Ima 36 praunučadi: Senija Čehajić posti osamdeseti Ramazan

Senija Čehajić u naselju Dubrave kod Gradiške posti svoj osamdeseti ramazan. Sada ima 93 godine, a od svoje 12. godine počela je postiti i samo je jedan ramazan preskočila.

– Da je lahko nije, ali bože moj i to se mora, to je naše godišnje, mjesec dana, pa red je – ispričala je Senija Čehajić ekipi Anadolije koja ju je posjetila pred kraj mjeseca ramazana.

Priča da je lakše podnosila post dok je bila mlađa, više je radila i mogla je dobro jesti. Sada joj je apetit slab, a dani dugi. Zahvalna je snahama koje joj spremaju hranu, a najviše voli “kuruzu”.

– Ako nije jedna kod kuće, jest druga, fino mi je ne mogu se požaliti ni najmanje – priča ova starica.

Naučila je kaže i na dobro i na loše, a predstojećem Ramazanskom bajramu veseli se jer će je posjetiti kćerke i sinovi, unuci i praunuci. Nažalost neće moći doći svi s obzirom na to da žive u raznim evropskim zemljama, ali ako ne dođu sada, obići će je čim budu mogli, kaže Senija.

– Ne bih mogla opričati koliko je to značajno meni, kad vidim svoju djecu i dođu mi za Bajram, donesu mi poklone, zagrle me, poljube me, znaš kako srce buja – kaže ona.

U mladosti je, priča, radila sve, orala i sijala sa konjima, a otac joj je posjedovao dućan. Kada se udala, manje je radila, ali je kaže manje i imala.

– Danas, hvala Bogu, imam što je najvažnije, svoju djecu. Unučadi, praunučadi ne znam ni koliko imam – kaže ona.

Živi sa najmlađim sinom Fadilom čija supruga Subha posluži staricu, a ako ona ne može, u kući pored živi Senijin najstariji sin Smail i njegova supruga Saima. Nanu Seniju tokom dana redovno obilazi četverogodišnji Smailov unuk Eldin koji rado i svoje igračke parkira u njenom dvorištu.

Senija je majka četiri sina i četiri kćerke, te 26 unučadi, 36 praunučadi, a upravo za porodicu je vežu i najljepše životne uspomene. Najsretnija u životu, kaže, bila je kada je ženila najstarijeg sina, te nekoliko decenija kasnije kada joj je porodica priredila proslavu devedesetog rođendana.

– Ne mogu to opisati nikome, kad sam izašla iz auta, meni su oči stale, svi lete, a došli su svi, sva unučad došla – kaže ona.

Na taj dan ostala joj je i posebna uspomena, porodično stablo sa svim potomcima, te okvir sa fotografijama njenih unuka.

Pamti i tužne trenutke, a najtužniji bio joj je dan kada je izgubila petog sina kao i dan kada joj je preminuo suprug. Priča i da bol za izgubljenim djetetom onaj ko to nije doživio ne može ni zamisliti, a iako je od toga prošlo više od 30 godina i danas je žalosna.

– Imam još njegove robice pa čuvam za uspomenu, a ima godina da ne smijem ni pogledati više, teško mi je – rekla je Senija Čehajić.

Bez obzira na to ova starica se i dalje ne predaje. Tokom posljednjeg rata, na sedam mjeseci je bila protjerana iz kuće, a kada se vratila nije imala ništa. Bez pomoći nadležnih institucija malo pomalo uspjela se skućiti.

– Ovo sve što ima, ovo je Božije, pa moje i moje djece – rekla je ona.

I u ovim godinama Senija radi sve što može, a najradije se brine o cvijeću u dvorištu. Ipak, s obzirom na to da posti sada može sve manje raditi.

– Nemam snage, dok nisam zapostila mogla sam nešto uraditi, a sad sve što koji dan odmiče sve manje – kaže Senija.

Na pitanje šta bi s obzirom na svoje životno iskustvo savjetovala mladima, Senija kroz smijeh odgovara da bi imala mnogo savjeta za njih.

– Ali ne mogu ja vrijeđati nikoga, sada su oni pametnji od mene, ne daju se posavjetovati. Kažu, ti to zadrži u sebi i ja šutim – kaže ona.

Uvjerena je da od oca i majke najviše zavisi kakva će djeca biti kada odrastu.

– Znam kad je mene moj otac savjetovao, ali onda su druge ptice pjevale, nije bilo da se kaže ocu ili materi “neću” ili “ne mogu” – kazala je.

/Anadoly