EVO ME BABO, KRAJ MEZARA TVOGA

Evo me babo, kraj mezara tvoga, evo me da dušu olakšam, da šutnjom ti ispričam sve patnje svoje i da se sjetim nas u ovim lijepim danima ramazana. Ja i mati same. voje mjesto u pročelju prazno. Ovih dana nam je teško. Očekujemo te. Kao da ćeš od nekud hrupiti. Nadamo se, tebi!
Ali oteglo se babo moj. Evo već dvadeset i neka godina, kako te čekamo. Sjećanja naviru i ti oživiš u njima. Sjećam se babo moj, kada si me za ruku u džamiju vodio, kada si na izvor sa mnom hodio, kada si priče mi kazivao, kada si kraj kreveta moga budan bdio i kada si odrastati sa mnom želio. Ja tada mala bila, svega sedam godina a ti ponosan na mene, babo moj.
Sjećam se tvojih riječi babo: „Posti kćeri moja mila do podne, a poslije kad stasaš u djevojku, posti svaki dan, kao i babo tvoj“ Te riječi tvoje su postale moj zavjet tebi. Postim babo svaki ramazan, i do kasne sate učim pred dušu tvoju. Jučer dok sam iftar kararila i ti si bio sa nama. Osjetila sam kako se vrtiš oko nas. Sjećam se, kako si kradom zavirivao u lonac dok je čorba mirisala, sjećam se kako si otvarao rernu da burek ne izgori, sjećam se kako si smiješkom gledao hurmašice rumene. Sve sam to jučer mirisalo, ali ti nikako da svratiš, da me pomiluješ i da zajedno osluškujemo ezan sa džamija naših….E, moj babo kako je teško živjeti kroz sjećanja naša! Budim se često noću, prikradem se do skrivene sehare sa slikama tvojim i ispričam se sa tobom, onako na tenane.
Pitam te za savjet, dodirujem ti kosu, pričam ti o majci, o svim tvojim ahbabima koji te se rado sjećaju. Kroz njihove priče o tebi, i ja sam baš tako odrasla. Znam da si to najviše želio. Pratila sam te sve ove godine duge i svi pričaju kako sam ista babo svoj.
Kažu da imam isti tvoj osmijeh, tvoje korake, tvoje crne krupne oči i tvoju dobrotu. Koliko puta sam babo posmatrala majku kako me upija očima. Čak osjetim i smiješak na njenim usnama. Znam, da ona u tim pogledima mene, osjeća i tebe. Tako dok nas gleda i suze joj krenu…Zbog njenog kahara golemog i obolila je ona babo. Srce sve sporije joj kuca, bore se ukazale na njenom licu, sporije hoda po dunjaluku, umorna od života i bez cilja hoda stazama neprohodnim….
Kao da jedva čeka da se preseli tebi i tako smiraj nađe.
A šta ću ja onda babo moj? Sama na ovom dunjaluku bez ikoga i ja ne želim biti ovamo. Ona mi je sve u životu..i otac i majka. Koliko puta sam je zatekla sa tvojom slikom u ruci i suzama na licu njenom? Mnogo puta je to bilo babo? Sinoć smo iftarile nas dvije u tišini. Svaka na svoj način se prisjećala tebe. Evo ispričah se sa tobom. Lakše mi je a i tebi vjerujem. Moram sada brzim koracima…da iftar kararim…Sutra ću babo opet na ikindiju doći i svratiti do mezara tvoga.

Autor: Ramzija Kanurić – Oraščanin