Nakon 17 godina braka dobili dijete, a onda je uslijedilo novo iskušenje…

Priredio: Abdusamed Nasuf Bušatlić

U svome hvale vrijednom predavanju ”Zaboravljeni uzroci”, kardiohirurg Halid Džubejr ispričao je impresivnu i nadasve poučnu priču koja je nastala u operacijskoj sali, a koju vam prenosimo u cijelosti. Doktor priča: ”Jednog dana uradio sam operativni zahvat na srcu dvoipogodišnjeg dječaka. To je bio utorak. U srijedu, nakon operacije, dijete je izgledalo zdravo i vitalno. Međutim, četvrtak, u 11:15, – ovaj trenutak neću nikada zaboraviti, zbog šoka koji sam doživio – jedna od medicinskih sestara rekla mi je da je dječak prestao disati i da mu srce ne radi. Odjurio sam u sobu gdje je dječak ležao i uradio masažu srca. Masaža je trajala 45 minuta i u toku ovog razdoblja njegovo srce uopće nije radilo.

Otišao sam obavijestiti roditelje o zdravstvenom stanju njihovog sinčića. Kao što znate, vrlo je teško reći porodici da je stanje pacijenta loše. To je, zapravo, jedna od najtežih stvari sa kojom se suočavaju ljekari, ali se to ne može izbjeći. Tražio sam dječakovog oca, ali njega nije bilo. Tu je bila njegova majka. Rekao sam joj da je krvarenje u grlu razlog zbog kojeg je njenom djetetu prestalo raditi srce. Ne znam šta je uzrok tom krvarenju i mislim da je njegov mozak umro.

Šta mislite da mi je rekla? Da li je vrištala? Da li je vikala i tražila da joj se odgovori zašto se to desilo? Ništa od svega toga. Iako zabrinuta, mirno je rekla: ”El-hamdulillah!”, i otišla od mene.

Nakon deset dana dijete je počelo praviti pokrete. Zahvaljivali smo Allahu zbog toga i zbog ohrabrujućih vijesti o stanju njegovog mozga. Međutim, nakon 12 dana njegovo srce je ponovo prestalo da radi zbog spomenutog krvarenja. Ponovo sam radio masažu srca 45 minuta, ali se srce nije pomaklo.

Rekao sam njegovoj majci da ovaj put ne vidim nikakve nade u ozdravljenje. Ona je rekla: ”El-hamdulillah! – Hvala Allahu!”, a zatim je proučila kratku dovu: ”Moj Allahu, ako je u oporavku dobro za moje dijete, onda ga izliječi!”

Nakon izvjesnog vremena dječakovo srce je ponovo počelo raditi, ali je brzo prestalo. To se ponavljalo šest puta u kratkom vremenskom periodu sve dok specijalista otorinolaringolog nije zaustavio krvarenje, pa je srce ponovo počelo raditi.

Nakon tri mjeseca intenzivnog liječenja, zdravstveno stanje dječaka nije se poboljšalo. A onda su se iznenada pojavile čudne gnojne nakupine (apscesi) po njegovoj glavi, kakve nikada nisam vidio.

Bio sam ubijeđen da će dijete brzo umrijeti. Ako je nekoliko puta preživjelo prestanak rada srca, ove apscese sigurno neće. Smatrao sam da je neophodno uraditi operaciju na mozgu i to sam predložio njegovim roditeljima. Oni su se složili sa mojim prijedlogom i specijalista (hirurg) za mozak uradio je operaciju. Nakon tri sedmice, uz Allahovu pomoć, dijete je ozdravilo i nestalo je gnojnih nakupina na glavi, ali je još uvijek bilo nepomično.

Dvije sedmice nakon toga, dijete je dobilo čudno trovanje krvi. Njegova je temperatura iznosila 41,2 stepena Celzijusa.

Rekao sam njegovoj majci: ”Mozak vašeg sina je u velikoj opasnosti i nema nade da preživi.”

Ona je rekla sa strpljivošću i smirenošću: ”Hvala Allahu! Moj Allahu, ako je u oporavku dobro za moje dijete, onda ga izliječi.”

