SREBRENICA: KLJUČEVI CIJELOG SELA U AHMINOJ FIOCI

Pred sami početak rata u Bosni i Hercegovini, srebreničko selo Bulogovina imalo je 37 domaćinstava i gotovo 200 stanovnika. Danas ovo selo ima 13 kuća i jednu porodicu koja stalno živi tu. Ahmo, Muša i Nedim Ademović bili su među prvim bošnjačkim povratnicima na područja općine Srebrenica. Vratili su se 2000. godine

Srebrenica je u antičkom dobu i srednjem vijeku bila rudarsko središte. Eksploatacija rude doživjela je pravu ekspanziju tokom srednjeg vijeka. Značaj Srebrenice u evropskim rudarskim okvirima shvatili su i njemački Sasi, narod kojem je rudarstvo bilo primarna djelatnost. Uvidjevši da je Srebrenici potrebna radna snaga, odlučili su se za masovne dolaske u cilju zasnivanja porodica i, naravno, što boljeg iskorištavanja rudarskih resursa koje je ovo područje imalo. Sasi nisu samo bili u užem dijelu Srebrenice, nego su bili i u selima, tražeći rudu i eksploatirajući srebro. Za obavljanje rudarskog posla bila je potrebna i adekvatna oprema, koja se s razvojem rudarstva izrađivala na području Srebrenice.

U selu Bulogovina u srednjem vijeku izrađivani su, za potrebe rudara, mjehovi, pa je tako, vjerovatno, selo i dobilo ime. Njemačka riječ bulug znači mijeh ili mješina. Sasa je s vremenom nestalo ili su se asimilirali s lokalnim stanovništvom, a Bulogovina je ostala. Pred sami početak rata u Bosni i Hercegovini 1992. godine selo Bulogovina imalo je 37 domaćinstava i blizu 200 stanovnika. Danas ovo selo ima 13 kuća i jednu porodicu koja stalno živi tu. Ahmo, Muša i Nedim Ademović bili su među prvim bošnjačkim povratnicima na području općine Srebrenica. Vratili su se 2000. godine i popravili kuću u Bulogovini.

Ahmo Ademović svoje najbolje godine proveo je u Beogradu, gdje je radio prije rata.

“Mladost sam proveo u Beogradu. Radilo se dosta, ali se i zarađivalo. Uspio sam i napraviti kuću koja je zapaljena padom Srebrenice. Mladost prođe u Beogradu, a, eto, starost u Bulogovini. Kada smo se vratili, popravili smo kuću, i tu smo već 15 godina. Lijepo nam je, radimo. U izbjeglištvu sam bio. Nigdje nema bolje nego na svom, u svojoj kući. Ne kajem se što sam svjetla velegrada zamijenio za ovu svoju ljepotu, svoje selo, svoju Bulogovinu. Ovdje sam se rodio, ovdje progledao, a ovdje ću svoje oči i da zatvorim, ako Bog da”, kaže Ahmo Ademović, koji u Bulogovini živi sa suprugom Mušom i sinom Nedimom.

Ademovići se bave poljoprivredom i stočarstvom i imaju više od 80 ovaca, krava i teladi. Kažu da život u Bulogovini i nije loš i da, ko hoće da radi, može opstati bilo gdje.

“Ljeti je drugačije, dođe našeg svijeta i iz dijaspore i Federacije BiH. Hvala Bogu, imamo i uspješnih ljudi koji nisu zaboravili svoju Bulogovinu. Neki su napravili kuće ovdje i povremeno dođu. Bitno je da dođu i dovedu svoju djecu”, priča Ahmo.

Svi oni koji su obnovili svoje kuće, a ne žive u Bulogovini, porodici Ademović ostavljaju ključeve i kuće na čuvanje.

“Tako ispade da ja čuvam cijelo selo. Ključevi cijelog sela su u jednoj fijoci. To dovoljno govori i šta je rat uradio na ovom području i šta je sve Srebrenica doživjela i preživjela”, kaže nam Ahmo Ademović, koji se najviše raduje kada mu unuci dođu u posjetu: “Moj stariji sin živi u gradu, u Srebrenici. Ima dva sina, to su moji sokolovi. Sretan sam kad dođu ovdje jer za djecu i unuke insan živi. Radost je to.”

Među onima koji su se iz Bulogovine nakon rata rasuli od Evrope do Amerike i Australije bila je i porodica Nurifa Ademovića. Njegova djeca sada žive u Americi i u Sarajevu. On ih stalno obilazi, ali je njegova duša u rodnom selu, u kojem provodi sve više vremena.

“Obnovio sam kuću u Bulogovini i ovdje provodim dobar dio godine. Zapravo, živim na relaciji Bosna – Amerika. Nekoliko mjeseci godišnje provedem u Americi kod djece jer ne mogu da ne vidim unuke dugo. Ostatak provodim u Bulogovini. Ovdje dišem punim plućima iako je na mojim leđima haman sedamdeset godina. Volim ovdje da budem, meni je lijepo. Uređujem polahko svoje imanje, zasadim koju voćku, kalemim, nikad se ne zna ko će ubrati, a meni sevap upisati. Uvijek kažem da je moja duša razapeta na tri strane, mojoj djeci. Ali nešto me vuče Bulogovini. Ovdje se ipak osjećam najljepše”, ističe Nurif.

Godine 2014. na području općine Srebrenica, uslijed poplava i aktiviranja brojnih klizišta, pričinjena je velika materijalna šteta. Bulogovina je više od dvije godine ostala odsječena u pravcu Milići – Srebrenica. Klizište je presjeklo putnu komunikaciju koja je spajala ovo selo s Derventom i dalje s Milićima. Bilo je to i najveće klizište na području općine Srebrenica. Na inicijativu stanovnika nekoliko sela i uz podršku Opštine Srebrenica, klizište je sanirano, a putna komunikacija ponovo uspostavljena 2016. godine. Put je makadamski, ali stanovnici nekoliko sela nemaju bolji. Put bi, možda, bio u boljem stanju da šumsko gazdinstvo ne vrši sječu i izvoz drveta na ovom području. Stanovnicima je to veliki problem jer je put gotovo pa uništen, pa kroz šalu kažu: Kad se izveze drvo, tuda više trava ne raste. S obzirom na to da veliki broj nekadašnjih stanovnika Bulogovine i okolnih sela živi u inostranstvu, spremni su izdvojiti dio novca da se asfaltira nekoliko kilometara puta do Bulogovine i na tome intenzivno rade.

Porodica Ademović nada se da će šumsko gazdinstvo, koje eksploatira šumu, imati više obzira prema stanovništvu ovog kraja i da neće iza sebe, kao do sada, ostavljati uništene puteve.

STAV.BA