AHMIĆI 1993: ŽIVE ZAPALILI MAJKU I NJENO ČETVORO DJECE

U kontinuitetu svog naučnog i stručnog istraživačkog rada, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu realizirao je 2013. naučnoistraživački projekt „Genocid u Ahmićima aprila 1993“, autora dr. Rasima Muratovića. Ovdje je, prije svega, riječ o najorganiziranijem i najmasovnijem zločinu izvršenom na području doline Lašve nad civilnim stanovništvom: masovna i pojedinačna ubistva, zlostavljanja, te progoni stanovništva, uništavanje i pljačkanje imovine. U ovom naselju, koje je, po Popisu stanovništva iz 1991, imalo 466 stanovnika, od čega 356 Bošnjaka ili 76,4%, Hrvata 87 ili 18,7%, trebalo je formirati etnički čiste hrvatske prostore, što se moglo ostvariti samo izvršenjem zločina, uključujući i zločin genocida nad Bošnjacima.
Neposredne pripreme

Posmatrajući opće prilike tog vremena, posebno agresiju Republike Hrvatske na Republiku Bosnu i Hercegovinu, kao i događaje prije i za vrijeme napada, rekonstrukcijom cjelokupnih događaja mogu se utvrditi uzroci i ciljevi napada na Ahmiće. Politika HDZ-a o proglašenju “Hrvatske države u BiH” i “provođenje referenduma za priključenje Republici Hrvatskoj”, te uspostavljanje “Hrvatske zajednice Herceg-Bosna”, uključivala je i mogućnost tzv. (Tuđmanovog) “humanog preseljenja” stanovništva. To je logična posljedica ustrojstva “Hrvatske zajednice Herceg-Bosna”.

Izvršenje zločina

Selo Ahmići nalazi se oko 2 km istočno od grada Viteza u centralnoj Bosni. Po popisu stanovništva iz 1991. Ahmići su imali 466 stanovnika, od čega 356 Bošnjaka ili (76,4%), Hrvata 87 ili 18,7%, Jugoslavena 2 ili 0,4%, te Ostalih 21 ili 4,5%. U selu je bilo smješteno, kako se procjenjuje, i 300 Bošnjaka koji su prethodno nasilno istjerani iz drugih područja. Prema svim izvještajima, uključujući i one od komandanata lokalnih snaga HVO-a i međunarodnih posmatrača, u ovom selu nije bilo nikakvih legitimnih vojnih ciljeva niti je pružen ikakav organizirani otpor na ovaj napad.

“U rano jutro 16. aprila, otprilike u 05.30 sati snage HVO-a izvele su napad na sjeverni dio sela Ahmići. Granatiranje sela je spriječilo ljude da pobjegnu u pošumljeno područje na sjeveru sela. Seljanima je na taj način preostalo da biraju između toga da ostanu u svojim kućama ili da bježe prema jugu, u pravcu glavnog puta za Vitez. Veliki broj stanovnika izabrao je ovu posljednju opciju i pobjegao u pravcu juga, na otvoreno polje gdje su ih čekale oružane snage HVO-a. Najmanje 20 civila je opkoljeno na polju i ubijeno mecima iz neposredne blizine, uglavnom u glavu i vrat. Nije bilo preživjelih iz ove zasjede. Osoblje na terenu bilo je na ovom mjestu i pronašlo je tri pozicije na kojima su ostale čahure visoko probojnih granata, kao i čahure snajpera.” (Izvještaj Tadeusza Mazowieckog, specijalnog izaslanika Ujedinjenih nacija za ljudska prava)

Dok je granatirana sjeverna strana sela, vojnici HVO-a su ušli u selo i krećući se u grupama od 5 ili više ljudi, od kuće do kuće, pucali i bacali granate kroz vrata i prozore. U jednom broju slučajeva stanovnicima je naređeno da izađu iz kuća, da bi potom bili ubijeni. U drugim slučajevima vojnici su ulazili u kuće i ubijali njihove stanovnike. Veliki broj kuća je planski zapaljen. Jedan očevidac, koji je bio u kući na kraju sela, ispričao je kako se krio iza ležaja u jednoj sobi, kada su u drugu sobu provalili vojnici HVO-a. Porodica iz ove kuće bila je u drugoj sobi: otac, majka, dječak od četiri godine i tromjesečna beba. Svjedok je čuo mitraljeski rafal i vidio kako žena i muž padaju na tlo. Vojnici su zatim sve sobe polili naftom, koju su donijeli sa sobom u staklenim bocama, uključujući i ležaj iza kojeg se svjedok krio. Zatim su zapalili kuću. Svjedok nije mogao reći da li je porodica ubijena mitraljeskom vatrom prije nego što je kuća zapaljena.

