DA JE ARBIH OSLOBODILA BANJA LUKU, VELIKOSRPSKA IDEJA BILA BI PORAŽENA!

U oktobru 1995. branioce Bosne i Hercegovine zaustavila je politika!

U Sanskom Mostu, posljednjem oslobođenom gradu tokom agresije na RBiH, 10. oktobra 1995. godine, dok više od 500 preživjelih Bošnjaka jeca u nevjerici da su dočekali svoje oslobodioce pripadnike bosanske vojske, radoznala strana novinarka generala Atifa Dudakovića pita: “Šta je sljedeći cilj”?

General odgovara protivpitanjem: “Šta Vi mislite”? Novinarka kaže: “Banja Luka”, a general će na to kratko: “Slažem se”. Činilo se da će u nezaustavljivom pohodu pripadnika Petog i Sedmog korpusa Armije RBiH, zajedno s pridodatim jedinicama Armije RBiH, u narednim danima Vojska RS bijelu zastavu podići iznad Bosanskog Novog, Prijedora i Banje Luke.

Historijski spoj

Umjesto demoralizacije nakon genocida u Srebrenici, Armija RBiH doživjela je svoju oslobodilačku ekspanziju. Sve je krenulo 6. avgusta 1995. oko 15 sati, historijskim spojem Armije RBiH i Hrvatske vojske (HV) na mostu na rijeci Korani u Tržačkoj Rašteli i rukovanjem generala Atifa Dudakovića, komandanta Petog korpusa, i generala HV-a Marijana Marekovića, kada je uz pomoć hrvatske vojne oslobađajuće operacije “Oluja” razbijena opsada Bihaćkog okruga, koja je trajala 1.201 dan.

Dan kasnije, 7. avgusta 1995., borci Petog korpusa Armije RBiH oslobodili su Veliku Kladušu i time je prestala postojati samoproglašena autonomna oblast “Zapadna Bosna”, pod vodstvom Fikreta Abdića.

Treba napomenuti da su združene snage HV-a i HVO-a pod komandom generala Ante Gotovine u operaciji “Ljeto 95” od 25. do 30. jula 1995. oslobodile važne gradove, Bosansko Grahovo i Glamoč. Narednog mjeseca uslijedile su operacije združenih snaga HV-a, HVO-a i jedinica Petog korpusa ARBiH pod kodnim nazivima “Maestral” i “Sana 95”, u kojima je od 8. do 17. septembra 1995. oslobođen značajan dio zapadne Bosne.

Hrvatska vojska 12. septembra oslobodila je i Šipovo, a dan kasnije Jajce i Drvar. Jedinice Petog korpusa ARBiH 15. septembra ušle su u Bosanski Petrovac, 16. septembra u Ključ, a narednog dana i u Bosansku Krupu. U historijskom manevru iz srednje Bosne preko Bugojna, Kupresa, Livna i Bosanskog Grahova, u desetak kilometara dugoj koloni vozila, 20. septembra u Bosanski Petrovac stigla je 17. viteška krajiška brigada predvođena Fikretom Ćuskićem i Sakibom Forićem i tako je došlo do dugoočekivanog spajanja Petog i Sedmog korpusa Armije RBiH.

Na Petrovačkoj visoravni smotru ove brigade izvršio je general Dudaković rekavši:

– Dobro došli u Bosansku krajinu. Jednom je general Momir Talić rekao da se nikada neće spojiti Peti i Sedmi korpus, jer im to neće dozvoliti Prvi krajiški korpus VRS, a ja sam mu rekao: “Zato ćemo mi uništiti Prvi krajiški korpus pa ćemo se spojiti”.

Zahvaljujući uvođenju Sedmog korpusa ARBiH u borbu, 23. septembra odbranjeni su Ključ i desna obala Sane, kada je Vojska RS krenula u žestoku kontraofanzivu.

Slavni general ARBiH, rahmetli Mehmed Alagić, komandant Sedmog korpusa, bitku za odbranu Ključa nazvao je svojim “najtežim danom u ratu”. Zbog gubitka nekoliko zapadnokrajiških gradova, zločinački general Ratko Mladić, komandant Glavnog štaba VRS, napustio je liječenje na VMA u Beogradu i došao u Banju Luku, kako bi na licu mjesta organizirao odsudnu srpsku odbranu.

