PISMO JEDNOG BOSANCA MAJCI O ŽIVOTU U NJEMAČKOJ: SIJEDA MOJA, MISLIM NA TEBE…
Pismo jednog Bosanca njegovoj majci o životu u Njemačkoj, već je neko vrijeme pravi viralni hit. Pismo je, pod naslovom Čaj od dunje, preuzeto s portala Buka i prenosimo ga u cijelosti:
“Draga majko,
Voz je stig’o u Njemačku i s njim ja. Spav’o sam sinoć na stanici, ali ne brini. Ljeto je i nisam nazebo. Znam da se sekiraš, ali nemoj, kad ti ja velim. Ovdje je sve normalno što je kod nas nenormalno. Ljudi hodaju ko muhe bez glave i haman svak svakoga zna. A kako i ne bi, kad je pola Juge ovdje na stanici. Brzo ću se snaći i dobit pos’o. Kažu, sve se završi u dva do tri dana. Stalno gazde dolaze i probiru kome koji zanatlija treba. Jedan je danas pit’o za mene, ali uslov je da sam nađem stan. Nisam prist’o, a i kako ću kada ne znam ovaj jezik.
Sreo sam Mehagu Azrinog. Znaš, onog što smo zajedno Avdi izlijevali ploču ispod Trebevića. Pa reče mi da njegov šura ima neka poznanstva i da neće biti problem za nas. Samo, eto, da se strpimo koji dan. Elem, ništa ne brini, znaš da ću se ja snaći. Kako ti ono kažeš: „Mog Ahmu da iz aviona u prašumu baciš, on bi se na noge dočekao.”
Pozdravi mi buraza i reci da mora slušati. Nek’ se strpi još jednu godinu dok ne završi školu, a do tada ću ja ovdje uveliko poznat biti. Pa će ga bruder povući kod sebe u Njemačku. Ako Selma navrati kroz mahalu, reci joj otiš’o Ahmo, dobio pos’o stalni. Ništa ne govori ni gdje ni koji pos’o, nek’ malo vidi kako je bez Ahme. Navikla ona da ja vazda nju zovem pod prozore i tražim, pa se malo ufurala.
A, godilo joj kad je Nijaz dolazio prošlo ljeto. Vod’o je on čas na planinu, čas na more i još išli gledati nekakvu predstavu u pozorište. Tol’ko se ufurala da je počela i sama glumiti balerinu. Ih, lova svugdje belaj pravi. Lako je Nijazu biti mangup. Šana majka, par puta u godini i onda hadžija po mahali. Hajd’ ti, brale, zavrni rukave pa sa svojih deset nokata zaradi. Jest, malo morgen bi onda mogo po moru skakati, neg’ bi ko i ja šet’o Ferhadijom i maho rukama. Sjeo na klupu i gled’o u nebo, a ne po nekakvim elitnim kafanama bazo. Al’ šta’š, takve naše cure vole. Misle da su uz njih dame, a oni gospode ni u snovima nisu vidjeli. Sve klošar do klošara, a ‘vamo mangupe glume.
Odoh sad s Mehagom do tog glavnog da vidim ima li mjesto za mene pa ću ti napisati kasnije kako sve prođe. Samo se ti, moja stara, ne sekiraj, snaći će se Ahmo k’o i uvijek.
Sijeda moja, evo, prošlo je prvih sedam dana pa da završim ovo pismo i da ti šaljem. Stavili su me na jedno gradilište. Pravi se, kažu, robna kuća. Kol’ki su joj temelji, haman će biti veća od naše „Sarajke” jedno tri puta. I nek bude, meni drago, jer će biti i posla više. Nije naporno. Dan je dug i počnemo raditi zorom pa dok ne smrkne. Sve je uredno plaćeno i računaju prekovremene. Ih, ja ih imam najviše ko kad sam ko sivonja zapeo da nam što više zaradim. I sve mislim kako ću ja svojoj sijedoj kupiti novi šporet, onaj sa čet’ri plate, da se ne mora kuhati ljeti ložeći smederevac. Štekam ja, kako si mi kazala, pare i svega će Ahmo kupiti. Pa ćemo i mi malo na more noge da skvasimo.
Nekada ti noću ne mogu da zaspim, pa se misli baš ko pčele roje. Nedostaje mi ona moja klapa kraj granapa. Nedostaje mi mahala i lavež avlijanera. Nedostaje mi šljivik i tvoj čaj od dunje. I soba se nekad napuni mirisa čaršije. Gledam neki dan ljude u redu pa se nasmijem onako sam u sebi. Podsjeti me na Aišinu pekaru dok smo čekali somune za iftar. Ovdje ti niko nikome ne ide. Nemaju oni ni vremena, a i ne drže ti do nekih običaja. Ovdje se drugačije insan cijeni. Svak’ se, brate, o svom jadu zabavio. Gledam djecu po parkovima, samo što im šnjure još oko vrata nisu svezali. Zaboravit će trčat. Nemaju oni pojma kako se igra žmire po mahali, nit’ care care govedare, nit eberečke ebertude, a kamoli pola-cijelo. Svi imaju svoje biciklo i slomiše se da ga nauče voziti, i to s pomoćnim.
Pa se sjetih Alme, njenog ponija i naših poderanih koljena dok smo učili voziti. Sjetim se ja svega pa me baš neka ljepota obuzme. Šaljem ti sliku da vidiš da nisam smrš’o, već sam pravi momak. Pare ti ne smijem staviti u kovertu, već ću poslati po nekom ko prvi krene. Ne vjerujem ja onom našem poštaru, to ako napipa da nešto sem pisma ima, dobit će noge i ko zna gdje će završiti. Poslat ću ti i kahve sirove da je ispečeš u bašči u šišu. I zovni kone pa ih onako sa merakom počasti od Ahme.
Eto, sijeda moj, pozdravlja te tvoj sin i misli na tebe. Čuvaj buraza, a neka i on tebe pripazi, inače nikad neće Njemačke vidjeti.
Voli te tvoj sin Ahmo”
(Hayat / Foto: Ilustracija)