Isti čovjek Salkića odveo u logor, a kasnije mu bio lično obezbjeđenje

Ljudi koji su organizovali ubistva u Bratuncu i cijelom Podrinju danas su u vlasti, lokalnim upravama, odlučuju o životu povratnika.

Piše: Azim Husić

Da život piše čudne priče, najčešće nepravedne kada su u pitanju Bošnjaci povratnici u manji bh. entitetu, gdje su Vojska RS-a, policijske i druge paravojne snage činile genocid i strašne zločine sredinom devedesetih, nebrojeno je primjera.

Jedan od njih doživio je i potpredsjednik RS-a Ramiz Salkić, kojeg je isti policajac u dva različita perioda odveo u logor, a godinama kasnije bio je i njegov lični čuvar. Desilo se to u aprilu 2015. godine, kada je u Zvorniku Nerdin Ibrić ubio policajca, a dva ranio ispred policijske stanice.

Prizor pred kućom

„Kao potpredsjednik RS-a bio sam štićeno lice i postojala je pojačana kontrola mene i moje porodice, kada sam u Hranči u svojoj kući. Tačnije, policijski nadzor. Jedno veče došao sam sa svojom porodicom kući, imao sam jedan nevjerovatan trenutak. Ulazimo u dvorište, a pred kućom stoji policajac, s kalašnjikovom u ruci, isti onaj koji me pratio kada sam išao u logor. Bio je policajac i tada 1992., a i 2015. Odmah sam od policijskih struktura zatražio da se pred mojom kućom taj čovjek nikad više ne pojavi“, ispričao nam je Salkić.

Salkić je jedan od brojnih Bratunčana saslušanih u svojstvu svjedoka u raznim istražnim agencijama proteklih decenija, zbog tortura i zločina počinjenih u logoru škole „Vuk Karadžić“ maja 1992. godine. Za te zločine niko nije odgovarao 28 godina od ubistva preko 300 Bošnjaka.

Tek u decembru 2019. podignuta je optužnica protiv Milana Trišića, koja ga tereti za zločine u Bratuncu, a obuhvata i one najbrutalnije u školi „Vuk Karadžić“.

Trišiću je na teret stavljeno da je od aprila do oktobra 1992. godine, za vrijeme širokog i sistematičnog napada policije i Vojske Republike Srpske (VRS), učestvovao u progonu civilnog stanovništva bošnjačke nacionalnosti iz sela Hranča i mjesta Bratunac, ubistvima, nezakonitim zatočenjem, odvođenjem u logore, prisilnim nestankom, mučenjem i drugim nečovječnim djelima.

A o nečovječnim djelima prema logorašima, Ramiz je najbolji svjedok.

U logor je odveden sa 17 godina. Već na samom putu prema školskoj sali, gdje je samo par godina ranije pohađao časove fizičkog vaspitanja, u kanalu pored puta zatekao je tijelo mrtvog oca Hameda. Prije ulaska u logor, metalnom šipkom od radijatora, ubijen mu je brat Ahmet.

„Znate trenutak, kad poželite da vas nema, da želite da vas ubiju. Eh to je meni bilo tog 10. maja 1992. kada sam odveden u logor. Moj brat Hamdija je pored mene pretučen, tukli su ga metalnom šipkom, a samo sat prije nego što sam doveden u logor, metalnom šipkom je ubijen moj brat Ahmet. Leševi su bili u kanalu pored škole. Gledao sam svojim očima kako ubijaju ljude. Jednom su pucali u noge i tražili od njega da ustane, a onda mu ispalili metak u glavu. Taj mlaz krvi iz glave je prizor kao iz filmova strave i užasa“, kazao je Salkić, koji će sa bratom Hamdijom kasnije biti razmijenjen.

Stotine ubijenih

Kroz logor u Bratuncu 1992. prošlo je oko 700 Bošnjaka, a više stotina je ubijeno. Osim Trišića, kojem se djelimično sudi za pomenuti zločin, okončano je jedno suđenje pred Sudom BiH, gdje je presudom oslobođen Savo Babić, bivši komandir Vojne policije,

Teretilo ga se za nezakonito zatvaranje, premlaćivanje, prisilne nestanke i ubistva zatočenika u Osnovnoj školi “Vuk Karadžić” u Bratuncu u maju 1992. godine, a pravosnažno je presuđen prije pet godina.

Salkić, kao i brojni drugi povratnici ogorčen je na rad pravosudnih institucija u BiH.

„Ljudi koji su činili zločine danas čine sistem i ambijent koji teško može podnijeti normalan um. Ljudi koji su organizovali ubistva u Bratuncu i cijelom Podrinju danas su u vlasti, lokalnim upravama, odlučuju o životu povratnika. To je strašno“, kazao je Salkić.

Politicki.ba/