Čovjek objasnio: Zbog čega ću (ponovo) glasati za SDA?

Nedavno me jedan od mojih fejsbuk prijatelja pozvao na izazov koji je nazvao “glasam javno”, i nakon što mu jedno vrijeme nisam odgovorio, javno me prozvao i pitao da li se stidim svog izbora. Odgovorio sam mu da se ne stidim, iako nisam bio sasvim iskren, te da ću ovaj put “glasati za ljude, a ne za stranke”, mada ih je, eto, većina u SDA. Bilo me je malo stid, s obzirom da znam i mnoge prljavštine unutar SDA, ali šta da radim kada sam od te partije imao samo koristi? Kasnije sam razmišljao zašto baš SDA i ovdje ću navesti nekoliko razloga.

Najprije, SDA se izborila za nezavisnost BiH. Iako mi nije baš najjasnije šta nam je ta nezavisnost tačno donijela, valjda je to sveti cilj svakog naroda, i valjda tih 100 ili 200 hiljada žrtava nisu bile uzaludne (niko moj nije poginuo, jer su svi bili na radnoj obavezi, ali opet treba poštovati žrtve). Čitao sam ovih dana tekst uvaženog prof. Dejana Jovića u kojim on dovodi u pitanje smislenost hrvatske države, i iako sam se dijelom složio sa njim, moram reći da je gomila ljudi zaposlena upravo zahvaljujući nezavisnosti svih naših zemalja. Pa ipak, kako bi bilo moguće imati 200 ministarskih fotelja, od kojih je jedna svojevremeno pripadala i mome babi, da nije bilo nezavisnosti (a tek njihovi savjetnici i ostali zaposleni)? Stoga potpuno opravdavam patriotski čin predsjednika Josipovića da Jovića otjera sa pozicije savjetnika. Zamislite da neko unutar SDA postavi pitanje o smislenosti nezavisne, nedjeljive, suverene BiH? Zlobnici će reći da ona nije nezavisna, jer zavisi od stranih sila i korporacija, da nije nedjeljiva, jer je de facto potpuno podijeljena, da nije ni suverena, iz istih tih razloga, ali da je to istina, šta bi radile naše Državna granična služba i Granična policija? To je jednostavno firma koja hrani mnoge porodice, pogotovo otkako smo ostali bez komunističkih nemani Energoinvesta i sličnih njemu.

Zatim, bez SDA moje karijere uopšte ne bi bilo. Završio sam srednju školu u svom malm gradu i sa svim peticama stigao u Sarajevo, pravo na Fakultet političkih nauka. Iako nisam položio prijemni, upao sam na prvu godinu bez problema, jer je moj otac poznavao dekana Ismeta Grbu, koji je takođe postavljen na to mjesto od SDA. Grbo je često izjavljivao da FPN “sklanja djecu s ulica”, te da je bolje da studiraju nego da se drogiraju, i smatram da je bio u pravu. Zlobnici kažu da FPN prima više ljudi nego što ih tržište treba, ali postavite si pitanje šta bi tri hiljade studenata, koliko ih bude primljeno na prvu godinu, što redovno, što vanredno, ustvari radilo? Niko ne bi imao ni šanse da studira, a kamoli da postane neki ozbiljan društveni činilac, kao što je sa mnom bio slučaj. Nakon što sam upisao FPN, odmah sam se kandidovao za predsjednika Asocijacije studenata i pobijedio. Dobro, neki su pričali da je bilo mućki, ali smatram da je skupština organizovana na vrijeme i da je jedan dan unaprijed sasvim dovoljan da se obavijeste svi studenti. Onaj ko ne dolazi svaki dan na fakultet i ne treba da glasa. Na poziciji predsjednika sam proveo dvije godine, zajedno sa kolegama koji su tu već godinama, iako nisu baš bili najbolji studenti. Neki će reći da su ih postavile upravo fakultetske vlasti, koje su opet postavljene od stranaka, ali ja moram reći da je izbor bio čisto demokratski. Kroz naše aktivnosti se vidjelo koliko znamo, hoćemo i možemo. Organizovali smo redovno sekcije za međureligijski dijalog, iftare sa profesorima, i druge, uglavnom vjerske aktivnosti. Bez vjere čovjek nije kompletan, pa smo smatrali da je to najvažnije da se ponudi studentima. Ateisti su se bunili, ali oni svakako ne razumiju zašto je to važno.

600 Alija_Izetbegovic_Mustafa_Ceric111

Sam fakultet nije bio težak. Ko je htio da nešto nauči, mogao je, ali smo se uglavnom provlačili na ispitima, jer su na politološkom odsjeku profesori uglavnom bili sa iste strane i iz prave stranke, pa su nam popuštali i dozvoljavali prepisivanje i varanje. Zlobnici su govorili da je njima u cilju da studenti budu što gluplji, da im kasnije ne bi bili prijetnja, ali zašto da im ja budem prijetnja, kada su me sve vrijeme tako lijepo akademski odgajali?

Kada sam završio fakultet nakon pet godina, već sam odavno bio simpatizer SDA, pa su mi ponudili mjesto u BH Telecomu, u njihovoj PR službi. Iako nisam imao pravu diplomu, iako nije bilo oglasa za taj posao, kao ni za jedan drugi unutar ove firme, moram reći da je normalno da najbolji studenti idu direktno u ovakve državne firme. Tamo sam ostao tri godine, nisam nešto Bog zna naučio, i nakon toga, čim se promijenila stranačka struktura, dobio sam nogu, ali se SDA promptno pobrinula da ponovo dobijem posao, na kojem sam i sada. Stranka koja se tako brine za svoju mladež ne treba da brine za glasove.

Neko će reći da smo uhljebi, ali cijeloj mojoj porodici je ta stranka bila od koristi. Babo i mama rade u jednom od kantonalnih ministarstava u Zeničko – dobojskom kantonu, brat je portparol jedne jake firme, a i ja imam posao. Sestrin muž je takođe dobro prošao, pa je sada upravnik jedne benzinske pumpe, a sestra i nije nešto zainteresovana da radi, pa uglavnom od kuće vodi jedan pro-stranački portal, a zauzvrat dobija poticaje od kantonalnih vlasti.

Sve u svemu, moram iskreno reći, mi se u životu nismo napatili. Nismo previše učili, nismo čitali knjige, nismo mnogo radili, a opet smo visokoobrazovani i imamo odlične poslove. Zar to nije svačiji san? Ako smo “uhljebi” zato što smo se bolje snašli, onda ne znam stvarno u čemu je problem. Ponekad nismo birali sredstva i vodili smo se makijavelijskom parolom, ali tako je to u post-konfliktnim društvima. Zbog toga Boga molimo da se nikad ne vrati ništa ni nalik prošlom sistemu, jer bi to za nas bila smrt. Boga molimo, a Aliju slavimo, i ako Bog da, tako će uvijek biti. Bez SDA, ne bi bilo ni nas.

{youtube}rgCCmRePvGo{/youtube}

Autor: Almir Mekić novinar.me

Napomena: Tekst je, evidentno, parodija.