U Banjoj Luci je 22. septembra 1995. održano referiranje komandanata jedinica i organa Glavnog štaba VRS. General Mladić je veoma oštre riječi prijekora uputio komandantima Prvog i Drugog krajiškog korpusa, generalima Momiru Taliću i Radivoju Tomaniću.

– Sram vas bilo! Vi ste izgubili zonu odgovornosti korpusa, izgubili ste narod i vojsku. Kako imate obraza da tom narodu pogledate u oči – derao se Mladić.

17. KRAJIŠKA U PETROVCU PRED ODBRANU KLJUČA

Borci 17. viteške krajiške brigade ARBiH oslobodili su 28. septembra 1995. obronke Manjače i vodili žestoke borbe kod sela Orljani, zatim slomili odbranu neprijatelja od Mačkića glave do Sitnice i zakoračili na prostor banjalučke općine. Međutim, zbog žestoke kontraofanzive srpskih jedinica, nisu se tu dugo zadržali.
Holbrukova prijetnja
Politička situacija nije bila naklonjena ulasku savezničkih, bosanskih i hrvatskih snaga u Banju Luku. Razlog je bio taj što bi propao plan američkog posrednika Ričarda Holbruka (Richard Holbrooke) o podjeli zemlje 51 posto za FBiH i 49 posto za RS.
Komandant Glavnog štaba ARBiH, rahmetli general Rasim Delić o ovim historijskim danima je zapisao:
– U Zagrebu sam se sreo s Holbrukom u Američkoj ambasadi, rekao mi je: “Upozoravam vas da ne idete prema Banjoj Luci. Vaš ulazak u Banju Luku stvorio bi novi val od oko 350.000 izbjeglica, koje bi krenule ka Srbiji. Shvatite ozbiljno moju prijetnju, jer u protivnom bit ćete izloženi NATO udarima”.
Tuđman je nakon sastanka s Holbrukom 19. septembra 1995. zaustavio ofanzivu Hrvatske vojske. Srbi su poslije toga krenuli u žestoku kontraofanzivu, a Dudakovićevi borci su bili preumorni. Hitno smo 2. i 3. oktobra poslali pojačanja u Krajinu. Helikopterima i kopnenim putem prebačene su Gardijska brigada, “Crni labudovi”, “Laste”, Specijalni odred MUP-a “Bosna”, jedinice Prvog, Drugog i Trećeg korpusa te 28. divizije i odmah su uvođeni u borbu. Za dva dana i jednu noć u Krajinu je prebačeno 10.800 vojnika.
Ipak, nakon sastanka u Zagrebu 5. oktobra, na kojem su s naše strane prisustvovali generali Alagić, Karavelić i ja, a sa hrvatske ministar odbrane Gojko Šušak, te generali Gotovina, Červenko, Norac i Blaškić, došlo je do promjene u hrvatskoj politici i dogovorili smo da zajedno krenemo u nova oslobađanja – napisao je general Delić.
Nakon uspješne odbrane Ključa, uslijedio je nastavak operacije “Sana 95” u kojoj je oslobođen Sanski Most. Iz pravca Sanice napadala je operativna grupa “Centar” kojom je lično komandovao general Dudaković. Komandant Gardijske brigade ARBiH Dževad Rađo, 10. oktobra 1995., u 20.40 sati, na gradskom mostu je raportirao generalu Dudakoviću da je “Sanski Most slobodan”.

Rađini gardisti su prvi umarširali u Sanski Most i zajedno s hrabrim ratnicima 502. viteške brigade te 510. i 117. brdske, Vojne policije Petog korpusa i olovske jedinice kojom je komandovao Denijal Grbo žestoko su porazili srpske brigade – 17. ključku, 6. sansku, 15. bihaćku te 7. odred specijalne brigade MUP-a RS.
– Pošto Srbi imaju četiri S, mi imamo četiri B – to je uspostavljanje koridora Bihać, Banja Luka, Brčko, Bijeljina. Pad Banje Luke znači i pad Republike Srpske – govorio je Dudaković dok je šetao po oslobođenom Sanskom Mostu.

