Monstruozne laži zločinca Lukića: Nisam nikoga zapalio, svi iz Višegrada su živi, imali su i FB profile!?

Ovdje sam izgubio oca, majku, snahu, troje djece od brata od 10, 11 i 12 godina. I još amidžića, amidžičnih i ostalih… Pedeset sedam je iz Koritnika bilo samih
Ratni zločinac Milan Lukić, kojeg je Haški tribunal osudio 2015. godine na doživotnu robiju zbog zločina počinjenog u Višegradu, u ekskluzivnom intervjuu za beogradske Večernje novosti tvrdi da je nevin, te da je “njegovo stradanje velika režija višegradskih ratnih profitera sa obje strane”.

Lukić se nalazi u zatvoru Vangla u gradu Tartuu u Estoniji. Prema optužnici, između ostalog, kriv je za ubistvo 140 žena i djece koji su živi spaljeni 14. i 27. juna 1992. u dvije kuće u naselju Bikavac u Višegradu.

-Nisam spaljivao ljude u kućama u Višegradu, nisam streljao na obali Drine, nemam ništa sa otmicama Bošnjaka u Sjeverinu i Štrpcima, kao ni sa grupom Osvetnici- tvrdi zločinac Lukić.

Zločinac iz Višegrada uporan je u dokazivanju svoje “nevinosti“. Služi se monstruoznim lažima.

Kaže da je na suđenje doveo “17 navodno spaljenih Bošnjaka”, te da su mu prijatelji dostavili dosijee još “53 navodne žrtve sa slikama i mjestima gdje žive i rade”.

Lukić ide i korak dalje u iznošenju najgnusnijih laži.

-Moje navodne žrtve su imale i Facebook profile nakon rata, dok ih nisu upozorili da su “mrtvi”. Na suđenju su pokazivali zgarišta kuća gde su navodno izgorjeli toliki ljudi, a grede su ostale čitave. Sve žrtve i sve navodne zločince “otkrila” je Bakira Hasečić, saradnik Haškog suda, koja je sa ratnim profiterima “isplela moju krivicu”. Ti zločini se, tvrdim, nisu dogodili- uporan je Lukić.

Zaboravio je Lukić na Zehru Turjačanin. Jeziv zločin poznat kao Živa lomača preživjela je samo ona.

U predvečerje 27. juna 1992. godine pred njenu kuću na Bikavcu u automobilu iz kojeg je treštala nacionalistička muzika dovezao se Milan Lukić sa grupom vojnika. U kući su se nalazile još i njena majka, dvije sestre i snaha sa svojom djecom te komšinica i njena maloljetna kćerka. Lukić i njegovi ljudi su ih najprije izveli van, a potom, uz objašnjenje da su organizirali konvoj za Bajnu baštu, odveli u kuću Mehe Aljića.

-Na žalost, u toj kući je bilo mnogo djece- rekla je Zehra i dodala da najmlađe od njih nije imalo ni godinu dana. Većinom su bile mlade žene s djecom, a pored njih je bilo i starijih muškaraca i žena. Srpski vojnici su izvana najprije kamenjem porazbijali prozore, a onda ubacili ručne bombe. Neko vrijeme su pucali po ljudima koji su se nalazili u kući, a potom su je zapalili.

-Ljudi su živi gorjeli, svi su jaukali, naprosto ne mogu opisati ono što sam tada čula- ispričala je Zehra u Haagu.

Kada je plamen zahvatio i njenu odjeću, s jednom od sestara uspjela se probiti do ulaznih vrata, ali su ona bila blokirana teškim, željeznim garažnim vratima. Ona sama se nekako uspjela provući kroz mali otvor na vratima, dok je sestra ostala u kući. Bježeći prema kućama na Mejdanu, vidjela je srpske vojnike kako leže na travi i piju.

Uprkos teškim opekotinama na licu i rukama, Zehra se nakon nekog vremena vratila na Bikavac i išla od kuće do kuće upozoravajući ljude na ono što im se može dogoditi, a u posljednjoj od njih je i ostala. Sutradan ujutro je otišla u komandu srpske vojske i, očajna, tražila da je strijeljaju. Niko joj nije pružio nikakvu pomoć, a nakon jedanaest dana jedan od srpskih vojnika ju je upozorio da bježi jer Milan Lukić zna gdje se nalazi i namjerava doći dokrajčiti je.

Zehra se, nakon tog upozorenja, s preostalim Bošnjacima iz Višegrada pješice uputila prema Međeđi. Izdržala je uprkos dijagnozama ljekara da je na pragu smrti i da se na nju ne isplati trošiti lijekove. Zbog opekotina i rana koje su se u međuvremenu inficirale u Međeđi je nije prepoznao ni muž njezine najbolje prijateljice koji ju je dobro poznavao.

Kuću u Pionirskoj ulici obnovila je Sumbula Zeba, kćerka Adema Omeragića, a na njoj se nalazi spomen-ploča koja će trajno podsjećati na ovaj gnusni zločin.

Fotografije žrtava u podrumu objekta podsjećaju na noć kada je u njemu izgorjelo više od 70 civila, koji su prethodno opljačkani i kojima je obećana razmjena. Riječ je uglavnom o Bošnjacima iz sela Koritnik. Preživjelo je samo osam osoba.

-Ovdje sam izgubio oca, majku, snahu, troje djece od brata od 10, 11 i 12 godina. I još amidžića, amidžičnih i ostalih… Pedeset sedam je iz Koritnika bilo samih. To mi je žalosno, nikad kosti nisam pronašao. Da mi ih je pronaći, dok sam živ, da ih ukopam i da znam gdje su- tragična je priča Rame Kurspahića.

Može li Milan Lukić kazati gdje su toliki Kurspahići? Živi!? Gdje je 140 muškarca, žena, staraca, djece… Živi!?

U živim lomačama, u kućama Adema Omeragića u Pionirskoj i Mehe Aljića na Bikavcu, 14., odnosno 27. juna 1992. godine živo je zapaljeno više od 140 žena, djece i staraca. Najmlađa žrtva, beba u majčinom zagrljaju u Pionirskoj ulici, imala je samo dva dana i u trenutku smrti nije imala ni ime.

Ispovijest Ćamila Vatreša

-Juna 14. 1992. godine Milan i Sredoje Lukić su u jednu kuću prisilno uveli 70 bošnjačkih civila. Zidovi i tepisi te kuće već su bili poliveni zapaljivom tekućinom. Zatim su sve izlaze blokirali teškim namještajem, vrata zakucali, a kuću zapalili- kazao je u svojoj ispovijesti za AJB Ćamil Vatreš.

Među žrtvama je bila i Ćamilova sestra Ismeta. Uspjela je iskočiti iz kuće. Milan Lukić je pucao u nju dok je bježala. Četiri dana kasnije primljena je u Dom zdravlja u Višegradu s teškim opekotinama i metkom u nozi. I onda se gubi svaki njen trag.

‘-Bila je izuzetna osoba, divna žena. Sa desetero svojih prstiju se skučila, sve imala…- priča Ćamil kroz suze.

Ismetino troje djece nije se uspjelo spasiti inferna.

-Aida je imala 13 godina, Almir 11, Vahid je imao devet godina- govori Ćamil.

Izvor:
Faktor