RUŽICA KERIĆ, SUPRUGA POGINULOG ŠABANOVOG MUZIČARA, EKSKLUZIVNO ZA “EXPRESS”: Mirsada je usmrtila klavijatura, pa neka ga je muzika ispratila na vječni put

Ružica Kerić, supruga preminulog vrsnog muzičara Mirsada Kerića koji je poginuo u saobraćajnoj nesreći zajedno sa Šabanom Šaulićem smogla je snaga da poslije sahrane razgovara za nas magazin. Naše prvo pitanje odnosilo se na to kako je saznala za Mirsadovu saobraćajnu nesreću.

Povrijeđena sam

-Prvo sam vidjela da me Saša menadžer zvao, pa me onda zvao Bobi koji je bio sa njima u kolima, pa me onda zvao i sin koji je bio u Koblencu i rekao mi da ne pravim stres, pošto je policija njih zvala i rekla da je sve u redu sa Mirsom, da je samo malo povrijeđen i da je u bolnici. Poslije toga sam još par puta pričala sa Sašom. Bila sam jednostavno zbunjena, jer Mirsad je nakon koncerta trebao da ide za Koblenc gdje mu živi mama. On dakle uopšte nije trebao Šabana da vozi za Dizeldorf na aerodrom, pošto je klavijatura bila pozadi u automobilu i tu nije mogao niko više da sjedne. Ali, Šaban je insistirao na tome da Mirsad njih vozi, dakle na Šabanovu inicijativu su krenuli ka aerodromu iako su bili ljudi zaduženi za Šabana i Bobija da ih voze na aerodrom, a ti isti su ih i uzeli sa aerodroma. Mirsad je zbog toga morao da klavijaturu pomjeri, uspravi tako da bude iza njegovog sjedala, da bi Bobi mogao pozadi da sjedne. Bobi je inače bio zadužen za Šabana da pazi na njega, da na vrijeme uzima tablete i sve ostalo što ide uz to. Mirso uopšte nije trebao tu ni da spava, dok su Šaban i Bobi trebali tu da spavaju poslije koncerta. Ponavljam još jednom Mirso je trebao poslije nastupa da ide za Koblenc, da posjeti mamu, baku koja je jako stara i da sa sinom Denisom prošeta gradom i pokaže mu mjesta gdje je igrao fudbal i bilijar. Taj dan je trebao da bude kući oko 19 sati, i eto nikada mi nije došao. Ta vožnja Šabana i Bobija na aerodrom za Mirsu je bilo oko 70 kilometara obilaženja.

Šta je tačan razlog Mirsine smrti?

-Upravo ta klavijatura koju je morao da pomjeri, premjesti da bi Bobi mogao da sjedne. Ono što je poslije porodice volio najviše na svijetu, ono sa čim je novac za život zarađivao to ga je i ubilo.Da li te neko kontaktirao od porodice Šaulić?

-Da jeste mog sina je zvao Mihajlo, a onda je zvala i Gordana, zvao nas je i glavni zastupnik srpskog konzulata u Njemačkoj.

Koliko su te povrijedili naslovi pojedinih portala da je Mirsad bio Šabanov vozač?

-Jako me sve to povrijedilo. Moj Mirso je bio jako ponosan i nikada nikog nije gledao kao zvijezdu. Moj Mirso nije za svih 17 godina njihovog rada bio ni Šabanov vozač ni Šabanov nosač kofera. Šaban Šaulić je mnogo poštovao mog Mirsada i imao je respekt prema njemu. Šaban ga je poštovao a i on njega. Mirso nikada nije htio da se nameće Šabanu ili da se druži sa njim, a to je Šaban jako poštovao i cijenio. Mirsad je čak jednom bio zaledio na godinu dana svirke sa Šabanom.

Kakav je bio kao otac i suprug?

-U braku smo 25 godina, bilo je i lijepih i ružnih momenata, ali svaki problem smo rješavali na kraju nekim zezanjem. Bio je najbolji otac na svijetu, a to se vidi i po mojoj djeci, a posebno po najstarijem sinu Denisu. Moj Mirso je muziku volio, za mnoge pjevače, muzičare je pravio boje na klavijaturama i nikad nikome nije ništa naplatio, a drugi su to unovčavali. Nije postojao dan da na klaviru nije u stanu svirao. Čak je napravio neke patente koje nije htio još da plasira, a imao je ponude iz Kine, Pakistana,Turske , Maroka…, čekao je da Denis napuni dvadeset godina i da bude dio njega. Kada bi išao da sebi kupi garderobu uvijek bi se završavalo na tome da je kupio djeci, a sebi ništa.

