VIDEO Tuzlanska Kapija: Rana koja nikada neće prestati da boli

Dvadeset pete majske noći ispisana je 71 knjiga boli. Pisana je nedužnim životima tuzlanske djece, na njihovom omiljenom šetalištu Korzu, na Kapiji. Svaki život je knjiga, posvjedočit će vam roditelji ubijene djece.

Reći će vam kakve su nestašluke njihove kćerke i sinovi izvodili dok su bili mališani, kako su učili u školi, kada su se prvi put zaljubili, koju su muziku slušali…

Reći će vam koju su odjeću nosili te proklete 25. majske noći. Sjetit će se posljednjeg poljupca i pogleda njihove djece.

Sjetit će se i raskomadanih tijela tuzlanske omladine, trčanja po Gradini i patologiji, neprespavanih i preplakanih noći…

Knjige života njihove djece, majke i očevi, iščitat će i ovog 25. maja, plačući pored mezara i grobova u Aleji mladosti, na Slanoj Banji. Treba slušati, šutjeti i pamtiti.

A te noći, monstrumi sa Ozrena, ubili su Asima, Savu, Jelenu, Selmu, Dijanu, Edina, Vesnu, Vanju, Raziju, Amira, Suzanu…

Svjesno, ciljali su, i ubili mladost, najveće tuzlansko, ali i bosanskohercegovačko bogatstvo. Opet, svjesno su ciljali i gađali Tuzlu, i to na dan, kada se u bivšoj Jugoslaviji slavio Dan mladosti.

Njih 71 nikada neće zaplivati u slanoj vodi Panonskih jezera. Nikada neće voditi svoju djecu za ručice kroz tuzlanske parkove, i pored tuzlanskih fontana…A mi nikada nećemo znati, da li se među njima krio neki novi Meša Selimović, neki novi Ismet Mujezinović.

Zato će, zbog njih 71, životi novih generacija tuzlanske djece ispisati nove i sretnije knjige. I uz to, upamtiti, i uvijek se sjećati nedužno ubijenih sugrađana. Sjećati se najveće tuzlanske rane, nastale na Kapiji u 20 sati i 55 minuta, 25. maja 1995. godine.

Rane koja nikada neće prestati da boli.

(Bportal.ba)