Nana Hanifa 20 godina radi u vodenici: Maslenica od domaćeg brašna bude ko duša

Nije me strah doći u bilo koje doba dana i noći, bismilletom i polahko. Vodenica radi, bilo ljeto, bila zima, a posla ima uvijek, hvala Bogu, priča Hanifa dok dodaje zrna kukuruza da se samelju ispod kamena

Ni snijeg, ni led i niske temperature ne zaustavljaju vodenička kola u ilidžanskoj ulici Vrela.

Šezdesetšestogodišnja Hanifa Isaković sama i u tri sata ujutro zna doći do svoje stare drvene vodenice da obiđe, pa i razbije led ako šta smrzne.

– Nije me strah doći u bilo koje doba dana i noći, bismilletom i polahko. Vodenica radi, bilo ljeto, bila zima, a posla ima uvijek, hvala Bogu – priča Hanifa dok dodaje zrna kukuruza da se samelju ispod kamena.

Kaže da, kad je preuzela vodenicu, nije znala ništa raditi oko nje, ali vremenom je naučila i u svojoj vodenici već 20 godina proizvodi brašno.

– Rođena sam u Bratuncu, sa šest danas sam ostala bez majke, u životu sam svašta prošla i posao me nikad nije zaobilazio. Podigla sam četvero djece i sad hvala Allahu imam desetero unučadi. Radit ću dok god mogu, jer se posla ne bojim, a ne volim da se iko miješa u moj posao. Znam u po dana u po noći gdje šta stoji i koja je vreća brašna čija – kaže Isaković.

Svaki dan se donosi sve više žitarica jer, kako kaže, svijet se “okreće” zdravijoj hrani. Kilogram heljdinog brašna je pet maraka, kukuruzno i raževo brašno je dvije, a ječam i pšenica po marku i po.

– Da vi znate kakva maslenica bude od ovog pšeničnog brašna, pa dodaš malo heljde. A tek kukuruza od kukuruznog, samo prirodno i zdravo. Ja sam takvom ishranom regulisala šećer koji je znao biti i 30. Za dobru kukuruzu ti treba proključala voda, ko za kahve, kukuruzno brašno, malo šećera i malo soli. Potkuhaš i ostaviš malo pokriveno krpom da tijesto odmori. Kad se ispeče, bude ko duša – objašnjava nana Hanifa.

U svojoj vodenici, kaže, melje samo domaće žitarice, provjerenog porijekla i kvaliteta. Neće, kaže, svašta da proizvodi niti da prodaje jer se boji Boga.

– Mogu ja, sine, slagat’ tebi, ali ima Onaj koji sve vidi, kako ću pred Njega kad sam ti prodala nešto što ne valja ili ukrala na vagi. A vaga je najopasnija, teško onom ko na vagi krade – priča nana Hanifa.

I sedamdesetogodišnji Vehbija Kulašević u istoj ulici godinama radi u vodenici. Uživa, kaže, u penziji, a vodenica mu dođe kao odmor.

– Zimi ima više posla, a i vodenica najbolje radi, jer hladna voda pravi bolji udar i ima više vode zbog snijega koji se topi. Svjedok sam da se sve veći broj ljudi vraća domaćoj proizvodnji. Od pamtivjeka se mljelo i pravilo se brašno. Hemija je uništila svijet, sve više je bolesnih, a ovo je zdravo i kvalitetno – objašnjava Kulašević.

Kaže kako se unuk interesuje kako vodenica radi i stalno je s njim, te mu pomaže, pa pretpostavlja da će imati i nasljednika.

– Brašno držim u načvama, i to je prirodno, najbolji način da se čuva brašno je u drvetu ili u papiru. Važno mi je da je čisto i uredno. Znaju mi ljudi donijeti stotinjak kilograma da sameljem za njihove kućne potrebe, daju mi ujam, pa imam i ja nešto za sebe – priča Kulašević te kaže da od kad se rodio nije ga posao zaobilazio, a radit će dok god ga zdravlje služi.

Izvor:
Faktor