POSTRATNA VLASENICA: Oči u oči sa zlostavljačem

Na Dan logoraša 9. maja Rabija Đođaljević, koja je prošla mučenja i torture u Vlasenici 1992. godine, srela se oči u oči sa policajcem za kojeg tvrdi da ju je zlostavljao. Dvadeset i jednu godin u nakon zlostavljanja i dalje je policajac. Sve što Rabija želi je pravda, da se zločinci pohapse i da ga pita zašto.

Piše: Maja Nikolić

Rabija Đođaljević prva je žena koja je 1992. godine zatočena i odvedena u vlasenički zatvor. Tri dana zlostavljana je i maltretirana. Jedan od onih koji je sudjelovao u njenom zatvaranju i mučenju bio je tada policijski rezervista. Prije nekoliko dana, dok je prolazila Vlasenicom, srela ga je. I danas je također policajac u Vlasenici:

„Kada smo muž i ja odvedeni, razdvojeni smo u dvije prostorije. Ja sam bila u jednoj sama. Oni su u naletima dolazili na vrata, gasili su svjetla kada ulaze da bi radili svoja zlodjela. I kad su odlazili iz prostorije palili su svjetla. Jednog momenta je, umjesto da ugasi svjetlo, on ponovo upalio. I ja sam vidjela njega na vratima i vidjela sam jednog redovnog policajca kojeg sam svaki dan sretala – Mijić”, kaže Rabija.

Prije nekoliko dana kada su se sreli u Vlasenici taj isti policajac postavljen je da osigurava kolonu preživjelih logoraša Sušice. Rabija se željela susresti s njim oči u oči:

„On kad je vidio šta se dešava, jer je prozvan da se udalji sa mjesta, počeo je da trči, počeo je da baca one vozače oko autobusa i pobjegao je u šumu. Mi smo, vraćajući se odozgo, prišli zamjeniku komandira policije, krenule lično sa još jednim policajcem da ga tražimo i nismo ga uspjeli naći”, priča Rabija.

Rabija i 21 godinu poslije živi sa posljedicama vlaseničkog zatvora:

„Za ta tri dana ja sam prošla strašne stvari. Sama činjenica da sam čila udruženja žena žrtava rata mislim da govori sve. Spremna sam u svako doba da stanem ‘face to face’ sa osobom koju sam prepoznala, koja me maltretirala i da ga pitam zašto”, kaže.

Ova Vlaseničanka bi se voljela vratiti u svoj rodni grad jer tamo je provela najljepši dio svog života. Bila je frizerka kod koje su svi rado navraćali. Poznavala je sve ljude i pomagala im. U travnju 1992. godine sva njena nadanja da su njeni prvi susjedi nezamjenjivi i najbolji odjednom su nestala:

„Dragiša – moj školski drug, išli smo u osnovnu školu zajedno – dolazi meni u tu prostoriju u kojoj sam ja zatvorena i donosi komad papira i suhu olovku da pišem izjavu gdje mi je oružje, ko je imao oružje itd. Ja kažem: ’Nemam oružje i ne znam ko je imao oružje. Pa Dragiša, zaboga, znamo se.’ Kaže on: ’Nemoj da me oslovljavaš sa Dragiša. Ja sam za tebe vojvoda.’“, prisjeća se Rabija.

Rabija smatra da politika i dalje vrši zločine nad vlaseničkim žrtavama:

„Vlasenica je tih ljudi koji su činili zlodjela zbog toga što nama niko nije došao sa strane i napravio belaj, nego su nam pravili naši prijatelji, komšije, školski drugovi. Te ljude mi moramo sresti ako ćemo izvaditi rodni list ili neki papir”, smatra.

Ubijeni su joj i roditelji. Iako zna tko je to učinio, nikada nitko za taj zločin nije odgovarao:

„Meni su 18. maja ubijeni otac i majka na putu. Godine 2000. ja sam ih našla. Imama svjedoke za to koji neće da pričaju i otprilike znam ko su izvršioci, ali ne mogu ništa da učinim. Ja te ljude sretnem u Vlasenici.“

Rabija i njena obitelj danas su živi zahvaljujući jednom srpskom vojniku:

„Momak se zove Miodrag Vržina. Otac mu je bio sekretar stranke SDS. Nazvao je oca i rekao da nam se izdaju izlaznice, koju ja još uvijek imam. Ali na nesreću on je poginuo. Imam moralnu obavezu prema njemu, ako ništa drugo da mu zapalim svijeću. I to činim svaki put kad dolazim”, priča Rabija.

Dok je živa, kaže nam ova Vlaseničanka, svjedočit će o zlodjelima koja su nanesena njoj i njenim sugrađanima, nadajući se da će i oni koje viđa u Vlaseinici, a koji su ih 1992. godine mučili i zlostavljali, doći pred lice pravde.

Freshpress.info