Podučila me ptica

Piše: Hanka Vlahovljak

Vodili smo Mišu doktoru jer je osvanuo sa potpuno sklopljenim očima, veoma teško je disao. Danima mu je perje napuhano, a iz ranijih iskustava znamo da njegova napuhanost ukazuje na neku bolest.

Mišo je, inače, naša plava ptica tigrica, koja je s nama već pet godina. Prvo se godinu dana zvao Lala, jer smo mislili da je ženka, pa je potom dobio ime Mišo.

Imao je i druga Brku, koji je uginuo od upale pluća i ostavio trajna tužna sjećanja mom sinu. Nazvali su ga Brko jer je imao duže “brčiće” na njegovom malom bijelom ptičijem licu.

Interesantno je da smo i za našu mačku skoro mjesec dana mislili da je ženka, pa se zvala Mila, dok nismo otkrili da ipak mora biti Mili. Sramota i spominjati da je to očito. Ali kad si neznalica u nečemu, ni ne znaš šta sve očito trebaš da znaš.

Tako sam bila i ja sa osnovnim stvarima koje se tiču životinja, jer sam cijelog života bila na distanci s njima, sve dok nisam dobila svoju djecu i sebi obećala da ću im razviti osjećaj za životinjski svijet i lijep odnos s njima.

Mišo je, naime, obolio od konjuktivitisa.

Iako je bio dan pred ramazan, morali smo prekjučer izdvojiti vrijeme i odvesti ga kod veterinara.

Dobio je antibiotik i kapi za oči. Dobio je posebnu hranu jer otežano jede. I posebne kapi koje mu se sipaju u vodu za piće, koje takođe sadrže neki lijek za pospiješiti ozdravljenje. Platili smo i pregled, jer su ljudi učili školu da budu doktori za životinje. Čitav proces i potrošena tri vanredna sata u odlasku, liječenju i dolasku.

Zbog čega? Zbog ptice koja stane u desnicu ruke.

Mišo je za sve vas nebitan.

“Obična ptičurina, dok ummet gori i ima većih problema” – razumni insan bi rekao.

Razumijem vas.

Mene bi naljutilo kad bi mi neko počeo opisivati detalje svojih kućnih ljubimaca, naročito u danima kakvi su ramazanski, kad biramo šta ćemo reći i izgovoriti, a da bude korisno i smisleno.

Imam i ja mnogo bitnijih stvari u životu od njega, ali ono što čovjek uzme na sebe od emaneta, na njemu je da se potrudi koliko god može da ispuni te emanete, kako bi kasnije mogao preći na važnije probleme i procese. Nisam vam slučajno pričala o Miši.

Ranije, dok sam bila mlađa i manje iskusna i u životu i u vjerskim pitanjima, uvijek mi je bilo preče rješavati probleme ummeta, nego se pozabaviti sobom. A da se razumijemo, i to rješavanje problema koje svakako ne mogu rješiti, odvijalo se samo praznom pričom uz dozu kritikovanja mnogo starijih i iskusnijih jedinki ili čitavog ummeta. Najgore od svega je što sam mislila da mi je to obaveza i da “ja to moram”.

Da se vratim na Mišu.

Mislite li da Mišo svu tu moju pažnju uzvraća samo ljubavlju?
Pravo da vam kažem, ujede me kad god mu nije po volji da ga diram. Ne znam da li da to shvatim kako onako malo stvorenje ne da na sebe ili kako mi se sveti što mu ne posvećujemo dovoljno vremena ili možda da to shvatim kao neku čudnu ljubav.
Ma ne, Mišo je na kraju krajeva stvorenje koje nije obdareno razumom, niti da rasuđuje.
Uživa da mi kopka po knjigama. Pravi štetočina. U našoj kući se zna da kad Mišo izlazi iz kaveza, a izlazi svakodnevno, da se polica sa knjigama u toj sobi prekrije dekom. Inače će iz Buharije faliti dio korice, iz Muslima možda izaći žica iz platnenog bookmarka, a iz neke od ostalih knjiga će faliti koji ćošak, jer Mišo ne može da odoli, a bespomoćan je i sićušan da ga ružim. Vrtove pobožnjaka je već uspio oštetiti na jednom mjestu, nikad mu to nisam halalila.

Sad kad se razbolio, kad smo pomislili da će i on uginuti, a ni dan danas nisam sigurna da li je Brko uginuo sebebom moje nepažnje, uplašila sam se da neću završiti kao žena iz hadisa koja je ušla u Džehennem zbog mačke koju je napatila.
Želim reći sljedeće:
On je moj emanet koji sam uzela sebi na pleća i kojeg sam zavoljela; i tako postade nešto što ću zasigurno sresti na sudnjem danu. Hoće li biti sa osmijehom ili strahom, to zavisi od mog odnosa prema emanetu sad na ovom svijetu.
Ponekad pomislim šta će mi to u životu. Nije li nam dosta emaneta i sjena koje će nas prekrivati na danu polaganja računa.
Ali takav je život. Uhvatimo se, tako, svjesno ili nesvjesno, namjerno ili nenamjerno, mnogih emaneta.
I to mnogo većih emaneta od jedne životinje.
Gdje su naša djeca?
Gdje je naš supružnik?
Naši roditelji?
Naša zanimanja kojim se bavimo, naši džemati u kojima obnašamo neku ulogu, naše komšije i njihova prava, naša obećanja drugima, itd.
Ispunjavamo li naše emanete onako kako to Allah želi od nas.
Obično, mi emanete ispunjavamo prema onima prema kojima moramo da ispunimo emanete, ali samo pod uslovom ako su oni prema nama dobri.
U slučaju da nisu, složimo se da krenemo njihovim stopama i kao da će oni Allahu odgovarati za naš dio, predamo se tome da zapostavimo emanete jer i oni tako rade nama. A nije tako.
Svako je pitan za svoje emanete.
Takođe, svako će kod Allaha biti pitan za one prema kojima imamo obaveze i prava.
To je sve dio našeg vjerničkog emaneta.
I svako treba da uradi ono što je do njega da ispuni zadati mu emanet, a onda ako druga strana zapostavlja svoj dio, postoje šerijatski koraci kako se zaštiti od nepravde i zapostavljanja prava prema nama.

Međutim, mi smo prezauzeti da uredimo svoje emanete, jer rješavamo probleme ummeta, i tvrdimo da smo za to veoma sposobni, dok naši osnovni emaneti koji nam vise za vratom, čekaju da ih pogledamo. Čekaju da ih krenemo već jednom ispunjavati.
Tad, kad dostignemo takvo shvatanje, svako od nas pojedinačno, kreće promjena ummeta i problema u njemu.
Tad će čovjek shvatiti mnogo šta od čega će kasnije da se stiti zašto nije shvatio, baš onako kako sam se sramila jer nisam prepoznala da je Mila zapravo Mili.
Samo da ne bude kasno za to, Gospodaru naš pomozi nas!

“I koji o povjerenim im amanetima i obavezama svojim brigu brinu.” (El-Mu’minun, 8.)

Minber.ba