Narednog dana, 11. oktobra, Gardijska brigada oslobađa Aganoviće, uspostavlja mostobran na potezu Poljak – Šehovci, oslobađa Sasinu i Žegar i izbija na Mačkovac, na tromeđi općina Prijedor, Sanski Most i Banja Luka. Pod komandom Hamdije Abdića Tigra 502. viteška napreduje od sela Poljaci prema Tomašici.

– Tačno u 24 sata 12. oktobra 1995. dobili smo naredbu da moramo prekinuti djelovanja i doći u hotel “Sanus” da predamo naše pozicije snagama UN-a. Međutim, Srbi su nastavili napadati i mi smo se borili i nekoliko narednih dana – kaže Rađo.

U ovim herojskim operacijama Operativnom grupom “Sjever” komandovao je Mirsad Selmanović, načelnik štaba Petog korpusa, čiju su udarnu pesnicu činili 505. viteška bužimska, 511. slavna bosanskokrupska i 503. slavna cazinska brigada. Oni su preko Grmeča za nekoliko dana oslobodili više od 70 kilometara i to mjesta Jasenicu, Lušci Palanku, Kamengrad, Stari Majdan i Staru Rijeku. Naređeno im je da oslobađajuću ofanzivu prekinu na samim prilazima Ljubiji, udaljenoj samo 12 kilometara od Prijedora.

Operativnom grupom “Jug” komandovao je general Fikret Ćuskić. Osim jedinica Sedmog korpusa, u sastav su ušle 510. i 501. brigada, a pravac napada bio je preko Krasulja, Vrhpolja, Tomine i Bronzanog Majdana, s ciljem zauzimanja logora Omarska.

– Kad smo stigli na osam kilometara od tog našeg najvećeg mučilišta, dobili smo naredbu da stanemo. Moj brat Sulejman mučen je i ubijen u “bijeloj kući” u Omarskoj i imao sam ogromnu želju da je oslobodimo – kaže Sead Čirkin, načelnik Štaba grupe “Jug”.

Predsjednik Alija Izetbegović je 1996. javno otkrio da je na njega početkom oktobra 1995. vršen pritisak od tadašnjeg američkog ambasadora Džona Menzisa (John Menzies) da obustavi operaciju oslobađanja zemlje.

– Znam da se 60 hiljada Banjalučana već spremilo da krene, neki su i krenuli prema Drini. Mi ofanzivu nismo zaustavili. Menzis me je nakon sedam-osam dana pozvao i rekao: “Ako ne stanete, mi ćemo vas bombardirati” – izjavio je rahmetli Izetbegović.

Nedostajao bataljon

Ratni izvještač Šefko Hodžić bio je 14. oktobra 1995. u hotelu “Sanus” u tek oslobođenom Sanskom Mostu i sjedio za stolom s “ljutim Krajišnicima”, generalima Atifom Dudakovićem i Mehmedom Alagićem te Vahidom Karavelićem. Atmosfera je bila napeta.

– Malo ko je znao da je Karavelić tada u ime Zajedničke komande komandovao svim jedinicama ARBiH. Primirje je stupilo na snagu 12. oktobra, ali su borbe i dalje nastavljene. Prvo je 14. oktobra rano ujutro, oko 6.30 sati, u Bihać stigao general Karavelić koji je generalu Dudakoviću prenio naredbu o obustavljanju borbenih djelovanja, a zatim je istu naredbu u Ključu prenio i generalu Alagiću. Poznato je da je predsjednik Izetbegović od Amerikanaca dobio “dva dana produžetka” da naši oslobode Prijedor i Omarsku. General Dudaković mi je kasnije rekao da mu je tada nedostajao jedan bataljon odmornih boraca da oslobodi Prijedor.