U jednoj drugoj kući pronađeno je osam tijela, koje je bilo nemoguće prepoznati. Ono što se činilo kao ostaci jedne odrasle osobe i malog djeteta nađeni su na pragu dok su ostaci četiri do šest osoba pronađeni u podrumu. Ostaci tijela nađeni u podrumu pripadali su majci i njeno četvero djece. Nije bilo teško odrediti uzrok smrti. Naime, postojao je razlog za sumnju da su ovi ljudi bili živi zapaljeni. Od 89 tijela koja su otkrivena u selu, većinu predstavljaju tijela starijih osoba, žena i djece.

Dvije džamije u selu bile su srušene za vrijeme napada ili poslije njega, jedna eksplozivom, a drugu je progutala vatra i još uvijek se dimila kada je osoblje na terenu posjetilo selo. Procijenjeno je da bi moglo biti još 100 leševa, ali svi pokušaji da se dopre do njih i da se izvuku bili su vrlo rizični zbog nestabilnosti preostalih zidova. U izvještaju Tadeusza Mazowieckog, specijalnog izaslanika Ujedinjenih nacija, selo Ahmići opisano je kao mjesto koje “zaudara smrću”. “Svih, otprilike 180 muslimanskih kuća, su u potpunosti uništene. Sada u selu nema ni jednog Muslimana. U Gornjim Ahmićima jedinice HVO-a srušile su mjesnu džamiju. Novosagrađenu džamiju u Donjim Ahmićima pripadnici HVO-a do temelja su srušili, kao i novu imamsku kuću, te abdesthanu.“ (M. Omerdić, nav. dj., str. 149.)

„Oko 15 hrvatskh domova ostalo je netaknuto u ovom napadu, a ostali su i neki od hrvatskih stanovnika ovog sela. Neki od ovih ljudi potvrdili su da su bili prisutni u vrijeme napada, ali nisu bili voljni da govore o događajima od 16. aprila.“ (Izvještaj Tadeusza Mazowieckog) Prilikom napada u Dubravici, u školi „Braća Ribar“, bilo je 16 dana okruženo i zatvoreno oko 150 Bošnjaka. Njihovo oslobađanje osigurao je Međunarodni komitet crvenog krsta i Visoki komesarijat za izbjeglice Ujedinjenih nacija. Osoblje na terenu susrelo se sa oko 100 bivših zatvorenika u Zenici tri dana po njihovom oslobađanju. Većinom su to bile žene i djeca. Ispričali su da im je davano malo hrane i tvrdili su da su HVO stražari silovali dvije žene. Neki Bošnjaci iz Ahmića pobjegli su u Vitez i okolna sela. Otprilike 200 ljudi iz Ahmića našlo je utočište u Zenici.

“Najmanje 50, a vjerovatnije oko 150 vojnika je bilo uključeno u ovu operaciju. Na osnovu izjava prikupljenih od strane 50-60 preživjelih, svi vojnici su nosili uniforme HVO-a. Čini se da su neki od napadača bili i iz Ahmića i iz okolnih sela, a očevici su identifikovali poimenice 18 vojnika HVO koji su bili sa ovog područja.” (Izvještaj Tadeusza Mazowieckog). U napadu u dolini Lašve, 16. aprila, bilo je uključeno nekoliko stotina vojnika duboko unutar područja koja su bila pod kontrolom snaga HVO-a. Samo selo Ahmići nalazilo se manje od 2 km od štaba HVO u Vitezu. Zločine u Ahmićima predsjedavajući Raspravnog vijeća, sudija Clod Jorda, u sudskoj presudi Haškog tribunala protiv generala Tihomira Blaškića, označio je “izuzetno teškim”. Zločini u Ahmićima, 16. aprila 1993, planirani su i pripremljeni, te izvršeni organizirano i sistematski. Oni su jedan od najstravičnijih zločina počinjenih nad Bošnjacima za vrijeme agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu.

Ovi zločini su tek suđenjem generalu Tihomiru Blaškiću, na Međunarodnom krivičnom sudu za ratne zločine u Hagu i projekcijom igranog filma “Warriors” (“Ratnici”) Petera Kosminskog i Leigha Jacka Jackona, nešto više “uznemirili” domaću i svjetsku javnost. Na primjeru zločina u Ahmićima Haški tribunal je utvrdio da je i Republika Hrvatska izvršila agresiju na Republiku Bosnu i Hercegovinu, čime je “sukob” dobio međunarodni karakter “i to zbog direktne umiješanosti Hrvatske vojske (HV) i zbog postojanja opšte kontrole Hrvatske nad snagama i vlastima bosanskih Hrvata”.
stav.ba