Na oktobarskom raskršću: Bošnjaci između zdravog razuma i režimskog straha

Piše: Omer Čevra

Siromašni i nezaposleni, zarobljeni između lažnog patriotizma, jeftinog populizma i sve snažnije klerikalizacije društva, uz opasna regionalna i geopolitička kretanja, bošnjački narod doveden je do stanja vapaja za nekom novom, progresivnom modernom političkom vizijom i proevropskom nacionalnom strategijom!

Izbori se bliže, ali pravi „rat“ još nije počeo. U zraku se još ne osjeti ona prava velika predizborna euforija. Moguće da je tako zbog ljetnih godišnjih odmora, a možda su građani jednostavno „oguglali“ na izborne kampanje, uzimajući u obzir da u BiH kampanja i politička prepucavanja nikad ne prestaju. Na žalost, stanje krize i konstantne institucionalne nestabilnosti i neizvjesnosti postalo je u BiH de facto stanje i životni standard.

Prije par dana je jedan sarajevski načelnik izjavio kako se više „ne mogu samo kriviti političari za stanje, nego treba kriviti i narod“, siljedeći logiku da su politički predstavnici reprezent izborne volje glasača, pa se može zaključiti da je narod kriv, jer uporno daje glas onima koji iz mandata u mandat ne uspijevaju izgraditi funkcionalnu državu i naprosto ne donose rezultate. Iako uzročno – posljedično ima logike, ne može se ipak kriviti narod, jer narod ima samo jedan instrument, samo jedan dan svake četiri godine da glasom za ovu ili onu stranku konkretno utječe na političku i državnu budućnost, dok sa druge strane vladajućoj strukturi ostaju četiri duge godine potpune medijske, financijske i institucionalne moći.

Dakle, ne može se reći da su građani krivi, jer su oni u najvećoj mjeri produkt sistemske manipulacije vladajućeg ešalona, koji godinama vrlo efektivno koči razvoj demokratske svijesti i individualne slobode, dok istvremeno, što je jednako destruktivno, sistemski zaustavlja depolitizaciju i profesionalizaciju bh. institucija. Takva nedržavotvorna politika ovu zemlju godinama drži zarobljenu u nekoj vrsti polu–demokratije, a građane kao taoce u vakuumu straha u kojem je država uvijek na ivici nekog novog haosa. To je dugoročno proizvelo osjećaj beznađa i poptune nemoći, zbog čega se i često mogu čuti defetistički komentari kako se ništa ne može promijeniti, da su svi isti, te da uopše ne treba glasati…

Socijalna psihologija bi nacionalni defetizam definirala kao nacija u beznađu, a upravo tako bi se mogla opisati naša bošnjačka nacionalna stvarnost danas. Iako su Bošnjaci kao narod 1990. godine krenuli da mijenjaju svijet, da ruše komunizam, dosegnu slobodu i demokratske standarde upravljanja, iz današnje perspektive čini se da su stvari otišle u nekom drugom smjeru, jer, niti su promijenili svijet niti su još dokučili pravu slobodu. Siromašni i nezaposleni, zarobljeni između lažnog patriotizma, jeftinog populizma i sve snažnije klerikalizacije društva, uz opasna regionalna i geopolitička kretanja, bošnjački narod doveden je do stanja vapaja za nekom novom, progresivnom modernom poličkom vizijom i proevropskom nacionalnom strategijom!

Zašto višedecenijsko bošnjačko liderstvo nije uspijelo da ponudi i uspješno provede nacionalnu strategiju koja bi rezultirala jakom državom ? Pa zato što su u svijetu temelji svake jake i uspješne države postojanje nezavisnih i depolitiziranih državnih institucija. Koje mi kao takve nemamo.

Zvučat će možda paradoksalno, ali to liderstvo se jednostavno nikad nije željelo odreći komunističkog, jednopartijskog i autokratskog modaliteta upravljanja strankom, narodom i državom, jer samo pod uslovima jednoumlja i autokratske kontrole nad vladajućom strankom, a samim tim i državom, može se dugoročno održati na vlasti, bez obzira što ta vlast proizvede sveprisutnu korupciju i katastrofalno ekonomsko stanje!

