični i isključivo vezani samo za ramazan, a neki se u ramazanu samo intenzivnije obavljaju. Ovdje čemo ukratko opisati one osnovne.

Oglašavanje početka i prestanka posta

Nekada se uoči ramazana, poslije ikindije, pucalo iz prangija ili topova i tako najavljivalo nastupanje ramazana. U Sarajevu i još nekim gradovima pucalo se iz topova. Tako se radilo kada se najavljivao nastup i dolazak ramazana, a oglašavanje početka i prestanka posta obavljao se, i danas se obavlja, na više načina.
Uoči ramazana se na munarama u vrijeme akšamskog ezana pale kandilji. To se radi i tokom čitavog ramazana, u isto vrijeme, kao vidan znak onima koji poste daje dnevni post završen i da se mogu iftariti. Pored paljenja kandilja, u isto vrijeme, uz ramazan, pucalo se iz prangija ili topova kao znak daje vrijeme iftara. Paljenje kandilja u ramazanu, kao i uoči mubarek-večeri i muslimanskih praznika, ima svoj svečani karakter.
Posebna radost za mahalsku i seosku muslimansku djecu bilo je čekanje vremena iftara pred džamijom dok mujezin na munari, nekih pola sata ranije, priprema kandilje, a tobdžija čisti pa potom puni i nabija prangiju. Tako se radilo u vrijeme kada su kandilji bili na ulje i fitilje i kada nije bilo električnog osvjetljenja u džamijama. I tačno u akšamsko vrijeme, kada se satovi prisutnih pred džamijom usaglase, mujezin bi proučio akšamski ezan i istovremeno iznosio kandilje s vanjske strane šerefeta munare, jedan po jedan, a tobdžija bi, na prvo mujezinovo “Allahu ekber”, aktivirao prangiju, pošto bi prethodno uzviknuo iz svega glasa koliko ga grlo donosi: “Vaaarrdaaa.” Djeca bi ujedan glas povikala: “Upališe se kandilji!”, i sva bi trkom potrčala svojim kućama sa istim povicima. Zakratko poslije akšamskog ezana, paljenja kandilja i pucanja prangije ili topa, po mahalama i sokacima nije se mogao vidjeti ni odrasli ni dijete, sve je opustjelo, osim neki slučajni prolaznik. Po mahalama se širio miris iftara i čuo se samo zveket kašika. Tišina i tajanstven mir vladali su i u čaršiji. Tek poslije iftara, kada se klanja akšam, mahale i sokaci su ponovo oživljavali, a čaršija nastavljala svoj normalan život i to bi tako trajalo dugo u noć s jednim prekidom dok bi se u džamijama klanjala jacija s teravijom.

Iz knjige: “Vjerski običaji Muslimana/Bošnjaka”
Autor: Enver Mulahalilović.
Sarajevo: El-Kalem, 2013. 3. izdanje

Akos.ba