KARAVELIĆ, DUDAKOVIĆ, HODŽIĆ I ALAGIĆ, 14. OKTOBAR 1995., HOTEL ‘SANUS’, SANSKI MOST

Generali Dudaković i Alagić bili su ljuti što moraju prekinuti ratna djelovanja, o čemu im je naredbu donio general Karavelić. Na kraju su, ipak, trojica generala nazdravila završetku rata i tada smo napravili zajedničku historijsku fotografiju. Plan da se oslobodi Banja Luka je apsolutno postojao. Čak mi je general Alagić, na početku manevra 17. viteške krajiške u Krajinu, rekao: “Ne propusti historijski trenutak ulaska naših jedinica u Banju Luku”. Međutim, bitka za Banju Luku, bitka svih bitaka, eto nije se desila – svjedoči ratni izvještač Šefko Hodžić.

Tako je čelična ruka svjetskog sistema nepravdi, koja je embargom na uvoz oružja ARBiH tokom cijelog perioda agresije i dozvolom da se izvrši genocid nad Bošnjacima, napravila neprocjenjivu historijsku grešku prema državi BiH i žrtvama genocida ultimatumom da će NATO gađati kasarnu “Adil Bešić” u Bihaću i druge važne objekte ako se ne stane s ofanzivom prema Banjoj Luci.

Većina savremenika ovih važnih historijskih dana danas smatra da oslobađanjem Banje Luke uopće ne bi bilo potrebe za Dejtonom i da bi zasigurno u narednim mjesecima bosanski vojnik izašao na državnu granicu na Drini.

No, veliki i mudri Meša Selimović davno je zapisao: “A uvijek izgleda lijepo ono što se nije ostvarilo“.

Šta je pisao Dobrica Ćosić

Dane velikih srpskih poraza jedan od najvećih ideologa velikosrpskog zla, akademik Dobrica Ćosić u svojoj knjizi “Bosanski rat” opisao je ovako:

– Srpski narod je u agoniji zbog niza vojnih poraza i egzodusa, defetizama. Večeras javljaju da je i Banja Luka ugrožena. Ja dvije godine strahujem od poraza u Bosni. Republika Srpska je iscrpila svoje borilačke snage i nalazila se pred porazom. Srpski narod je dvadeseti vijek započeo oslobodilačkim ratovima s pobjedničkim ishodima, a dogodit će se da ovaj vijek okonča vojnim porazom od bosanskih muslimana i Hrvata. Ljuti Krajišnici su danas bijedni Krajišnici. Pokušavao sam bezuspješno da pronađem Mladića, on je u teškom psihičkom stanju. Nije izdržao poraze u zapadnoj Bosni.

Šta je pisao Ričard Holbruk

U operaciji “Južni potez”, nakon oslobađanja Mrkonjić-Grada 10. oktobra 1995., Hrvatska vojska se nakon potpisivanja primirja zaustavila na 23 kilometra od Banje Luke. Ričard Holbruk u knjizi “Završiti rat” piše kako je, navodno, ubjeđivao Tuđmana da uzme Sanski Most, Prijedor i Bosanski Novi, ali da ne dira Banju Luku.

– Ali ja više nisam siguran jesmo li bili u pravu što smo se usprotivili napadu na Banju Luku. Da smo tada znali da su bosanski Srbi kadri prkositi ili ignorirati toliko mnogo ključnih političkih odredbi Mirovnog sporazuma 1996. i 1997., pregovarački tim se možda ne bi protivio takvom napadu – piše Holbruk.

Izjave

– Zauzimao sam se za ulazak Hrvatske vojske u Banju Luku i najveća greška međunarodne zajednice je što to nije dopustila. To bi bio definitivni vojni i politički poraz velikosrpske ideje u Hrvatskoj i BiH.

(General Anton Tus, prvi načelnik Glavnog stožera Hrvatske vojske, u intervjuu za “Jutarnji list” 7. avgusta 2010.)

– Potpuni poraz srpskih snaga nije bio poželjan.
(Njemački novinar Erih Ratfelder (Erich Rathfelder) u svom izvještaju direktno iz Krajine)

– Žao mi je samo što sa svojom vojskom nisam došao do Drine. Danas bi ti četnici drukčiju pjesmu pjevali.
(General Atif Dudaković u intervjuu za “Hrvatski list” 20. avgusta 2006.)
Autor: Avdo HUSEINOVIĆ

armijarbih.com