Na isti način kao što se Komunistička partija u bivšoj SFRJ nije uspijela demokratizirati, pa samim tim ni Jugoslavija, koja se upravo zbog nepostojanja nezavisnih i demokratskih državnih institucija nakon smrti Tita raspala kao kula od karata, ključne vladajuće stranke u BiH tako isto ne uspijevaju da se otrgnu iz ralja komunističkog modaliteta vladanja i razmišljanja, prema kojem je stranka uvijek jednaka državi, što je u potpunoj koliziji i sukobu sa fundamentalnim demokratskim načelima na kojima je utemljena Evropa.

Sasvim je razumljivo da je takva retrogradna politička filozifija u postratnom periodu odgovarala financijskim interesima vladajućih stranaka svih strana u BiH. Međutim, činjenicu da vodeće stranke kod Bošnjaka nisu uspijele da se u posljednjih 10-15 godina iznutra demokratiziraju, teško je shvatiti, s obzirom da je upravo takav odnos prema institucijama najviše odgovarao i išao u korist seperatističkim politikama u ovoj zemlji.

Takva politka prema državi i njenim institucijama korištena je kao snažna municija i vjetar u leđa onim strukturama kod Srba i Hrvata, koje su internacionalno, i ne bezuspješno, zagovarale teze o nemogućnosti zajedničke građanske države. Sada, kada se stvara novi svjetski poredak, u kojem je najjačoj svjetskoj sili postalo prihvatljivo da se ide u neku razmjenu teritorija između Srbije i Kosova, što je do jučer bilo potpuno nezamislivo, te što bi prema svim svjetskim analitičarima moglo otvoriti pandorinu kutiju na Balkanu, veliko je pitanje koliko će Bosnu koštat „ceh“ nesposobne bošnjačke vlasti, koja sve ove godine nije uspjela da stvori snažne, depolitizrane i profesionalne državne institucije, niti izgradi dobre domaće i regionalne odnose.

Bošnjački politički vrh je posljednjih 10-15 godina trebao biti primjer u izgradnji nezavisnih državnih institucija, a ne primjer u njihovoj potpunoj politizaciji, stranačkoj zloupotrebi i nepotističkoj i familijarnoj uzurpaciji!

Međutim, još uvijek nije kasno da se stvari vrate na pravi put i da se napravi obrat na političkoj sceni, ali za to je neophodna suštinska promjena iz temelja, nova paradigma, novi stav, nova filozofija, nova državna svijest, bošnjački lider koji će BiH izvući iz stanja post–socijalističke polu–demokratije. Od „patuljastog nacionalizma“, držanjem lekcija i pisanja pisama jednostavno nema ništa. Bošnjačko vodstvo morat će u sljedećem mandatu preuzeti konkretne državne i nacionalne inicijative i ponuditi realne ideje i rješenja, jer Bosna i Hercegovina neće moći više priuštiti da oni kojima su puna usta patriotizma, nastave samoizolirati Bošnjake od zapadnog svijeta i provoditi mandate kao nijemi nebitni posmatrači domaćih i regionalnih procesa.

Još uvijek nije kasno da se stvari vrate na pravi put i da se napravi obrat na političkoj sceni, ali za to je neophodna suštinska promjena iz temelja, nova paradigma, novi stav, nova filozofija, nova državna svijest, bošnjački lider koji će BiH izvući iz stanja post–socijalističke polu–demokratije

Nije patriotzam samo izgovorena ljubav prema državi, nego podrazumijeva i preuzimanje odgovornosti prema građanima, kroz izgradnju snažne države i njenih institucija, otvaranje radnih mjesta i socijalnu osjetljivost, uspostavu vladavine prava. Da konačno vladaju zakoni i institucije, a ne pojedinci i stranačke centrale.

To je istinki patriotizam. I samo tako se može ova država vratiti na evropski put. Svaka druga opcija vodi Bosnu i Hercegovinu u potpunu neizvjesnosnt i nacionalistička divljanja, te budućnost u kojoj bi vrlo lahko mogli završiti kao Erdoganov kusur u njegovoj borbi sa američkim dolarom. Ukoliko to nekome više nije jasno, možda je ovaj sarajevski načelnik iz početka ovog teksta ipak bio u pravu.

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala

(DEPO PORTAL/ad)