Pogledajte “naučni rad” iz Republike Srpske: ‘Masovne grobnice su bile humana i higijenska obaveza vojske RS’

Proces revidiranja historijskih i sudski utvrđenih činjenica te dehumanizacija žrtava zločina počinjenih u BiH za vrijeme posljednjeg rata u posljednjim mjesecima doživljava pravi zamah. U tom je kontekstu napravljen i zbornik radova sa događaja kojeg organizatori nazivaju “međunarodnom naučnom konferencijom”, a koja je prošlog mjeseca održana u Banjoj Luci.

Događaj je nosio naziv “Srebrenica–stvarnost i manipulacije”, a zbornik prezentiranih radova je štampan na više od 800 strana koje obiluju specifičnim konstrukcijama koje su već decenijama prisutne u narativu dijela srpske javnosti.

Pored teza da je u BiH vođen građanski rat, da su zapravo Srbi stradali u genocidu, a ne Bošnjaci, te da je uzrok rata “projekat islamske države u BiH i Islamska deklaracija Alije Izetbegovića”, autori su iznijeli niz zaključaka oko samih dešavanja u i oko Srebrenice, ali i o procesuiranju odgovornih za zločine počinjene na tom području. Sadržaj zaključaka nije teško pretpostaviti.

Među “najkreativnijim” vrijedi izdvojiti tezu prema kojoj je “Vatikan pokrenuo i usmjeravao optužbe protiv Srba za genocid u Srebrenici”, ali i svjedočenja ratnih zločinaca koji su, kako kažu, “osuđeni bez dokaza”.

Međutim, posebno je za zdrav razum, a naročito preživjele žrtve genocida koje još tragaju za posmrtnim ostacima svojih najbližih, uvredljiva teza prema kojoj su masovne grobnice u kojima su sakrivani ostaci ubijenih Bošnjaka “humana i higijensko sanitarna obaveza Vojske RS-a, a ne čin skrivanja zločina”.Autori tog “naučnog rada” su Miroslav Baljak i Dragan Đokić te Istraživačko-edukacijski centar Zvornik, a proces skrivanja zločina pravljenjem masovnih grobnica, nerijetko sekundarnih i tercijarnih, oni nazivaju “asanacijom bojišta”.

Taj termin, pojašnjavaju, u jednom trenutku pojedincima zvuči optužujuće, ali se, dodaju, radi o stručnom međunarodno-pravnom pojmu kojim se zaraćene strane obavezuju na uklanjanje ljudskih i životinjskih leševa, bioagenasa i neeksplodirane municije po okončanju ili u prekidima sukoba.

– Cilj je izbegavanje zaraza i naknadnih ljudskih žrtava, a obaveza po Ženevskim konvencijama postoji i vuče korijene još od 1864. godine – pišu autori ove konstrukcije.

Dodatno pojašnjavaju kako su tijela ubijenih osoba uklanjana zbog opasnosti po zdravlje ljudi.

– Cilj asanacije bojišta je dostojanstvena sahrana poginulih, zaštita životne sredine i sprječavanje širenja zaraznih bolesti na ljude i životinje – navodi se u tekstu.

Pojašnjavaju u nastavku i način ukopavanja leševa žrtava.

– Leševi se sahranjuju bez sanduka, redaju se po slojevima jedan do drugog, svaki sloj se zasipa dezinfekcionim sredstvom i zemljom visine 0,5 – 0,75 metara, a iznad nivoa humka visine jedan metar. Humke se vidno obilježavaju kao masovne grobnice – navodi se u tekstu.

Neovisno o činjenici da autori ove konstrukcije samim svojim pojašnjenjem, poput ovog o vidnom obilježavanju masovne grobnice, negiraju svoju tezu kojom se sistematsko skrivanje zločina nastoji predstaviti u drugačijem svjetlu, izdvaja se i oprečnost tumačenja najrelevantnijih međunarodnih sudova u odnosu na predstavljanje masovnih grobnica kao “poštivanje pravila ratovanja”.

Nepostojanje bilo kakve dokumentacije o lokacijama masovnih grobnica, broju ukupanih tijela i njihovih identiteta ocjenjuju kao “propust”.

– Nakon borbenih dejstava na području Srebrenice u operaciji VRS od 11. jula 1995. godine i višednevnih borbi sa muslimanskim snagama tokom proboja iz okruženja, prema muslimanskim izvorima, brojka poginulih kreće se preko 2.000 poginulih što je zahtijevalo asanaciju terena, obzirom na ljetno stanje i visoke temperature u zoni operacije – piše u tekstu.

Ponavljaju da brojni bošnjački i međunarodni krugovi godinama “neopravdano optužuju srpsku stranu za skrivanje zločina tvrdeći da se radi o planskim postupcima premještanja poginulih i zakopavanja pobijenih zarobljenika u posebne grobnice”.

– Zbog propagande srpska strana je optuživana za zloupotrebe asanacije bojišta koju su vršile jedinice Vojske RS-a i tvrdnji da su to bili planski postupci zakopavanja pobijenih zarobljenika i skrivanja stvarnih poginulih na pravcima proboja muslimanskih snaga iz Srebrenice. Upravo stoga, može se razumjeti vrlo složena situacija koja proističe iz obaveza asanacije kao aktivnosti civilne zaštite i privrednih i javnih preduzeća, te obaveza asanacije bojišta koja predstavlja aktivnosti nakon operacije VRS u određenoj zoni – zaključuje se u tekstu.

(Faktor.ba)