Ramazan bez ramazana

Kakav li je to ramazan bez teravije? Kakva li je mahala u policijskom satu bez mirisa somuna? Kakavi su to iftari bez roditelja, bez prijatelja, bez komšija?

Ramazan je mjesec gdje cijeli dan ne jedemo, ne pijemo, saburimo pa opet je nama muslimanima, pa tako i Bošnjacima to najdraži mjesec. Svake godine u ovo doba počnemo odbrojavati: još 18 dana do ramazana, 17, 16…,11,10, 9, u današnji dan prva teravija, izglancaj, očisti prozore, pometi ispred ulaza pa i mahale, popravi, učvrsti, zamijeni…, prekosutra, sutra. Ramazan je!!!

Ove godine niko ne broji dane do ramazana. Kad se pomene mjesec ramazana, nešto teško u grlu stane. Niti da se proguta niti da nestane. Pogled se na jednom mjestu smiri, a misli putuju. Bezbroj je pitanja. Kakav li je to ramazan bez teravije? Kakva li je mahala u policijskom satu bez mirisa somuna? Kakavi su to iftari bez roditelja, bez prijatelja, bez komšija?

Žalosne su naše džamije koje su u ramazanu pune. Eh, kad bi mogli samo jednu teraviju klanjati, možda bi nam lakše bilo, pa nek efendija oduži, nek se i djeca u zadnjem saffu smiju, ma nek i grijanja ne bude, ugrijat ćemo se, pa poslije na kahvu pa do sehura. Prije par godina ramazan je “padao” u vrijeme kada lipe cvjetaju.

Klanjao sam teraviju u haremu Begove džamije, ispod lipe koja je toliko mirisala a prelijepi glas hafiza Malkića je učinio da to bude moja najljepša teravija. Ne znam zašto ali sada često razmišljam o toj teraviji. Ako ikada doživim vakat da lipe u ramazanu cvjetaju, klanjat ću opet tu, u haremu Begove džamije.
Čovjek treba da izgubi da bi shvatio koliko je izgubio. Ovo će biti lekcija meni i vjerujem drugima, da od ramazana i džemata uzmemo više. Život je prekratak da bi za ahiret oklijevali.

Ali ne, neću da tugujem. Sad ću u inat svima i koroni i svemu da maknem ove crne misli. Ma napravit ću ja iftar sa porodicom, pa se skajpom povezati i sa roditeljima i sa tetkom i dajidžom i šurom, kako ćemo samo promuhabetiti i još ćemo dovu proučiti. Pečene somune ćemo pod prozore staviti pa nek miriše i mahala i avlije, nek se miris širi, nek se zna da ramazan je. I halvu ćemo napraviti uoči ramazana. Miris halve će pobijediti taj virus i osmijeh će pobijediti strah, dove će Allah uslišiti pa će se naše džamije opet vratiti nama i mi njima.

Za Akos.ba piše: Ekrem Čelebić

FacebookTwitterPinterestWhatsAppFacebook MessengerViberCopy LinkPartager