Zbog čega muzika na Mirsinoj sahrani?

-Muzika je bila njegov život. On je u Loznici sa samo četiri godine počeo da svira klavijaturu, a ta ista klavijatura visi na zidu u našem stanu. Sa četiri godine je na toj klavijaturi znao prefektno tri kola da odsvira. On je igrao fudbal u TUS Koblenc gdje je bio potpisao i profesionalni ugovor, pa je njegova majka tada morala da plati kaznu od 20 hiljada marka jer je prekršio ugovor, a sve da bi se okrenuo i posvetio muzici. Naša kuća je bila muzička kuća, naša djeca su rasla uz muziku, naša ljubav je jačala uz muziku. Klavijatura ga je ubila, muzika ga je ubila i neka ga je muzika ispratila na vječni put. Niko ne treba da nam zamjeri, jer sam sigurna da bi i to njegova želja bila.

Prije nego što smo isključili aparate, niz Mirsine obraze su se slijevale suze

Da li si imala vremena da se oprostiš od Mirse?

-Taj dan kada se sve dešavalo, sa našim kućnim prijateljem Alenom Krajinom otišla sam za Bilefeld gdje me čekao sin Denis. Doktori su nam rekli da sjednemo pored njega i da mu pričamo, imala sam osjećaj kao da će da se probudi. Doktori su mi rekli da su morali da mu otvore glavu zbog pritiska koji je bio na mozgu, ali su mi rekli da je za sada sve u redu, da se ne brinem mnogo. Dali su mu i dvije injekcije zbog problema sa bubrezima, ali da je sve u redu. Smirena sam se onda vratila u Offenbach zbog drugo dvoje djece, da bi narednog dana opet krenula za Bilefeld i ponijela Mirsadovu garderobu da bi mogao da se presvuče. Međutim u međuvremenu se dosta toga izdešavalo. Dok sam se ja vozila za Bilefeld njemu su testirali refleksne zone i shvatili su da je njemu mozak u stvari već bio mrtav. Tada je javni tužilac potpisao da se aparati koji su ga održavali u životu mogu isključiti. Čekali su dok ja dođem, a sve smo imali neke prepreke na putu, od saobraćajnih nezgoda do ranjenih i mrtvih na putu.

Kada smo na putu kratko stali ispred automobila me je čekao moj sin Denis, ja sam ga pitala , da li ima nešto da mi kaže, on je rekao da nema i da je sve u redu. Ja sam u tom momentu dobila neku snagu i samo sam željela što prije do bolnice da dođem. Tada je Denis uzeo i sve moje telefone i nije mi dao da pratim dešavanja na portalima i socijalnim mrežama. Od tog momenta nikome nisam vjerovala. Ispred bolnice me sačekao moj brat i pozvao me da zapalimo cigaretu i u tom momentu sam bila izgubljena. Kada smo došli na odjel, prišao nam je doktor i pozvao me u sobu. Doktor je bio upućen u to da ja koristim jake tablete poslije moje operacije, pa nisu smjeli da mi daju bilo kakve tablete za smirenje. Tada me je pogledao i rekao mi da moj Mirso nije izdržao. Ja sam udarila glavom u zid i rekla sam mu da ne smije gasiti aparate jer sam kontaktirala najbolje neurologe u Njemačkoj, jedan iz Berlina a drugi iz Dizeldorfa. Željela sam da ga oni pregledaju, da ga vrate, ali rekli su mi da sve to nije bilo moguće. Glavu su mu otvorili zbog toga što je javni tužilac to tražio. Doktor je po svojoj savjesti ne slušajući javnog tužioca mog Mirsu ostavio na aparatima dok mi ne dođemo i ne oprostimo se od njega. Kada smo ušli kod Mirsada iz njegovog lijevog oka niz obraz su mu se slijevale suze, moj sin je te suze obrisao i želio da zauvijek ostanu na njegovom dlanu. Pala sam na koljena i molila doktore da ne gase aparate, nisam ni bila svjesna da ga aparati samo vještački održavaju u životu. Aparate su ugasili u 22:35, tada nas je moj Mirso napustio zauvijek.
expresstabloid.ba