Hadžihafizbegović: Dragan Čović je išao više puta Vučiću i Dodiku na noge nego na mise u crkvu

Uz to, očekuje ga film s Dušanom Spasojevićem i Milošom Pušićem, očekuje ga uloga u Italiji, a u Sloveniji će snimati s Goranom Vojnovićem

Pred njim je skandinavska turneja monodrame “Sve je do nas” i šest filmova koje mora odglumiti u sljedeće dvije godine. Trenutno završava film s Ines Tanović, “Sin”, a priprema drugi s Pjerom Žalicom. To je plan unutar Bosne i Hercegovine.

Uz to, očekuje ga film s Dušanom Spasojevićem i Milošom Pušićem, očekuje ga uloga u Italiji, a u Sloveniji će snimati s Goranom Vojnovićem.

“Sve je do nas” je monodrama u kojoj nema puno smijeha. To je priča o profesoru matematike koji ostaje bez posla, zato što “surovo saopštava istinu”. Hadžihafizbegović u predstavi izgovara rečenicu: “Što više saopštavam istinu, sve sam bliže ludnici”. Kaže da ga je na to nagnala frustracija zbog činjenice da se izgubio argument u komuniciranju, istina je nestala – piše Jutarnji.hr.

“Kada u jednom društvu argument kao sredstvo komuniciranja pogine i postane beznačajan, to društvo putuje u besmisao. Ta vrsta nemogućnosti vođenja polemike argumentom uveliko je odredila lobotomičnost ljudi na ovim geografijama. Mi živimo kao lobotomična društva. Većina ljudi se kreće kao Jack Nicholson u filmu ‘Let iznad kukavičjeg gnijezda’, neostrašćeni za bilo kakvu životnu akciju. Svi čekaju onog gorostasnog Indijanca koji, na kraju monumentalnog Formanovog filma, podiže mermernu česmu i razbija prozor kroz koji bježe u slobodu. Čekanje tog Indijanca samo produžava projekt lobotomije o kojem je pisao i čuveni filozof Lipovecki, Poljak na mjestu redovnog profesora u Grenoblu. U svojoj knjizi ‘Era praznine’, napisanoj prije trideset godina, Lipovecki nagovještava da će početkom dvadeset i prvog stoljeća ljudi osvijestiti da je moguće živjeti bez cilja i smisla. Kakav poraz i nesreća stanja ljudskog duha. Nažalost, mi živimo ono što je Lipovecki napisao”, šokirajući kaže Hadžihafizbegović.

Progonjena divljač

Monodramu izvodi, na neki način, eksperimentalno. Dosad je bila na sceni svega nekoliko puta, u Travniku, Splitu, Stockholmu, Malmöu i Oslu. Zadovoljan je kako prolazi pred različitom publikom, kako je prima u različitim sredinama, on kaže “unutar polivalentnog konzumenta. Starosnog, i onog intelektualnog”.

Emir Hadžihafizbegović je Hrvatskoj, među ostalim, pribavio Zlatnog lava, a osvojiš li venecijanskog Zlatnog lava i šest nagrada za najboljega glumca u jednom filmu, nagradu na festivalu posvećenom Andreju Tarkovskom u Rusiji, Grand Prix za najboljega glumca na festivalima u Italiji, Njemačkoj, Bjelorusiji, Švedskoj, Francuskoj, Južnoafričkoj Republici, Srbiji, SAD-u, Crnoj Gori, i sve to za hrvatski film, uzmeš tri Zlatne arene u Puli, podigneš nagradu za najboljega glumca na Marulovim danima u Splitu, a Hrvatska ti na kraju dodijeli najveće društveno priznanje iz kulture, nagradu Vladimir Nazor, i uz to još i hrvatsko državljanstvo jer promičeš njenu kulturu i značaj pa te želi imati kao nekog svoga, onda vrijediš. Tada pojavljivanje u kadru i na kazališnoj sceni znači da oplemenjuješ ljudske živote.

Hadžihafizbegović je bosanskohercegovački, ali i hrvatski glumac, član Udruge Hrvatskih dramskih umjetnika, čovjek koji je svoj život posvetio glumi i zemlji. Od onih je koji su, kada je Bosni i Hercegovini bilo najteže, izabrao ostati, odjenuo uniformu Armije BiH, poljubio šestomjesečno dijete i suprugu, i krenuo u rat, ne znajući da ih neće vidjeti skoro pune tri godine.

“Odluka da pristupim Armiji BiH za mene je bila civilizacijski čin. Dino Rađa i njegova supruga Željana, kao i Dinina obitelj, primili su u Splitu moju suprugu i sina, a ja sam postao pripadnik II. korpusa Armije BiH. Ne znam prirodnije mjesto na kojem sam u tom trenutku mogao biti. I ne smatram to nikakvim naročitim plusom u životu. To je bilo tako normalno, i svaka druga odluka bila bi neprirodna i danas se, da sam otišao, ne bih dobro osjećao. Zajedno sa mnom u II. korpusu bili su i Hrvati i Srbi, koji su u odbrani Bosne i Hercegovine dali veliki udio”, kaže o motivima odlaska u rat.

Nakon rata, vratio se glumi, ali se i politički angažirao. Bio je ministar sporta i kulture od 2006. do 2010. godine u Sarajevskom kantonu, a nakon desetogodišnje političke apstinencije na nedavnim izborima u BiH bio je na listi stranke SDA. Bori se za ideju Bosne i Hercegovine kao zemlje slobodnih ljudi, određenih ljudskošću, etikom i moralom, a ne etničkom ili stranačkom pripadnošću. Napadaju ga politički jer pripada vrsti ljudi koja odbija paktirati s ljudima sumnjivih moralnih vrijednosti. Angažiran je što, realno, nije mudro za nekoga ko živi od naklonosti publike, ali očito ne može drugačije.

“Kada vas u jednom danu zbog intervjua koji date elektronskim ili printanim medijima, napadnu desničarski, a što ne reći i fašistički, portali u Beogradu, jednom dijelu Hercegovine, i Sarajevu, onda, zapravo, s merakom sami sebi u ogledalo kažete: ‘Đes’, majstore!’ Jer, danas na ovim rovitim, ex-jugoslavenskim prostorima reći istinu znači izaći na vjetrometinu i biti meta raznim ksenofobijama, mizantropijama, mitomanijama i atavizmima. Meni je taj osjećaj progonjene divljači koji traje punih dvadeset i pet godina dobro poznat i to je sudbina od koje dobro odgojen čovjek ne može pobjeći. Mnogi moji prijatelji dijele istu vrstu problema, ali, hvala Bogu, dobro smo raspoređeni”, priča Hadžihafizbegović, opisujući kako se osjeća kada ga napadaju ljudi s kojima ga ništa ne povezuje, a mora dijeliti budućnost jer žive zajedno.

Ostatak čitajte ovdje

(DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/mr)