Nakon što sam majku ovog djeteta obavijestio o zdravstvenom stanju njenog sina (on je ležao na krevetu br. 5), otišao sam do pacijenta koji je ležao na krevetu broj 6, jer je majka tog djeteta plakala i vikala: ”Doktore, doktore! Molim vas dođite! Temperatura kod mog djeteta je 37,6 stepeni. Dijete će mi umrijeti!”

Prišao sam joj i rekao: ”Majko, pogledaj majku onog djeteta na krevetu br. 5. Njegova temperatura je 41,2 stepena, a ona je strpljiva i stalno zahvaljuje Allahu.” Na to mi je ona rekla: ”Ona nije normalna i nije svjesna.”

Nisam joj ništa rekao, samo sam pomislio: ”Allahu dragi, kako su rijetke žene kao što je ova majka koja danima strpljivo čeka da joj dijete ozdravi i koja ni jednog trenutka nije izgubila nadu u Allahovu milost.”

To je jedinstven primjer koji nisam vidio u toku 23 godine moga rada u bolnici.

Prošlo je četiri mjeseca liječenja dječaka. Osim trovanja krvi, dječak je dobio i tešku upalu podrebrice i kompletnog grudnog koša, što me je natjeralo da mu otvorim prsa. No, uz Allahovu pomoć, sve je to sanirano i izliječeno, ali je dijete, i nakon šest i pol mjeseci liječenja, ležalo u bolničkom krevetu, nije se moglo pokrenuti, nije moglo govoriti, nije se moglo nasmijati….

Znate li šta se desilo nakon toga? Desilo se ono što niko od nas nije očekivao. Naime, dva i pol mjeseca kasnije, Allahovom odredbom i milošću, dječak je potpuno ozdravio. On sada trči na svojim nogama za svojom voljenom majkom kao da mu se ništa nije desilo.

No, priči ovdje nije kraj. Ono što je mene ganulo i rasplakalo tek slijedi.

Godinu i pol dana nakon što je dijete otpušteno iz bolnice, došao mi je jedan kolega sa odjela za operacije i rekao da me žele vidjeti muž i žena koji su sa sobom doveli i svoje dvoje djece. Pitao sam ga da li ih poznaje, a on je rekao da ih ne zna. Otišao sam da ih vidim i bio sam prijatno iznenađen kad sam ugledao oca i majku i njihovog sinčića kojeg sam operisao. Sada je imao pet godina i izgledao je lijepo i zdravo poput ruže, kao da nikada nije bio bolestan. Sa njima je bila i beba od četiri mjeseca.

Poselamio sam ih, a onda sam, želeći se našaliti, upitao oca: ”Koje je to dijete po redu?” On me pogledao sa osmijehom na licu i kao da mi je time želio reći: ”Dragi doktore, zar nisi imao ništa pametnije da pitaš?!”

Zatim je rekao: ”Ovo nam je drugo dijete. Prvo je ovaj dječak kojeg si ti operisao, a kojeg smo dobili nakon 17 godina neplodnosti moje supruge, a kada smo ga dobili pretrpio je bolest o kojoj sve znaš, a mi smo zbog toga proživjeli to što smo proživjeli.”

Nisam se više mogao suzdržati, briznuo sam u plač. Zatim sam ga uzeo za ruku i odveo u svoju ordinaciju. Upitao sam ga: ”Čovječe, reci mi ko je tvoja supruga koja je toliko bila strpljiva zbog bolesnog sina kojeg je dobila nakon 17 godina neplodnosti?”

On je rekao: ”Oženio sam se ovom ženom prije 19 godina i za sve to vrijeme ona nikada, ni jedne noći, nije ostavila noćni namaz, osim kad je imala šerijatsko opravdanje. Nikada nisam čuo da je nekoga ogovarala i tračala, niti je ikada slagala. Kad god krenem na posao, ona me isprati, a kad se vraćam sa posla dočeka me sa osmijehom i dobrodošlicom punom ljubavi i poštovanja. Doktore, ja nemam snage da je pogledam u oči od stida zbog njezinog izvanrednog ahlaka i odnosa prema meni.”

Rekao sam mu: ”Dragi brate, takva žena i zaslužuje da je se stidiš.”